Selma Alisaphić: Filmska umjetnost kao sredstvo promišljanja prošlosti i historijske istine

Postojanje potrebe da se odredi stav spram onoga što je bilo i iz njega nauči nešto što će nas usmjeravati u sadašnjosti i budućnosti je konstanta čovjekovog individualnog i društvenog opstanka, djelatna i uočljiva u svim povijesnim periodima, i razlog je konstituiranja historije kao znanosti. Prošlost je nužan orijentir sadašnjosti koji pruža mogućnost usidrenja identiteta i pomaže čovjeku da spozna, shvati sebe, svoje zadatke i odredi put novog kretanja.

Pa ipak, o prošlosti nije lako misliti, jer ona više nije pred našim očima i nje se još samo možemo sjećati, a nikako je dotaknuti i živjeti. Njene posljedice, s druge strane, žive i mogu nam govoriti, ispričati priču o svom porijeklu, svjedočiti, pokazati ožiljke i simbole pobjede, ili šutjeti svojom tišinom, kao ono što se zbog nje nije desilo ili je odsutno. Prošlost je tako prošla, ali je oblikovala i oblikuje sada. Neuhvatljivu, sadašnjost je hoće uhvatiti. Sadašnjost hoće umiriti sopstvenu neizvjesnost, hoće „istinu“. Među mnogim istinama, treba naći onu pravu. Treba naći krivce, heroje, nevine i žrtve.

Istina je logičko-jezička kategorija, ona je predodžba i odraz onoga što zbiljski jeste. O istini govorimo kada ono što se stvarno desilo transponiramo u ravan mišljenja i jezika. I možemo reći da je istina kao adekvatna odslika moguća samo ukoliko mišljenje i jezik mogu biti u stanju vjerodostojno odraziti stvarnost. No, imaju li oni uvijek takvu moć? Ne ograničavaju li zakonitosti koje ih određuju njihovu upotrebljivost? Naše mišljenje, uokovireno logičkim pravilima, ne dozvoljava da nešto u isto vrijeme jeste i nije. Reći da nešto simultano jeste i nije je proturječno i logički nesuvislo. Ako je, međutim, stvarnost takva da u njoj nešto u isto vrijeme može biti i ne biti, onda se jezik i misao, prema tome, pokazuju nesposobnima da je zrcale. Drugim riječima, jezičko-logička istina pretpostavlja da je zbilja nedvosmislena, a stvari nisu uvijek takve kada se dešavaju i kada ih živimo. Čini se da, ponekad, ono što živimo nije naprosto crno ili bijelo, dobro ili loše. Ponekad su ljudi i krivci i žrtve, u isto vrijeme.

Tako je često kada govorimo o prošlosti i prošlim sukobima. Tada se jezik i diskurzivna misao očituju kao nemoćne da izraze, da odraze, da odluče. U takvim slučajevima možda je svrsishodnije „istinu“ pokušati dohvatiti drugim sredstvima. Sredstvima koja, poput samih događaja, nisu kruta i jednoznačna. Sredstvima koja mogu prikazati višedimenzionalnost stvarnoga, jer su i sama takva i njihov način je takav. Takvo sredstvo je umjetnost, posebice filmska umjetnost. Umjetnost je u stanju da istinu evocira i dozvoli nam, kroz perspektivu i simulaciju atmosfere, da je iznova doživimo, istinu koja ujedno optužuje i oslobađa krivice, donosi smiraj i odnosi miran san.

Film Dnevnik Diane Budisavljević, prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, nam upravo tu moć filma demonstrira. Autentično predstavljajući oprečne režimske ideologije on onemogućuje da kažemo „jedno je loše, drugo je dobro“, ili bar „jedno je loše, a drugo, apsolutno dobro“. Postoje, naravno, apsolutno loše stvari i zla koja nemaju drugu stranu i nemaju opravdanje. Takva zla ništa ne može odriješiti vječne moralne osude. Ipak, film može pokazati obruč neznanja i gluposti, nepromišljenosti, ideološkog zanosa i slijepog slijeđenja koji je stezao činovnike apsolutnog zla. On može da nam približi logiku zla, da zlo učini shvatljivim u njegovoj neosviještenosti o samome sebi i utoliko je u stanju da ga učini vidljivim kao sramnu stranu čovjeka. Film može da nam istinu pokaže cjelovitije, jer ukazuje na pretpostavke činjenog i trpljenog zla i tako olakšava da ga prepoznamo i spriječimo.

 Zbog potencije pokretne slike, film je i opasan. Jer može pokazati i neistinu ili historijsku istinu, po sebi manipulabilnu, izopačiti. Tako je valjda sa svim moćnim stvarima: isto oružje može da brani i napada, da život spasi ili život uzme. Spasonosna je stoga vrijednost filma koji dokumentira.

Odgovorno predstavljajući povijest, film može da živim primjerom inspiriše na dobro, da ovjekovječi heroje, poput Diane, koje su udžbenici historije propustili da zapišu, da onima kojih nema više da lik i ljudski glas. Da pokaže prkosnu snagu dobra koje se ne boji za sebe, i uspijeva u svom cilju, unatoč mraku i neslobodi koji ga okružuju. Na način filma neuhvatljvo i prošlo se odigrava pred nama, a istina može biti iznova proživljena. Tako filmska umjetnost povremeno ispunjava ranije pomenutu izvornu funkciju koju za čovjeka treba imati sjećanje: poučava, usmjerava i oslobođa ga.

Selma Alispahić je rođena u 1995. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2019. godine je magistrirala filozofiju, a trenutno je studentica završne godine master studija sociologije. Pored naučno-istraživačkih aktivnosti, bavi se društvenim aktivizmom i likovnom umjetnošću.

*Refleksija učesnika/ce programa In Youth Eyes koji su partnerski organizovali Regional Youth Cooperation Office - RYCO, PRO-Budućnost i  forumZFD u saradnji sa programom "Suočavanje sa prošlošću" Sarajevo film festivala. Cilj programa je bio da mladi „svojim očima", odnosno kroz svoje iskustvo ispričaju priču o interkulturalnom dijalogu, saradnji mladih, raznolikosti i izgradnji mira.

FILTER

READ THIS ALSO