Eugen Jakovčić: Potezi Zorana Milanovića su kontinuitet Tuđmanove politike devedesetih prema BIH

Autor: , izvor: tacno.net

“To da netko s pozicije predsjednika RH negira odluke sudova i abolira odgovorne za teška kaznena djela ratnog zločina nije u Hrvatskoj viđeno još od devedesetih, i to je najsramotnija činjenica u vezi s Milanovićevim mandatom, što će vjerojatno i ostati jedino što ćemo od ovog hrvatskog predsjednika baštiniti.”

Eugen JAKOVČIĆ, novinar i aktivist za ljudska prava, osnovao je i niz godina vodio medijski projekt CENZURA iz Splita. Tijekom tog razdoblja realizirao je više od 400 televizijskih intervjua i emisija. Dobitnik je novinarske nagrade HND-ova Foruma 21 za najbolje uređenu televizijsku emisiju. Kao aktivist i novinar godinama prati teme vezane uz nasljeđe rata, zaštitu ljudskih prava i slobodu medija. Od 2009. godine radi kao medijski koordinator u Documenti, sudjeluje u brojnim hrvatskim i regionalnim inicijativama civilnog društva u vezi suočavanja s prošlošću i zaštite ljudskih prava, realizira neke od ključnih Documentinih kampanja u vezi prava civilnih žrtava rata.

Za Tačno.net govori o politici Zorana Milanovića, odbijanju ovdašnjih društava da se suoče s ratnom prošlošću, političkim promjenama u Hrvatskoj, odnosima BIH i Hrvatske kao i o drugim temama.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin 

Zoran Milanović je nedavno relativizirao jedan od najvećih koncentracionih logora u Evropi iz Drugog svjetskog rata, logor Jasenovac. Da li vas je to iznenadilo, čak i od Zorana Milanovića?

Revizionisti na ovim prostorima nisu rijetkost, a njima se nažalost ove godine u Jasenovcu pridružio i Milanović, i to da stvar bude poraznija, sve se dogodilo tijekom Jasenovačke komemoracije, kojom se svake godine, uz obilježavanje proboja logoraša iz najvećeg logora smrti na ovim prostorima, sjećamo svih ubijenih Srba, Roma i Židova, žrtava genocida, holokausta i porajmosa.

Zoran Milanović je uzeo sebi za pravo da upravo na takvom mjestu, kao što je Jasenovac, nekom svojom selekcijom gradira stradanje žrtava. Pa su u toj selekciji jedni malo više, a oni drugi malo manje žrtve. Rekao bih do sada neviđeni pristup jednog dužnosnika, gotovo na tragu raznih revizionističkih udruženja koja već godinama pokušavaju negirati činjenice u vezi jasenovačkog genocida. Na mjestu takve tragedije improvizirati s tezama koje nemaju veze s činjenicama, i to od strane „državnika“ zemlje koji bi na takvom mjestu trebao biti manji od „makova zrna“, znak je odsustva bilo kakve pameti i razuma. Da stvar bude još morbidnija, samu komemoraciju Milanović je iskoristio kako bi se još jednom obračunao i s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća (SNV) Miloradom Pupovcem, i to na mjestu jednog od najvećih stratišta tog istog naroda kojeg Pupovac predstavlja, što je dodatna sramota koju je predsjednik ove godine priredio građanima i građankama ove zemlje.

Da li je hrvatska javnost preblago reagovala na Milanovićevo odličje Jeliću kojeg bh. vlasti optužuju za najmonstruoznije zločine u Mostaru tokom 1993.? I da li je odsustvo te reakcije dalo Milanoviću podstrek da isto učini s vraćanjem odličja Branimiru Glavašu?

Milanović u svom predsjedničkom sagledavanju devedesetih kao da se vodi onom čuvenom izjavom bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“. Slučaj Jelić bio je samo početak serije sramotnih postupaka, a nakon toga podsjećam vaše čitatelje, uslijedio je prijem u samom Uredu predsjednika RH za umirovljene ratne zapovjednike HVO-a, među kojima je bio ratni zločinac Tihomir Blaškić, osuđen za okrutno i nečovječno postupanje prema bošnjačkim civilima i zatvorenicima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. I u ovom je slučaju predsjednik RH, kao i u Jasenovcu, krenuo samovoljno tumačiti međunarodno humanitarno pravo, procjenjujući tko je veći a tko manji zločinac.

Slučaj Glavaš, koji spominjete, pojavio se kao hladan tuš za sve nas koji godinama pratimo slučaj ovog osuđenog, pa odlukom Ustavnog suda RH „oslobođenog“ ratnog zločinca. Upravo je ovog ponedjeljka, 5. srpnja 2021., započelo suđenje Glavašu, i to po treći put ispočetka. Suđenje, ono prvo temeljem kojeg je proglašen ratnim zločincem, započelo je nakon zakašnjele istrage još u listopadu 2007. godine. Glavaš je osuđen, pobjegao je od HR pravosuđa u BiH gdje je odslužio veći dio kazne, da bi odlukom Ustavnog suda cijeli postupak bio vraćen na početak. Sve to, kao i spoznaja da je Glavaš bio i još uvijek je suočen s teškim optužbama za zlostavljanja, mučenja i ubojstva osječkih Srba 1991., nije spriječilo Milanovića da tom zločincu krajem svibnja ove godine vrati sedam ratnih odlikovanja i čin generala bojnika koje mu je 2010. oduzeo tadašnji predsjednik Ivo Josipović.

Milanović se nije zaustavio na tome, već je u prigodi obilježavanja godišnjice jedne od postrojbi MUP-a imao riječi potpore i razumijevanja za Mihajla Hrastova, pripadnika MUP-a RH koji je dana 21. rujna 1991. godine, hicima iz automatske puške, ubio 13 rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu, čime je, prema Državnom odvjetništvu RH, „počinio kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja“, što je i sud nakon godina otezanja na kraju prihvatio i Hrastova osudio.

To da netko s pozicije predsjednika RH negira odluke sudova i abolira odgovorne za teška kaznena djela ratnog zločina nije u Hrvatskoj viđeno još od devedesetih, i to je najsramotnija činjenica u vezi s Milanovićevim mandatom, što će vjerojatno i ostati jedino što ćemo od ovog hrvatskog predsjednika baštiniti.

Zoran Milanović je došao na vlast kao kandidat lijevog bloka, no njegovi nastupi, izjave u kojima negira Haški sud su na fonu nove radikalne evropske desnice. Koliko „Trampizam“ kojeg on instalira u javnom prostoru može biti koban za hrvatsku demokratiju?

Pred prošle, nedavne predsjedničke izbore, kao što vam je poznato, u Hrvatskoj se vodila velika debata o tome za koga glasati između dvoje kandidata, tada aktualne predsjednice RH i protukandidata Milanovića. Među građanima koji su željeli „normalnu“ Hrvatsku nije bilo dvojbe koga birati; Kolinda, kojoj su na predsjedničkoj inauguraciji sjedili ratni zločinci i dileri heroina, nije dolazila u obzir. Pobijedio je Milanović, a nažalost svi mi njegovi birači još jednom smo namagarčeni, pa sada, osjećajući se kao neki papak, konstatiram žalosne činjenice kako smo dobili predsjednika koji nasilno i diskvalifikacijski nastupa spram svojih građana i građanki, onih koji nemaju kao i on moć koju nosi politička funkcija. Predsjednika koji abolira odgovorne za ratne zločine, okružen najveći dio predsjedničkog protokola s vojnicima i pripadnicima veteranskih postrojbi iz rata. Imamo predsjednika koji se obračunava s aktivistima i aktivistkinjama za zaštitu ljudskih prava, političara koji već mjesecima vodi verbalni rat s premijerom, pokušavajući pritom postati novi lider onoga što se naziva hrvatskom desnicom.

Vlada Andreja Plenkovića potpuno stoji uz HDZ Dragana Čovića, da li je to nastavak politike Franje Tuđmana prema BiH?

Neshvatljivo je da građanska BiH s uvažavanjem ravnopravnosti svih svojih građana, a ne samo etničkih skupina, po nekima još uvijek navodno predstavlja prijetnju interesima hrvatskog naroda u BiH. To što su Hrvati pod HDZ-om od devedesetih prošli na bh. prostorima jedno je valjda od najgorih iskustava koje je taj narod prošao kroz cijelu svoju povijest. Taj fini međuetnički odnos koji su Hrvati stoljećima gradili sa svojim susjedima netko je preko noći pokušao prekinuti i cijeli taj narod valjda smjestiti u granice nekakve sulude državice Herceg-Bosne. Ta politika, koju spominjete u svom pitanju, još uvijek pokazuje žilavost, a Hrvati u BiH u najvećoj su mjeri još uvijek taoci svega toga.

Ako je očekivana podrška HDZ-a sestrinskoj stranci u BiH, mnogi su šokirani podrškom SDP-a Hrvatske dezintegracijskim procesima u BiH. Imamo li pravo na razočarenje, ako znamo da SDP još od Ivice Račana želi biti veći zaštitnik tuđmanizma od samog HDZ-a?

Imate pravo, u pitanju je kontinuitet hrvatske politike spram BiH, koja nikako da se odmakne od Tuđmanovih devedesetih, što je porazna činjenica. SDP je nažalost i na pitanju BiH pokazao da je još uvijek u dubokoj i gotovo nepremostivoj krizi.

Kakav je po vama danas položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

„Fizički napadi, verbalne prijetnje, uništavanje imovine, onemogućavanje uživanja vlastite imovine, sve to izazvano netrpeljivošću prema etničkoj, srpskoj pripadnosti zabilježeno je u prošloj 2020. godini“, stoji u posljednjem izvještaju Srpskog narodnog vijeća (SNV) o govoru mržnje za prošlu 2020. godinu. Iako je napada nešto manji broj, nego 2019., zabrinjavajuće je da je reakcija državnih tijela i dalje u pojedinim slučajevima spora i neodgovarajuća. Puno češće policija poseže za prekršajnim a manje kaznenim sankcijama, kako bi se trebao tretirati govor mržnje. U ovoj godini imamo već nekoliko opasnih incidenata, od kojih je svakako najgori onaj kada je na Vaskrs grupa „navijača“, pjevajući pjesme u kojima se pozivalo na „klanje Srba“, prolazila ulicama vukovarskog naselja Borovo, što je izazvalo veliko uznemirenje mještana. Kada svemu pridodamo redovite napada predsjednika Milanovića na političke predstavnike Srba u Saboru, i ne samo njih, tada vam postaje jasnije da atmosfera nije dobra.

Dokle smo stigli sa suočavanjem s prošlošću u regiji? Može li rezolucija Crnogorskog parlamenta o genocidu u Srebrenici biti poticaj za ostale zemlje u regiji da se suoče s dešavanjima iz 90-tih?

Suočavanje s prošlošću je najosjetljivija biljka na ovim prostorima. Hrvatska gotovo više da i nema suđenja za ratne zločine počinjene tijekom i nakon VRA Oluja, od kada je ušla u EU. Mislim da je to dovoljan podatak da shvatite o kojoj razini suočavanja se radi, a obiteljima žrtava to je najvažnije, kao i svima nama ostalima, da bismo skinuli terete kolektivne krivnje. Crnogorska rezolucija usprkos prvotnom nepovjerenju spram novih crnogorskih vlasti pokazuje kako neki procesi nemaju alternativu i budi nadu u novo uspostavljene strukture u toj zemlji. Važno je jasno i glasno reći kako je u Srebrenici počinjen genocid, to je majkama ubijenih važno, a ako je to važno njima, onda neovisno o presudama Haškog tribunala i svim drugim političkim prijeporima moramo govoriti u tim terminima.

Plaši li vas jačanje desnice u Evropi? Mađarska, Poljska, Češka, Slovenija, Slovačka… može li to dovesti do raspada Evropske unije ili će se Evropa riješiti „malignog“ tkiva?

Naravno da institucionalni atak na ženska ljudska prava u Poljskoj, izglasavanje homofobnih zakona u Mađarskoj izazivaju strah, kao da su preslikani iz najgorih distopijskih romana, ali vjerujem da će se civilno društvo oduprijeti tim napadima, čega smo uostalom i svjedoci u nabrojanim zemljama. Rekao bih da borba tamošnjih aktivista nadilazi napade i retrogradne procese, osnažujući i sama ta društva jer to su bitke koje nikada ne prestaju. Ljudska prava i slobode uvijek su bile i bit će na kušnji jer vrijeme pandemije u kojem živimo kao da je stvoreno za sve te Orbane, Janše…

Koliko radikalna desnica u Hrvatskoj ima podršku ili simpatiju Crkve?

Dolaskom novog poglavara Katoličke univerzalne crkve sve to skupa s desničarenjem „Crkve u Hrvata“ je splasnulo, imamo čak i neke od biskupa, kao što je biskup dubrovački Uzinić, koji hrabro svjedoče istinskim kršćanskim vrijednostima, primjenjujući ih na sve probleme i izazove današnjeg društva. Njegova posljednja podrška LGBT osobama je velik iskorak i budi nadu. Radikalna hrvatska desnica je šaka jada, politički dezorijentirana skupina čiji lider je pjevač meketava glasa, a trenutni fokus im je na tzv. LGBT propagandi. Naravno, ženska ljudska prava, Srbi i Jugoslavija su im stalna prijetnja, ugroza koja ne jenjava, što je najbolji pokazatelj činjenice koliko su politički pogubljeni. Jasno da time nisu manje opasni.

Na koji način se mogu popraviti odnosi BIH i Hrvatske i vratiti u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića?

BiH je suverena i samostalna država, Sarajevo je glavni grad BiH, svatko tko to negira ne želi dobro BiH. Ako hrvatski predsjednik dolazi u posjet BiH, Sarajevo mora biti prva postaja tog puta, to je bilo jasno predsjedniku Mesiću, još uvijek velikom zagovorniku bh. interesa u Hrvatskoj.

Da li je pobjeda „Možemo“ i Tomislava Tomaševića nada za Hrvatsku i cijeli region te povratak povjerenju u demokratska načela?

Pobjeda Tomaševića velika je nada prije svega za građane i građanke grada Zagreba, a vjerujem da će se taj optimizam proširiti i na ostale zemlje naše regije. Ono što vidimo u ovih nekoliko tjedana od kada je u Ured zagrebačkog gradonačelnika ušao Tomislav Tomašević, aktivan je prije svega rad, u suradnji s odjelom Državnog odvjetništva zaduženim za borbu protiv korupcije, na kidanju svih korupcijskih poveznica bivšeg gradonačelnika. Pred nama je vrijeme u kojem ćemo tek vidjeti na koji način će Možemo! upravljati Zagrebom, i kako će to utjecati na sveukupne političke odnose na hrvatskoj i regionalnoj političkoj sceni.

Intervju je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

FILTER

READ THIS ALSO