Korak ka izgradnji mira, nazad dva: Zašto se i danas veličaju ratni zločini?!

Izvor: BUKA, autor, Milovan Matić

U intervjuu za BUKU Refik Hodžić direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu najbolje je objasnio situaciju u Bosni i Hercegovini u kojoj ni danas niko nije spreman da napravi prvi korak ka izgradnji mira...

... ka stvaranju uslova za budućnost bez bremena prošlosti.

Čovjek koji je skoro cijeli stručni rad posvetio pitanjima pravde i odgovornosti za masovne zločine, u razgovoru za naš portal, je rekao da jednom moramo shvatiti da priznavanje zločina i suočavanje sa prošlošću nije izdaja, kako nam to svakodnevno nameću političari i svi oni kojima je konstantno stanje ratnog naboja jedini način za održavanje na vlasti. Naprotiv, ako govorimo o Republici Srpskoj, “priča o izdaji je samo oružje u rukama onih koji su danas na vlasti, jer takav čin približava ljude. Takav čin uklanja mogućnost satanizacije srpskog naroda, izbija adute nacionalistima sa druge strane da kažu: ‘Svi su isti, svi su oni četnici, svi su koljači...’”.

“Ako govorimo o tzv. običnim ljudima više ne postoji ništa što mi ne znamo o onome što se dogodilo. Imali smo tu sreću da smo bili predmetom međunarodnog prava u jednom trenutku u kojem su se zvijezde poklopile između nekih tendencija na međunarodnom planu i nespremnosti Vijeća sigurnosti da uradi bilo šta osim da osnuje sud po pitanju onog što se kod nas dogodilo. To nam je dalo jednu polaznu tačku u kojoj su zločini do te mjere dokumentovani, ne svi naravno, ali barem te informacije koje su prisutne u javnom diskursu su jedna ogromna brana nekakvom neznanju. Ja mislim, da svi koji kažu ja nisam znao da se to desilo lažu sami sebe. Međutim, istovremeno sa tom dostupnošću činjenica o zločinima koji su počinjeni postoji jedna druga realnost, a to je politički i javni diskurs koji je nama nametnut od strane ljudi koji su uključeni u razne političke projekte, da li su oni nominalno desnica ili ljevica, svi imaju zajedničko to da su vrlo dezintegrativni po svojoj prirodi.” 

Kako je rekao, oni računaju na to odvajanje naroda i dalje perpeturiraju ono što je bilo neophodno da bi došlo do sukoba i zločina ovakvih razmjera, a to je dehumanizacija drugog. 

“Ono gdje ja i ti nismo više dva čovjeka, koji možda imaju sve na svijetu zajedničko, od ljubavi prema sportu, umjetnosti i slično, već ti si moj neprijatelj, moj problem, nešto što ja moram ukloniti iz svoje sredine. Tako politike vide bilo kakvo približavanje po osnovu razumijevanja bilo čega što nam se dogodilo, po osnovu činjenice o onom što nam se dogodilo, kao neprihvatljivo”, zaključio je Hodžić. 

A upravo takve politike već godinama u BiH spriječavaju da se napokon okrenemo utvrđenim činjenicama, prestanemo sa umanjivanjem zločina i uzdizanjem zločinaca, te krenemo putem pomirenja. Zbog svega toga nerijetko se traži i usvajanje zakona koji bi zabranili negiranje ratnih zločina. 

Zadnji put na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, koja je održana 8. aprila 2021.godine, na dnevnom redu se našao još jedan takav zahtjev za razmatranje izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH po hitnom postupku kojim bi se zabranilo i kažnjavalo javno negiranje ili opravdavanje genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, potvrđenih od strane Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćih sudova.

Ni ovaj put jedan ovakav prijedlog nije dobio podršku parlamentaraca.

Lejla Gačanica i Caroline Finkeldey u publikaciji “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom navode da fragmentirano postojeće zakonodavstvo i kreirana atmosfera političke nepodobnosti pitanja o zabrani negiranja, minimiziranja, odobravanja ili opravdavanja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina usmjeravaju pravnu regulaciju ka sferi „nemogućeg“ u BiH. 

Međutim, kako navode, ne postoje drugi mehanizmi, niti spremnost političkih elita, da ova oblast dobije „moralnu“, društvenu dimenziju. 

“Naprotiv, korištenje negiranja, minimiziranja, odobravanja ili opravdavanja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina za održavanje permanentnog stanja konflikta postaje dio političkog mainstream djelovanja. To zapravo i jeste argument zašto je upravo ovdje nužna zakonska regulacija – zabrana. Cilj donošenja ovakve zakonske regulative bio bi prekidanje s kulturom nekažnjivosti. Oni koji su odgovorni za to treba da budu kažnjeni i da se tim ne manipulira”, navodi se u zaključku ove publikacije. 

Kako tvrde, ovdje je nužan sveobuhvatan pravni okvir gdje moraju biti uključeni svi oblici negiranje, minimiziranje, opravdavanje, odobravanje i svi zločini, odnosno genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini počinjeni u BiH.

“Svakako treba ostaviti napomenu da se zakonskom regulacijom neće riješiti svi problemi iz ove oblasti. Primjena zakona nužna je, ali i kontinuiran rad u svim onim oblastima koje će, pored zakonske zabrane, možda ipak polučiti i buđenjem dovoljne društvene svijesti kojoj će zakonska zabrana biti tek jedan od razloga za ‘ne’ negiranju, minimiziranju, odobravanju ili opravdavanju presuđenih zločina”, navode.

Komentarišući za naš portal ovu temu, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić navodi da su izjave o ratnim zločinima na žalost od početka bile sastavnim dijelom političkog instrumentarija putem kojih se postiže etnonacionalna mobilizacija, trenira privrženost nacionalnim politikama, i u krajnjem održava postojeće stanje i time ostvaruju partikularni ciljevi političkih elita.

Stoga i ne čudi otpor bilo kakvoj zabrani negiranja zločina u BiH.

“Dakle, jedna civilizacijska obaveza donošenja zakona o zabrani negiranja ratnih zločina i genocida kao uostalom i mnoge druge obaveze, poput poštovanja individualnih ljudskih prava i sloboda u etnopolitičkoj prizmi postaje politikantska kalkulacija ili pogonsko gorivo politike čime se zločin i žrtve samo trivijaliziraju. U takvoj konstelaciji najbolje će biti da međunarodna zajednica nametne taj zakon i da na taj način spasi dignitet nedužnih žrtava”, rekao je Mujkić.

On objašnjava da je nacionalizam u suštinskom smislu zločinački projekat jer počiva na negiranju drugog i drugačijeg, a kod nas se u odsustvu drugih markera različitosti, recimo jezika ili boje kože, to pokušava održati na nečemu što onaj drugi nikako ne može prihvatiti – a nema boljeg načina od zločina.

“Gdje god se u Europi formirala nacionalna država na etničkom principu to je išlo na način etničkog čišćenja ili što bi Rogers Brubaker rekao 'etničkog razlučivanja', dakle negiranja drugog. To negiranje može biti genocidno-zločinačko i provoditi se oružanim, nasilnim putem ili zakonsko-diskriminirajuće koje će se provoditi administrativnim putem. U oba slučaja to je genuini zločinački projekt. Zamka etnopolitike koja je nacionalistički projekt ostvarenja čiste homogene etničke države je u tome da odricanje od narativa negiranja ratnih zločina istovremeno odbacuje i političku platformu na kojoj oni djeluju. Domaća etnopolitika mora u odsustvu drugih markera različitosti, recimo jezika, boje kože, biti utemeljena u nečemu što onaj drugi nikako ne može prihvatiti – a nema boljeg načina od zločina. Ratni zločinci se neće glorificirati tek kad izađemo iz nacionalistički vođene politike. To nam sada može izgledati nerealno, ali je društvena transformacija naprosto neizbježna jer smo, osobito nakon pandemije, zašli u ćorsokak. Ovaj način vladanja koji je začet nehumano, sada se u pandemiji pokazuje nehumanim, neosjetljivim spram individualne ljudske patnje, bešćutan u svojoj koruptivnoj nezajažljivosti i nepovratno gubi svoju vjerodostojnost”, rekao je Mujkić. 

On smatra da su skidanje ploče sa imenom Radovana Karadžića sa Studentskog doma u Istočnom Sarajevu ili optužnica protiv ravnogorskog pokreta dobri simptomi da je vladajuća etnonacionalistička matrica sve više u krizi, da posustaje, da je sve manje ljudi sklono da je podrži, premda će to opadanje još trajati. 

“Sve je teže mobilizirati ljude oko priča o nacionalnoj ugroženosti, pa primjećujemo da je govor nacionalnih političara sve radikalniji, sve grublji, sve više prijeteći. Strašno je slušati prijetnje, da rat samo što nije izbio, ali ta nesnosna dreka etnopolitičara o nacionalnoj stvari podsjeća me na one ljude koji misle da ako govore glasnije, ako se dreknu i lupe šakom od sto da će njihovo stajalište ili argument zbog toga biti prihvaćen. Mislim da ta vremena polako ali sigurno prolaze”, rekao je Mujkić. 

Imajući u vidu jasne poruke iz EU iz koje su podsjetili da u Uniji nema mjesta za države koje negiraju ratne zločine, stižu i sve češće i konkretnije najave Visokog predstavnika u BiH da bi mogao nametnuti zakon o negiranju genocida i ratnih zločina.

“Uvjeren sam da takve odluke predstavnika međunarodne zajednice ne bi izazvale značajniju pometnju dijelom i zahvaljujući samim političarima koji su nebrojeno puta poviknule kako je vuk u selu. Sami su sebi oduzeli kredibilnost prijetnje”, rekao je Mujkić. 

Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Istočno Sarajevo kaže za BUKU da su izjave ovdašnjih političara koje su usmjerene stalnom negiranju zločina stalno prisutne, pa se njihov uticaj može posmatrati u kumulativnom značaju. 

“Mi smo navikli da živimo sa takvim političkim izjavama, pa više i ne očekujemo  neku promenu. Te politički izjave ne dolaze samo sa uslovno rečeno političkog vrha, već se pretakaju i u ljudsku svakodnevnicu pod izgovorom da odražavaju stavove “običnih ljudi” u toj istoj svakodnevnici a što je više nego upitno, jer većina istraživanja npr. ukazuju na to da su političari glavni kočničari procesa izgradnje poverenja i pomirenja koje se ipak dešava na nivou ljudske svakodnevnice. U okolnostima jednog zamrznutog postkonfliktnog društva, u kojem političkim elitima i sa pozicije i iz opozicije odgovara (doduše iz nešto različitih razloga) jedno ovakvo stanje stalno se i već previse dugo očekuje intervencija sa strane, od međunarodne zajednice odnosno visokog predstavnika. No, čini mi se da se predugo čeka i na ovu da tako kažem ‘humanitarnu intervenciju’,  i bojim se da ako i kada do nje dođe ona će opet odgovarati političkim elitama, i onima sa pozicije i onima sa opozicije”, kaže naša sagovornica.

Foto: Facebook

Ona navodi da smo mi jedno zamrznuto postkonfliktno društvo u kom nema stvarnog pluralizma i slobode mišljenja i odgovornosti za javnu reč koja treba biti sastavni dio te slobode. 

“Mi smo i jedno statično multikulturalno društvo u kojem se razlike stalno ističu, preuveličavaju, promovišu i samim tim i nameću, u smislu etničkih razlika i to sve pod plaštom nekakve lažne tolerancije da bi se prikrila isključivost. Nikakva tolerancija i multiperspektiva se faktički ne dozvoljava unutar jedne od tri grupe i svodi se na pojedinačne ‘izgrede’. Čini mi se da smo se kao statično društvo i na to navikli, da imamo one ispravne s jedne strane koji se predstavljaju kao nekakva ‘moralna većina’, i pojedinačne ‘izgrednike’. Sve ovo mi deluje da smo na granici da postanemo otvoreno fašitičko društvo a ne prikriveno jer se zasada ove isključivosti retorički premošćavaju pod plaštom gore opisane lažne tolerancije  (dok je fašizam otvoreno netolerantan), i koja zapravo operira kao tolerancija grupnih isključivosti. U takvim okolnostima pojedinačni istupi protiv negiranja ratnih zločina i glorifikacije zločina posebno kada je reč o pripadnicima vlastite grupe služe za nekakvo pročišćenje vlastite grupe, oni su neko kog ćemo osuditi i simbolički žrtvovati jer tako dolazimo do grupnog pročišćenja i jačanja vlastite grupe”, rekla je Popov Momčinović. 

Naša sagovornica kaže da nema jasan stav po pitanju nametanja zakona o negiranju ratnih zločina od strane Visokog predstavnika.

“S jedne strane mi takva jedna odluka i potez deluje smisleno s obzirom da negiranje genocida i ratnih zločina vređe žrtve i preživele, i na koncu sam ljudski razum. No, bojim se da bi to samo dodatno ojačalo ovakve političke elite kakve imamo evo gotovo tri decenije, i da bi građani/ke onda još više trpeli zbog toga. Mogu postaviti i kontrapitanje zašto to nije učinjeno ranije i hoće li se ikad snosniti ikakva odgovornost zbog toga. Kao i druga brojna pitanja koja se postavljaju međunarodnoj zajednici vezano za njihov doprinos u legitimizaciji ovakvih političkih elita s obzirom da imaju međusobno partnerski odnos,  uz povremene, gotovo folklorne osude jednih prema drugima i obratno”, rekla je ona.


O nametanju ovakvog zakona za Buku je govorio i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS. 

“Svakako da nametanje ovako osjetljivog Zakona ne bi bilo dobro, i ništa od otvorenih pitanja u BiH ne bi bilo riješeno. Političari uvijek daju izjave od kojih imaju političku korist, i nisu pokazali u proteklih 25 godina spremnost da pokrenu ozbiljne i suštinske procese potrebne u postkonfliktnom društvu, kao što su lustracija, pomirenje, izgradnja  povjerenja, utvrđivanje činjenica...”, kaže naš sagovornik.

Foto: DW

Todorović tvrdi za BUKU da u BiH nažalost niko nije gradio procese neophodne u postkonfliktnom društvu, koji bi pomogli da se utvrde činjenice, da se uspostavi odgovornost, da se gradi povjerenje i pomirenje. 

“Umjesto toga na društvenoj sceni smo imali negiranje zločina, falsifikovanje istine, optužbe drugih, glorifikaciju ratnih zločinaca. Političari nisu bili spremni da preuzmu odgovornost, nego su zauzeti korupcijom, podilazili mržnji i bezosjećajnom inatu većine građana, izvlačeći iz toga političku korist”, rekao je Todorović. 
Civilno društvo je samo fragmentarno uspijevalo da otvori teme Komisije za utvrđivanje  činjenica, ali bez institucionalne podrške nije se moglo uraditi ništa značajno.

Kako kaže, i Međunarodna zajednica, prije svega EU, nije preduzela nijedan ozbiljan korak u BiH da političare ohrabri u otvaranju dijaloga u pravcu uspostavljanja procesa tranzicione pravde.

On kaže da će i rezultati pritisaka od strane Visokog predstavnika koji bi išli u pravcu zaustavljanja negiranja zločina zavisiti od procjene i interesa vodećih političkih lidera. 

“Oni su ti koji pale ili gase vatre prema njihovim političkim potrebama. Nažalost, u proteklih desetak godina mi nismo mogli primijetiti da međunarodna zajednica u BiH, oličena u OHR-u vrši pritisak na domaće političare da vode konstruktivni dijalog u pravcu rješavanja nagomilanih problema”, smatra Todorović.   

Veoma oštar u svojoj ocijeni stanja u BiH po pitanju negiranja ratnih zločina bio je Slavko Kukić, profesor iz Mostara.

“Političke javne izjave oblikuju javno mnijenje po Goebbelsovoj, dakle logici Hitlerova ministra propagande da laž, ponovljena više puta, u svijesti svjetine dobiva snagu istine. A laži o ratnim zločinima i ratnim zločincima su, pošteno govoreći, postale sastavni dio naš svakodnevnice. I utoliko mi se čini da prakticiranje takvih izjava u javnom prostoru, i istodobno pravljenje svih i svakoga kao da se ništa ne događa, sve manje realnom čini mogućnost da se zakon o zabrani negiranja ratnih zločina usvoji domaćom političkom voljom”, kaže Kukić za BUKU. 

On kaže da je veliki problem nastao desetak godina nakon rata kada su prvi znaci procesa kolektivne katarze zaustavljeni, i proces moralnog preispitivanja okrenut čak i u suprotnom smjeru.

“Nacionalni ‘heroji’ su proizvod ratne destrukcije. Rat u BiH, uostalom, u prilog tome svjedoči na najzorniji način. No, s poslijeratnim slijeganjem strasti u pravilu kopni i snaga ratnih ‘heroja’ i sklonost njihovom slavljenju. U BiH se, koliko god takav sud djelovao neuvjerljiv, u prvih desetak poslijeratnih godina to i događalo. Prvi znaci procesa kolektivne katarze su, međutim, zaustavljeni, i proces moralnog preispitivanja okrenut čak i u suprotnom smjeru zahvaljujući dvjema grupama faktora. U pitanju je, prvo, odustajanje centara svjetske moći da čitav proces nadgledaju, kontroliraju i stimuliraju, čime su širom otvorena vrata ratnim, ideologijama koje su u tome prepoznale zeleno svjetlo za ponovno aktiviranje i svojih ratnih ciljeva i strategija kako do njih doći. No, na njih su se dograđivali i makijavelistički porivi onih koji u naknadno dolazili i koji su u oživljavanju i čuvanju sjećanja na ratne heroje vidjeli način kako da se stalno, i bez velikih potresa, održavaju u sedlu političke moći. I stoga su im oni koji su zagovornici i kolektivne katarze i okretanja prema društvima evropskih vrijednosti postali problem. A najefikasniji način da ih se neutralizira je baš onaj kojeg te filozofije koriste – da se sve protivnike izabranoj političkoj taktici i strategiji proglasi nacionalnim izdajnicima, kvislinzima”, objasnio je Kukić.

Foto: RSE

On kaže da upravo priča i o Ravnogorskom pokretu i o sudbini ploče na Studentskom domu na Plama potvrđuje istu tezu – da nacionalšovinističkim moćnicima nisu svete ni četništvo, ni „heroji“ iz rata 1992-1995. godine. 

“Naprotiv, sve to su im samo instrumenti vlastitog političkog trajanja, ali i očuvanja pravne sigurnosti zbog kriminala kojeg kontinuirano čine desetljećima. S druge strane, sve to svjedoči kako se za takav narativ više ne može računati ni na spremnost običnog čovjeka da, braneći ga, iziđe na ulice, još manje da ponovo uzme puške u ruke. I ja mislim da ta činjenica političke makijaveliste koji igraju na karte nacionalšovinizma sve više brine.”

Kukić jasno daje do znanja da trebamo biti  sigurni, da će “politički ološ učiniti sve što se od njega traži pokaže li mu se politička batina kakvu su koristili neki raniji visoki predstavnici – i to kod sve tri sorte ‘boraca’ za nacionalnu stvar. 

“Istraje li, recimo, visoki predstavnik u vezi s nalogom o oduzimanju povelja ratnim zločincima, toj bi tezi mogli već u narednim tjednima i svjedočiti. Odustane li, međutim, Inzko od onoga što je prije koji mjesec najavio, to bi moglo biti protumačeno kao zeleno svjetlo za nastavak, čak i radikaliziranje priče o srpskom nacionalnom interesu, mirnom razlazu i pravu Srba da žive u istoj državi – zeleno svjetlo za nastavak guranja u kola Memoranduma 2. Tada će, hoću reći, u vodu pasti i priča o nužnim zakonskim pretpostavkama zabrane negiranja ratnih zločina i sve ostale. Nadam se, dakako, da će visoki predstavnik izdržati na kursu kojeg je u zadnju godinu dana nagovijestio i da će procesi u BiH, zahvaljujući tome, dobiti drugačiji predznak od onog kojem svjedočimo”, zaključio je Kukić. 

Tekst je rezultat saradnje forumZFD i TRIAL International sa portalom BUKA.

FILTER

READ THIS ALSO