Pismo iz Prijedora

Dvadeset i pet godina nakon što je okončan rat u Bosni i Hercegovini, proces koji zovemo suočavanje sa prošlošću prošao je puni krug. Od prvih post-ratnih godina obilježenih ubistvima povratnika, institucijama krcatim ratnim zločincima koji će kasnije biti otpremljeni na duge zatvorske kazne, „pravilima puta“ potrebnim da bi se spriječila osvetnička hapšenja povratnika, preko perioda velikih nadanja u novom mileniju, osnivanja Suda BiH i državnog Instituta za nestale, zenita Tribunala u Hagu, Komisije za Srebrenicu i proliferacije raznih inicijativa koje su problematizirale i zagovarale prava žrtava, do sunovrata koji je uslijedio nakon propalog pokušaja ustavnih reformi u aprilu 2006., zaokreta u secesionizam Milorada Dodika i povratka u retorike i politike dehumanizacije i „razdvajanja naroda“. Dolazak Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji, rehabilitacija Tuđmanove politike spram Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, bezidejna i neprincipijelna politika Evropske Unije na ovom polju, te atrofija nevladinog sektora koji se sve više udaljavao od stvarnosti zajednica čija je prava nominalno zagovarao, još su više umanjile kapacitet Bosne i Hercegovine da se iznese sa traumama, političkim i svim drugim posljedicama genocida i ratnih zločina.

Naravno, ovo je tek površan pogled na taj proces i tekst koji čitate nema ambiciju da ga ozbiljnije i detaljnije analizira. Kako sam naslov kaže, ovo je tek vinjeta, pismo iz jedne zajednice koja se nosi sa teškim bremenom obnove života nakon što ga je potrao pokušaj Karadžićevih vlasti da istrijebi nesrpsko stanovništvo sa prostora zamišljenog za srpsku državu zapadno od Drine. Iako Prijedor nije jedina zajednica koja je urnisana odlukom srpskog rukovodstva da upregne genocid u ostvarenje vizije o državi u kojoj neće biti mjesta za „genetski otpad“, kako je Bošnjake onomad nazvala Biljana Plavšić, ovaj rudarski gradić u podnožju Kozare istinski je poseban primjer prožimanja stvarnih, životnih značenja pojmova poput istine i pravde sa životima „običnih“ ljudi koji teku uokvireni velikim, tektonskim političkim zbivanjima.

Prvi i sigurno najvažniji korak u procesu suočavanja sa prošlošću za Prijedorčane bio je masovni povratak Bošnjaka i Hrvata protjeranih tokom perioda od maja 1992. do januara 1996. Logično, povratkom kritične mase nesrpskog stanovništva donekle je direktno anuliran glavni cilj Karadžićevog poduhvata – istrebljenje i svođenje procenta Bošnjaka i Hrvata sa oko 60% na ispod 2% od ukupnog broja stanovnika, kako je to formulisao tadašnji šef SDS-a za Bosansku Krajinu, Radoslav Brđanin. Kako to u svojoj knjizi „Remaking Kozarac“ detaljno analizira Sabina Sivac-Bryant, antropologinja koja danas živi i radi u Londonu: „Pomirenje, suživot ili rekonstrukcija društvenog života, kako god to zvali, jedino su mogući ako se ljudi vrate svojim kućama nakon rata u kojem je bio cilj da se nesrpsko stanovništvo istrijebi iz jednog dijela Bosne i Hercegovine i napravi Velika Srbija. Kako god, taj proces individualnog i društvenog ozdravljenja počinje upravo ovako, od ovakvih organskih interakcija ka dalje.“ Dakle, povratak kao čin aktivnog postojanja na prostoru sa kojeg je trebalo da budemo zauvijek odstranjeni nije predstavljao tek mehaniku ostvarenja imovinskih prava, nego rekonstituisanje zajednice koja je trebalo da bude uništena i prvi stvarni korak ka ostvarenju pravde za zločine počinjene pri pokušaju eksterminacije.

EDIN RAMULIĆ – 102 RUŽE NA GLAVNOM PRIJEDORSKOM TRGU ZA 102 UBIJENE DJECE

Posebnost povratka Prijedorčana u kontekstu suočavanja sa prošlošću manifestovala se u organizovanosti i riješenosti onih koji su trebali da nestanu da ne ostanu nevidljivi u javnom i političkom prostoru na način na koji se to desilo drugdje u Bosni i Hercegovini. Narativ o Prijedoru kad „srpskom gradu“ rušen je ostankom i konstantnim naporima povratnika da intervenišu u javnom prostoru, da ga osvoje i ne pristanu na unutrašnji, narativni izgon u svoja sela, mezarja, i razgovore u kojima se ne miješa sa „drugom stranom“. Ta riješenost je otjelovljena u mnogim pojedincima, „običnim“ ljudima, političkim i vjerskim liderima, aktivistima, privrednicima i sportistima, ljudima iz raznih sfera života koji su u raznim trenucima i na razne načine rušili, ciglu po ciglu, nevidljive zidove koji su trebali držati nesrpsko stanovništvo van javnog i političkog prostora rezervisanog za srpski narod. Oni su omogućili postojanje nebrojenih inicijativa, pojedinačnih i kolektivnih akcija, gestova, tekstova, naučnih radova, događaja i činova koji daju puninu i značenje procesu suočavanja sa prošlošću u Prijedoru.

Priroda tog rada je, također, posebna u odnosu na mnoge primjere iz drugih sredina u tome što je borba za prava žrtava na istinu, pravdu i dostojanstveno obilježavanje stradanja izmještena iz etničkog i dnevnopolitičkog u diskurs prava na jednakost i borbu protiv fašizma i etničke supremacije. To je omogućilo da u Prijedoru, kao rijetko gdje u Bosni i Hercegovinu, u borbi za prava bošnjačkih i hrvatskih žrtava ne samo učestvuju nego je i u nekim slučajevima predvode mladi prijedorski Srbi. Neki od najvažnijih glasova koji prenose ljudsku dimenziju patnje kroz koju su prošli prijedorski Bošnjaci i Hrvati pripadaju ljudima poput Darka Cvijetića, prijedorskog pisca, glumca i pozorišnog reditelja i da, bivšeg pripadnika VRS-a. Značajni projekti poput nedavno osnovanog Bosanskog kulturnog centra u Prijedoru ili Fondacije za izgradnju kulture sjećanja okupili su Prijedorčane iz svih naroda. Uticaj malignih politika podjele i „razdvajanja naroda“ koji dolaze iz najmoćnijih institucija političkog i javnog života u RS-u još uvijek ima odlučujuću ulogu u društvenim tokovima u Prijedoru, ne treba se zavaravati, crno još uvijek dominira u odnosu na bijelo, ali ono što čini Prijedor posebnim je i prisustvo čitavog spektra raznih drugih boja.

I na kraju ovog uvoda, treba se prisjetiti da je Prijedor poseban „slučaj“ za suočavanje sa prošlošću na ovim prostorima i zato što je, na neki način, sve počelo u Prijedoru. Tačnije, zbog Prijedora. Jer su svi pokušaji da se bavimo posljedicama masovnih zločina u ovih 25 godina suštinski oblikovani postojanjem i radom Tribunala u Hagu.

Naime, „Komisija eksperata“ – tijelo koje je u oktobru 1992. osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda davši mu mandat da istraži navode o masovnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini Hrvatskoj – u svojim izvještajima posebno je zadokumentovala istrebljivačku kampanju „etničkog čišćenja“ provedenu nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. Odluci o osnivanju Komisije prethodila su šokantne slike kosturolikih zatočenika iz logora u Omarskoj i Trnopolju, a već prve misije njenih istražitelja su se suočile sa rijekom prijedorskih izbjeglica koja se slila u prihvatne centre u Resniku kod Zagreba i Karlovcu. Svjedočanstva njih preko 400 činila su okosnicu završnog izvještaja Komisije, koja je ustvrdila da su u Prijedoru počinjeni „sistematski zločini protiv čovječnosti, a vrlo vjerovatno i genocid“. Na osnovu ovih izvještaja Komisije eksperata, petnaestog maja 1993., Vijeće sigurnosti donosi historijsku odluku da po prvi put nakon sudova u Nirnbergu i Tokiju osnuje međunarodni sud koji će suditi za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Jednoglasno, bez suzdržanih, važno je naglasiti.

dan bijelih traka

EDIN RAMULIĆ – “DAN BIJELIH TRAKA”

Zločini počinjeni nad Prijedorčanima obilježili su i oblikovali ranu fazu rada Tribunala u Hagu. Velika većina prvih optužnica odnosila se na progon nesrpskog stanovništva ove krajiške opštine. Predmeti protiv čuvara i upravnika u zloglasnim logorima Keraterm i Omarska, preko učesnika u masakrima nad civilima u Kozarcu, Hambarinama, na Korićanskim stijenama, do čelništva srpskih organa vlasti, nasilno preuzete u aprilu 1992., pružali su detaljnu sliku o istrebljivačkoj prirodi i sistematičnosti zločina koju je Karadžićeva Srpska demokratska stranka upregnula da bi ostvarila „strateške ciljeve srpskog naroda u BiH“ iznijete na sjednici Narodne skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 12. maja 1992. Pored toga, prvi uhapšeni bio je Duško Tadić, zloglasni vođa mučitelja iz logora Omarska, čije će suđenje, prvo pred sudijama Tribunala, obznaniti stravične razmjere i brutalnosti zločina u Prijedoru, ali i poslužiti za uspostavljanje temelja pravnog okvira za sva buduća suđenja na ovom sudu. Važnost Tadićevog hapšenja ogleda se i u izjavi Madelaine Allbright, državnog sekretara SAD u trenutku osnivanja Tribunala, koja je ustvrdila da niko, uključujući i same osnivače, nije istinski vjerovao da će iko od optuženih zaista biti uhapšen i izveden pred taj sud. Sve ostalo je historija koju živimo evo već 25 godina.

Tokom tih godina Prijedor je postao opština sa najvećim brojem optuženih za ratne zločine ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu osim Ruande. Preko stotinu počinitelja je do sada izvedeno pred sudije u Hagu, na Sudu BiH, okružnom sudu u Banjoj Luci, te na sudovima u Beogradu, Njemačkoj i Americi. Neka suđenja još uvijek traju, nekoliko istraga je u toku, neki od osuđenih već su na slobodi, i čini se da će krivično gonjenje prijedorskih zločinaca trajati dok su živi i oni i njihove žrtve. Sa tim su se pomirili i jedni i drugi.

Nedavno je okončana istraga Tužilaštva BiH o zločinima koje su počinili pripadnici srpske vojske stacionirani u kasarni u Gornjoj Puharskoj, selu odakle je moj did Redžo. Znao sam sve ljude koje su tokom 1992. i 1993. pobili, opljačkali i protjerali optuženi. Znao sam dobar broj i onih koji su „dobili poziv od Sipe“ da se jave na ispitivanje u Banjoj Luci. Darko Mrđa, zločinac koji je odslužio kaznu za zločin na Korićanskim stijenama je prije neki dan uhapšen u Prijedoru i otpremljen da služi ostatak kazne za ubistva i mučenje logoraša Manjače. Bio mi je učitelj plesa. Prolaze dani u sve optimističnijem nadanju (i ne samo nadanju) da će uskoro dolijati i didove komšije koje su pobile 12 momaka iz Puharske, među kojima i Zedu Mine Carove, mog druga iz djetinjstva. Da sam vjernik, molio bih boga da se to desi dok je Mine još živa. I tako, kad se razgrne ono što zovemo javnim diskursom, i uđemo u živote običnih, malih ljudi, vidimo kako teku između rada i nadanja porodica žrtava koje streme ka pravdi, i tjeskobe i rezignacije počinitelja koji čekaju svoj red. I vidimo koliko je otrovna šutnja koju nastoje cementirati razni moćnici još uvijek investirani u Karadžićev zločinački poduhvat.

Bitka za narativ kao bitka za jednakost

U augustu 2013. istražitelji državnog Instituta za nestale osobe počeli su ekshumaciju masovne grobnice u Tomašici, selu nekih 25 kilometara udaljenom od Prijedora. Skrivena u napuštenom kopu nekadašnjeg rudnika željezne rude, grobnica je krila tijela i dijelove tijela 435 Prijedorčana pogubljenih u logorima ili pobijenih kod svojih kuća u akcijama „čišćenja“ srpskih snaga. Porodicama je trebalo više od 20 godina da pronađu ostatke svojih najmilijih nakon što je neimenovani mještanin obližnjeg srpskog sela odveo istražitelje i pokazao im gdje da kopaju. Sa svakim novim skeletom iz grobnice je izranjala strašna istina o posljedicama politike „razdvajanja naroda“ koju je sprovodilo rukovodstvo bosanskih Srba koristeći dehumanizaciju, ubilačko nasilje i, nakon svega, sistematsko poricanje počinjenih nedjela.

SAMIR SINANOVIĆ – PROTEST PORODICA NESTALIH U GLAVNOJ PRIJEDORSKOJ ULICI IZ 2010.

“Čovjek koji nas je odveo do grobnice nam je ispričao kako su se lokalni mještani godinama u tajnosti žalili gradskim vlastima i tražili da se grobnica izmjesti zbog nepodnošljivog smrada i straha da zagađuje podzemne vode. Ali nikad ništa nisu rekli javno, porodicama koje su tražile svoje najmilije. Neki od ljudi koji su završili u grobnici su bili njihove komšije, ali su oni šutili i vjerovatno nikada ne bi ništa rekli porodicama da nije bilo ovoga,” komentarisao je jedan od istražitelja Instituta.

Samo ljudi koji smatraju da se rat još uvijek vodi, istina drugim sredstvima, mogli su prihvatiti da je normalno i moralno skrivati istinu od svojih komšija koji su svih tih godina tražili svoju djecu, rodbinu, najbliže. To su duboki efekti dehumanizacije Bošnjaka i Hrvata koju je devedesetih sistematski i temeljito provodio Karadžićev SDS a danas nastavlja režim Milorada Dodika i čitav univerzum njegovih satelita u medijima i drugim sferama javnog diskursa.

„Još uvijek postoje duboke političke i etničke podjele, iako se one ne vide najjasnije u svakodnevnom životu. Ali čim skrenete sa nekih svakodnevnih tema i želite razgovarati o tome šta se ovdje događalo tokom rata, vidite kako su podjele i konflikt još uvijek vrlo prisutni“, govori Goran Zorić iz Centra za mlade „Kvart“.

Goran i „Kvart“ su privukli pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini te 2013. kad su se pridružili porodicama žrtava u Prijedoru u protestu protiv zabrana javnih komemoracija nesrpskih žrtava u gradu po odluci tadašnjeg gradonačelnika Marka Pavića. Godinu ranije, nekoliko udruženja porodica žrtava i preživjelih logoraša pokrenuli su niz protestnih okupljanja koja su kulminirala u kampanji „Dan bijelih traka“. Ovaj dan se obilježava svakog 31. maja, kada se porodice žrtava i aktivisti iz svih krajeva BiH, a i iz okolnih zemalja, okupljaju na gradskom trgu tražeći od gradskih vlasti javno priznanje i izgradnju spomenika za 102 djece ubijene u Prijedoru. Učesnici protesta nose bijele trake, podsjećajući tako na naredbu o bijelim trakama i bijelim čaršafima koju je 30. maja 1992. izdao srpski krizni štab u Prijedoru kako bi osigurao iskazivanje „lojalnosti Srpskoj Republici BiH“. Tu naredbu će srpske snage iskoristiti da označe nesrpsko stanovništvo u određenim dijelovima grada i sprovedu brutalnu kampanju ubijanja, odvođenja u logore i uništavanja čitavih naselja. Na „Dan bijelih traka“ okupljeni polažu 102 ruže na glavni trg simbolički označavajući zahtjev za spomenlkom ubijenoj djeci.

Kada su se Goran, njegovi prijatelji iz „Kvarta“ i drugi mladi aktivisti iz Prijedora pridružili protestu, ogromna barijera je srušena. Nije to bio prvi put da se Srbi iz Prijedora pridruže porodicama žrtava, ne smije se zaboraviti važan gest pokojnog Mladena Grahovca, političara koji je prvi javno odao počast žrtvama u Keratermu. Ali, kada su Goran Zorić, Nikola Kuridža, Nikolija Matić, Zoran Vučkovac, Branko Ćulibrk uzeli megafon da upute zahtjeve žrtava gradonačelniku Paviću bio je to prvi put u nekoj lokalnoj zajednici da mladi iz, uslovno rečeno, jednog naroda predvode protest za prava žrtava iz drugih naroda. Ne samo u Prijedoru, nego bilo gdje u Bosni i Hercegovini.

„Srpski političari konstruišu narativ da su priče o stradanju Bošnjaka tokom rata prenapuhane i da se koriste kao političko oružje za rušenje Republike Srpske, da se ocrne Srbi. Tako da većina običnih ljudi jednostavno prati taj narativ, ili uopšte ne želi pričati na tu temu. Taj narativ je ustvari temelj ove zatrovane situacije u kojoj živimo i protiv koje se borimo.“

A bore se, itekako. Uprkos javnim napadima poput bivšeg gradonačelnika Pavića, i ne tako javnih, ali mnogo opasnijih, napada lokalnih neonacista i ekstremnih srpskih grupa, ono što rade mladi okupljeni oko „Kvarta“ zasigurno spada u najautentičniji oblik aktivizma za prava žrtava i odgovornost za počinjene zločine bilo gdje u BiH i što čini Prijedor jedinstvenom sredinom.

Tako da jednu stranu prijedorske medalje slikaju razmjere i dubina posljedica počinjenih zločina, poricanje i godine represije prava nesrpskih žrtava na memorijalizaciju koju provodi gradska vlast, a drugu beskompromisna, glasna i vidljiva borba porodica žrtava, preživjelih i aktivista iz svih naroda koji žive u Prijedoru da se počinioci smjeste iza brave, da se zločini dokumentuju i javno prezentiraju, da se ogole i anuliraju efekti dehumanizacije i dođe do pravde za žrtve. Ako iko u Prijedoru personificira takav aktivizam, to je Edin Ramulić

Edina sam upoznao u januaru 1996., tri sedmice nakon što je rat u Bosni i Hercegovini i službeno okončan u Parizu. Svježe demobilisan iz Armije Bosne i Hercegovine, oficir koji je do čina došao hrabrošću na bojnom polju. Iako je još mjesecima nosio uniformu, bilo je jasno da je bio rođen da bude novinar i aktivista. Kasnije ćemo zajedno osnovati radio stanicu „Slobodni radio Prijedor“ i nezavisni magazin „Novo ogledalo“, sa uređivačkom politikom potpuno usmjerenom na ostvarenje prava izbjeglica da se vrate u Prijedor i na ostvarenje pravde za zločine koji su počinjeni u našem gradu.

Nije teško razumjeti šta Edina vodi u njegovom neumornom radu na istraživanju i dokumentovanju ratnih zločina. Edinovog oca i brata srpski vojnici odveli su u zloglasni logor „Keraterm“ u ljeto 1992. Nikada ih više nije vidio. I on će završiti u logoru, u Trnopolju, i zajedno sa hiljadama prijedorskih Bošnjaka i Hrvata biti deportovan u srednju Bosnu.

Nakon godina koje smo proveli radeći zajedno, putevi su nam se razdvojili. Ja sam počeo da radim za Tribunal u Hagu a Edin se pridružio Udruženju Prijedorčanki „Izvor“, čija je glavna misija bila traženje nestalih. Danas predvodi Fondaciju za izgradnju kuluture sjećanja i radi na upostavljanju dokumentacionog centra posvećenog dokumentovanju i istraživanju dokaza o zločinima protiv čovječnosti počinjenim u Bosanskoj krajini.

„Ono što čini Prijedor jedinstvenim kada se radi o borbi za prava žrtava i javno prihvatanje istine o prošlosti ima direktne veze sa naporima grupe ljudi koji su na ovim stvarima radili organizovano, sistematski još od 1997., odmah nakon što je stao rat. Radili smo na konkretnim stvarima koje se nisu događale drugdje: Bosna i Hercegovina još nema službeni popis žrtava rata, ali smo mi napravili bazu podataka prijedorskih žrtava još 1998. godine i objavili prvo izdanje naše ‘Knjige nestalih i ubijenih’. Nigdje u Republici Srpskoj nije postojao memorijal u javnom prostoru, van mezarja, za žrtve zločina kada smo mi 2003. postavili spomen ploču na lokaciji bivšeg logora ‘Keraterm’.“

Nigdje u Republici Srpskoj porodice nesrpskih žrtava nisu javno i uporno protestvovale, glavnim ulicama i na gradskim trgovima, kao mi u Prijedoru, mi smo srušili tu barijeru. Pokrenuli smo kampanje „Dan bijelih traka“ i „Stop Genocide Denial“ koje su privukle desetine hiljada ljudi širom svijeta. Pružili smo podršku nebrojenim svjedocima koji su se zbog te podrške lakše odlučili da svjedoče u predmetima ratnih zločina na sudovima u Hagu, Sarajevu, Banjoj Luci. Sve ovo je imalo odjeka i stvorilo jednu situaciju konstantnog uzburkavanja javnog diskursa o ovim pitanjima u Prijedoru, gdje su nam najveći neprijatelji poricanje i šutnja o zločinima iz devedesetih. Ali, toliko toga tek treba da se uradi, toliko toga. Nije problem samo u bivšem gradonačelniku i onima koji negiraju, problem je i u nama, moramo biti hrabriji i aktivniji, svako od nas,“ kaže Edin.

„Ljudi su svedeni na članove kolektiva, plemena, na svim stranama. U izgradnji narativa o uzvišenoj žrtvi samo našeg naroda, učinili smo da su žrtve važne samo zbog svoje smrti. Ne govorimo o njima kao osobama, da su bili doktori ili sportisti, naučnici, da su nešto napravili, vidjeli, iskusili, imali. To je postalo nebitno. Samo su brojevi bitni. Što veći broj, veća je i „naša“ bol, a i „njihova“ krivica i neljudskost. To je kičma nacionalističkih politika u ovoj zemlji. Na neki način, ponovo ubijamo te ljude svodeći njihovu bitnost isključivo na pripadnost nekom kolektivnom identitetu, iako uopšte ne znamo da li bi oni kao pojedinci izabrali taj identitet da su danas živi.“

Konačno razdvajanje žrtava po osnovu njihove etničke pripadnosti o kojoj govori Edin u Prijedoru, i ne samo u Prijedoru, ima vrlo jasnu svrhu: ukidanje bilo kakve mogućnosti empatije za žrtve koje nisu „naše“, čak i ako su to bivše komšije, djeca, najneviniji od nevinih. To sprečavanje empatije je ključna taktika u nastavku rata drugim sredstvima i prljavoj borbi za narativnu nadmoć u interpretaciji događaja iz rata i prirode počinjenih zločina koja se vodi u političkim krugovima, u udžbenicima, u crkvama i džamijama, u medijima. Odsustvo empatije još jače hrani dehumanizaciju, koja korodira sve odnose između naroda naroda i komšija u sredinama poput Prijedora i podstiče poricanje davno utvrđenih, dokazanih činjenica, bezbrojnih sudskih presuda i mora prikupljenih dokaza. Ipak, upravo su te činjenice i dokazi polazna točka za demontažu politika dehumanizacije. A činjenica o zločinima u Prijedoru ne nedostaje, i uskoro će ogromna dokumentacija i građa koja o njima govori biti dostupna svim Prijedorčanima u njihovom gradu.

„Arhiv zločina protiv čovječnosti u Prijedoru je prirodan slijed takvog nastojanja da se činjenicama intervenira u prostoru i suprostavi nacionalističkim narativima sa svih strana. U budućem centru za dokumentovanje i informisanje biće sakupljena i sačuvana sva memorija vezana za rat i kršenje ljudskih prava u Prijedoru i okolini i ta građa će biti na dohvat ruke sadašnjim i budućim generacijama Prijedorčana. Fondacija za izgradnju kulture sjećanja nastoji da usmjerava taj proces na način da on ne može biti doveden u pitanje ni sa jedne strane, pa da tako bude prihvatljiv svima, bez obzira na njihov identitet i početne stavove. Osnivači Fondacije su birani ljudi iz Prijedora, Banja Luke, Sarajeva… koji su prepoznati u javnom prostoru kao zagovornici tolerancije i mira među ljudima, empatije prema žrtvama i objektivnog naučnog pristupa činjenicama o ratu i stradanju ljudi ovog kraja,“ završava Edin.

Zamišljam dan, u skoroj budućnosti, kada ću govoriti u prostorijama Centra za dokumentaciju zločina protiv čovječnosti u Prijedoru. U publici će biti mladi iz prijedorskih srednjih škola, a prva priča koju ću im ispričati će biti zasnovana na životu jednog čovjeka.

Spomenik budućnosti

Fikreta Bačića prvi put sam upoznao prije petnaest godina dok sam istraživao ubistva djece u Prijedoru za televizijski program koji sam producirao zajedno sa par prijatelja. Njegovu djecu Nerminu (6) i Nermina (12), suprugu Minku, majku Šehriju i još dvadeset petoro žena i djece pobili su u Gradini, zaseoku sela Zecovi, 25. jula 1992. srpski vojnici iz obližnjeg sela Rasavci, pod vođstvom Dušana Milunića i Radomira Stojnića. Njima dvojici i još četrnaestorici saučesnika se za ovaj i druge zločine sudi na Sudu BiH. Tog suđenja danas sigurno ne bi bilo da je Fikret trunku manje uporan i riješen da za života dođe do istine i kakve-takve pravde. Tokom svih tih godina sa Fikretom sam vodio razgovore koji najbolje ilustruju titansku borbu porodica žrtava protiv sistemskog poricanja istine o svemu kroz šta su prošle i za fundamentalno pravo na jednakost u svom gradu.

“Imam osjećaj kao da svih ovih godina protiv sebe nisam imao samo počinitelje, već i čitav državni aparat”, kaže mi Fikret dok sjedimo u dnevnoj sobi njegove obnovljene kuće u Zecovima iz koje vodi prodavnicu u kojoj kupuju i Bošnjaci-povratnici i Srbi iz susjednih sela. Opisuje mi višegodišnju borbu da potakne nadležna tužilaštva da pokrenu istragu o masakru u Gradini, prvo u Kantonalnom tužilaštvu u Bihaću, a potom i u Tužilaštvu BiH. Priča je duga i nevjerovatna, obiluje ubjeđivanjem preživjelog rođaka da svjedoči, podnošenjem nebrojenih krivičnih prijava, ubjeđivanjem tužilaca da pokrenu istragu, razočarenjima i neodustajanjem. Prolazile su godine.

„U međuvremenu sam se vratio svojoj kući u Zecove, među ljude koji su mi ubili djecu, viđao sam ih svaki dan. Dani prolaze, živjeli smo u malom selu, ljudi pričaju. Došlo je do mene znanja da je čovjek, brat jednog od komandanata grupe koja je počinila masakr, spreman da mi kaže šta se dogodilo. Bio je zatvoren zbog nečega drugog i nudio je informaciju za blažu kaznu. Nisam se mogao suočiti s njim, nisam znao je li on i on bio među ubicama moje djece, ali sam sve proslijedio istražitelju kojem sam vjerovao i on ga je otišao vidjeti u zatvoru. Sve je ispričao, dao sve, uključujući i svog brata. Ključni svjedok, njegova je izjava bilo čisto zlato. Čim je odslužio dvije trećine kazne, pustili ga i vratio se kući. Pukla je priča da je svjedočio, a on to uopšte nije krio. Nekoliko mjeseci kasnije ubili su ga na kućnom pragu. Neko mu je usred noći došao pred kuću, zovnuo da po imenu, izašao je i sasjekli su ga kalašnjikovim. Sigurno je bio neko koga je poznavao, ne bi izašao baš tako. Lokalna policija kasnije je rekla da to ima veze sa drogom. Ne znam, samo znam da bi bio ključni svjedok na suđenju. Ali, makar imamo njegovu izjavu.”

„Mogao bih ti do sutra pričati o ping-pongu koji je uslijedio, bezbroj sastanaka sa tužiocima, sam i zajedno sa porodicama drugih žrtava, bivšim logorašima, bilo kim ko bi išao sa mnom da proba i vidi da se nešto uradi. Predmet je išao od Arnele do Nazifa, od Nazifa do Bahrudina, od Bahrudina do Nicka, od Nicka do Džemile, od Džemile do Ozrenka, konačno od Ozrenka do Izeta.”

„Nikad nisam pomislio da bih odustao. Molio sam Zijada (jedan od tri preživjela svjedoka, op. R.H.) da svjedoči. Našao sam i druge svjedoke. I sve to vrijeme sam svakodnevno viđao ubice na ulici. Petnaest godina tako, sve do novembra 2015., kada je ovih četrnaest uhapšeno. Srbi iz Rasavaca često dolaze u moju prodavnicu. Jedan od njih rekao mi je nakon hapšenja: ‘Poštujem to što radiš. Da se meni to desilo i da sam znao ko su ubice moje porodice, ja bih im sam presudio.’ Ja ne bih, ne želim da uništim svoj život zbog te bagre, da to uradim bio bih kao i oni. Ali mogu vam reći da sam uživao gledajući ih na optuženičkoj klupi, svjedočeći protiv njih. To je moja pobjeda.”

Sjedim bez riječi, slušam i sićušnim u Fikretovom prisustvu. Jer, ovo nije jedina borba koju je vodio tokom godina.

„Molio sam svoje komšije da mi kažu šta se dogodilo sa njihovim tijelima, ali nisu htjeli da kažu. Sve sam pokušao, molio sam, prijetio da ću ih tužiti, ništa. Došao mi čovjek, Bošnjak, i tražio mi 1000 maraka po tijelu, ukupno 33 000, da mi kaže gdje su sahranjeni. Otjerao sam ga, lešinara.“

„Postoje svakakve priče. Stara neka žena u obližnjem selu vidjela je kako kamion s tijelima žena i djece odlazi u šumu pored njene kuće. Jedan Srbin mi je to potvrdio i navodno je bio spreman da me odvede do mjesta gdje su ukopani, ali umro je nekoliko dana prije nego što smo trebali da se sretnemo. Išao sam tamo, dokle god put ide, još se mogu vidjeti tragovi koje je ostavio kamion, ali nisam uspio pronaći mjesto. Drugi čovjek mi je tvrdio da su sahranjeni u grobnici u Tomašici, ali ih do sada nisu pronašli. Čekam neke vijesti, nešto. Svakog dana očekujem da ću ih naći.“

„Znam srpske policajce koji su bili zaduženi za pratnju takvih kamiona, ali oni odbijaju razgovor. Mnogi su penzioneri sada, vidim ih kako šetaju Prijedorom kao uvaženi građani, bez trunke savjesti, bez kajanja, bez empatije prema porodicama koje i dalje traže svoje srodnike. I vlasti ohrabruju ovu tišinu.”

Ponekad mi se čini da porodice žrtava s više ljutnje i očaja govore o olovnoj tišini svojih komšija o onome što se dogodilo 1992. godine nego o samim zločinima. Ova bolna tišina, negiranje njihove patnje, dolazi kao posljednja izdaja svega što smo dijelili u prošlosti. To poricanje nije urođeno, iskonski svojstveno Srbima, Bošnjacima, Prijedorčanima, već je pažljivo i neumoljivo konstruisano kao završni čin Karadžićeve strategije razdvajanja ranije usko povezanih, etnički miješanih zajednica. Šutnja se gradi i njeni su neimari oni s najvećom moći: politički i vjerski establišment.

EDIN RAMULIĆ – SPOMEN PLOČA ISPRED BIVŠEG LOGORA KERATERM

Politici poricanja u Prijedoru direktno je suprostavljena inicijativa za izgradnju spomen-obilježja u centru grada za 102 djece ubijene 1992. Prijašnji gradonačelnik i jedan od najmoćnijih ljudi u RS-u, Marko Pavić, bio je glavna prepreka podizanju spomenika. Kao i drugdje u ovom bosanskohercegovačkom entitetu, memorijali nisu problem sve dok se nalaze u isključivo bošnjačkim selima i mezarjima. Tako i u Prijedoru, svako bošnjačko naselje ima spomen-obilježje ili turbe, šehidska mezarja, improvizovane memorijale kakav je onaj što ga je Fikret podigao na mjestu masakra u Gradini ili impozantne spomenike kakav je onaj u Kozarcu. Ali ne i u centru grada. Taj zajednički javni prostor rezervisan je za spomenike palim srpskim borcima, i za Pavićevog vremena nije moglo biti govora da se tu dozvoli gradnja memorijala za ubijenu djecu.

Inicijativu za izgradnju spomen-obilježja vode roditelji ubijene djece na čijem je čelu, opet, Fikret:

„Mi to tražimo već godinama. U gradu postoji bezbroj spomenika srpskim vojnicima, i mi se ne bunimo. Čak su i imena osuđenih i optuženih ratnih zločinaca stavili u spomenik vojnicima u centru grada. To im ne smeta, ali bivši gradonačelnik kaže da bi spomenik ubijenoj djeci bio “politički osjetljiv”. Sastao sam se s njim nekoliko puta i uvijek ista priča. Na televiziji je govorio kako je Prijedor multikulturalni grad, multietnička zajednica, grad za sve njegove građane. Sve laži. Evo šanse da stvarno postane takav grad.”

„Šta možeš imati protiv spomen-obilježja ubijenoj djeci? Pavić kaže kako on kao humanista nije protiv toga, ali kao političar se pita zašto na područjima sa bošnjačkom većinom ne postoji nešto slično za stradale Srbe, zašto Prijedor mora biti prvi? Ponovno laž, jer postoje takvi spomenici srpskoj djeci, na primjer u Konjicu. A mi ne tražimo spomenik isključivo bošnjačkoj djeci, već svoj djeci Prijedora. Ima ubijene hrvatske djece i jedno srpsko dijete, želimo da svi budu uključeni.“

„Stoga smo odlučili ići pravnim putem. Opštinski statut predviđa da skupština mora saslušati inicijativu koju podržava najmanje 1.000 birača iz Prijedora. Prikupili smo 1275 potpisa za par sedmica, ljudi svih nacija su potpisali. Lično sam dostavio potpise, sve po protokolu. Predsjednik skupštine opštine me je od tada izbjegavao. Neki od najpoznatijih stručnjaka i aktivista iz cijelog svijeta su uputili pismo u kojem su zahtijevali zahtijevaju da se spomen obilježje dozvoli. Ipak su odbili. Ne shvataju kakvu istorijsku priliku imaju da učine pravu stvar za sebe, za grad i njegove buduće generacije.”

Odlaskom Marka Pavića i bivšeg predsjednika skupštine Seada Jakupovića, ali prvenstveno neumornim aktivizmom roditelja i prijedorskih aktivista, stvari su počele da se mijenjaju. Prvo je 2018., na „Dan bijelih traka“ lokalni list „Kozarski vjesnik“, upamćen po huškanju i saučesništvu u zločinima, objavio kolektivnu osmrtnicu za 102 ubijene djece. Prošle godine je objavio osmrtnicu sa svim njihovim imenima. Prije nekoliko mjeseci održan je sastanak sa svim predstavnicima političkih stranaka zastupljenih u prijedorskom parlamentu, na kojem se razgovaralo o podizanju spomenika. Niko se nije usprotivio i postignut je dogovor da se počne razgovarati o lokacijama. „Smatram da duhovno sazrijevaju svi i da je moguće u narednom periodu doći do odgovora na rješenje ovog problema oko memorijalizacije svim ovim civilnim žrtvama, prije svega djeci. I da grad Prijedor skine zatvoreni oblik, kako je neko to smatrao da se o tome ne može dalje pričati ili razgovarati“, rekao je nakon sastanka Milenko Đaković, Pavićev nasljednik na mjestu gradonačelnika. U međuvremenu došlo je do prekompozicije skupštinske većine i na čelo skupštine došao je Mirsad Duratović, i sam bivši logoraš koji je kao maloljetnik zatočen u Omarskoj i Manjači, i čiji je brat Halid jedan od 102 ubijene djece. Očekivanja roditelja su velika da će za Duratovićevog mandata biti određena lokacija za spomenik i da će početi proces određivanja njegovog idejnog rješenja. Važnost takvog čina za Prijedor bila bi ogromna, a za Fikreta Bačića kraj još jedne dugotrajne bitke.

Kraj i početak

Posljedice sistematske kampanje zatiranja nesrpskog stanovništva Prijedora su neizbrisive. Tu realnost danas mogu negirati samo zlonamjerni, slijepi i neodgovorni.

Bilo je sličnih prekretnica u prošlosti Prijedora – Drugi svjetski rat, ustaška klanja i progon Srba iz Potkozarja jedna je od njih. Ipak, ljudi su nastavili da žive i zajednica se postepeno oporavljala, izmijenjena i ranjena. To se događa i danas, djelimično zaslugom, a djelimično uprkos nama samima.

Ipak, ostaje činjenica da su masovna ubistva u Prijedoru, Kozarcu, na Brdu, Ljubiji, Briševu, egzekucije i mučenja u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju, silovanja i protjerivanja, ponižavanja i pljačka nesrba od 1992. do 1995. odredili našu sadašnjicu i budućnost.

I šta sad? Da li su Prijedorčani zauvijek osuđeni na život zatrovan mržnjom, strahom, krivicom i dubokim nepovjerenjem? Da li će zločini, u kojima su bebe i njihove majke žive spaljivane, vječno biti slavljeni kao pobjeda nad ‘anamo njima’? Da li je zaborav jedina nada ili će odvojeni narativi o krvavim devedesetim poslužiti kao podloga za nova klanja u bliskoj budućnosti? Da li u nama ima snage da se suočimo sa istinom o vremenu u kojem smo izgubili prijeratni Prijedor zauvijek? Imamo li hrabrosti da vidimo da danas živimo u nečemu što bi ponovo moglo biti našim, zajedničkim Prijedorom ako u sebi nađemo dovoljno snage za kajanje i oprost?

Ne znam. Odgovori na ova pitanja leže ispod pokrova od vremena i naše volje da se uhvatimo u koštac sa preteškim i bolnim poslom raščišćavanja krvave prošlosti. Ko zna da li će iko od nas što se sa nostalgijom sjećamo Prijedora u čijim su se avlijama igrala djeca čija su imena na 102 ruže koje polažemo svakog 31. maja, doživjeti to da sazna. Koliko god to trgalo naše duše, moramo biti spremni na to da nećemo.

Tog Prijedora više nema i nikada ga neće biti. Njegova duša je žrtvovana za strateške ciljeve i stvaranje države u kojoj će biti dobro samo jednima na račun drugih; za entitet u kojem su dojučerašnji kumovi i komšije, radne kolegice i saigrači u školskom fudbalskom timu svedeni na podmukle neprijatelje kojih se treba kloniti po cijenu samoizolacije. Prijedor mog djetinjstva je sahranjen sa nevinim ljudima čija imena odzvanjaju na masovnim sahranama kao u prozivkama iz Omarske i Keraterma.

ČITULJA U KOZARSKOM VJESNIKU

On će živjeti u našim pričama o Ćopićevskim djetinjstvima u Kozarcu, zlatnim predvečerjima na Keju i prvim ašikovanjima u slastičarni ‘kod Rame’, u pričama koje ćemo zaneseno i sjetno pričati nezainteresovanoj djeci čiji će životi biti ukorijenjeni drugdje, od Čikaga do Ljubljane, od Melburna do Sarajeva. Taj naš Prijedor će živjeti onoliko dugo koliko će trajati naša sjećanja i trag koji o njima ostavimo.

Tu leži neizmjerna vrijednost procesa, rada i ljudi koje sam pokušao opisati u ovom pismu. Naravno, znam da će se na mene sručiti lavina negodovanja onih koje nisam spomenuo u tekstu a čiji rad to zaslužuje. Nadam se da će mi oprostiti, iako znajući nas Prijedorčane, prilično sam siguran da su mi ta nadanja neutemeljena.

Usudio bih se reći da najveći značaj ove borbe nije u pukom čuvanju uspomena na nevine duše žrtava pobijenih u Prijedoru devedesetih. Ubijeđen sam da je ona daleko važnija današnjim i budućim Prijedorčanima kao temelj za izgradnju sadašnjih i budućih odnosa u zajednici i prilog historiji grada u kojem žive.

Jer, Prijedor ima šansu biti zajednicom u kojoj će humanost biti vrijednost iznad mitova o etničkoj superiornosti, nazadnosti ‘onih drugih’, slavljenja zločina i diskriminacije, samo ako se suoči sa zločinima koji su ga bespovratno promijenili. Za ovaj proces manje je važno koji će omjer Srba, Bošnjaka, Hrvata, Roma, Jevreja, Ukrajinaca i drugih živjeti u toj zajednici. Ali je bitno da suočavanje sa istinom o zločinu bude iskreno i temeljito, da rezultati takvog utvrđivanja istine budu ugrađeni u historiju Prijedora tako da ih budu svjesni njegovi sadašnji i budući žitelji.

Na kraju tog bolnog, ali presudno važnog procesa čeka nas dan, u kojem će priču o kratkom životu i strašnoj smrti malog Adisa Hopovca za domaću zadaću napisati neka Jelena ili Petar, učenici Prijedorske gimnazije, nakon što posjete memorijal ubijenoj djeci Prijedora smješten u glavnom prijedorskom parku ili drugdje u centru grada.

Na kraju ovog pisma, dozvolićete mi jednu vrlo ličnu crticu.

Moj je did Redžo čitav rat ostao u Prijedoru. Starca od skoro osamdeset godina dvaput su spasili ispod noža. Doslovce. Uprkos tome, svaki dan kad bi vremenske prilike to dozvoljavale, išao bi u gradski park tamo preko puta pošte, onako pogrbljen, sa svojom francuzicom, sa rukama na leđima, i zauzimao mjesto na jednoj od klupa gdje su se okupljali (i danas se okupljaju) penzioneri da razglabaju o svakodnevici i uspomenama. Svaki dan imao je samo jednu poruku za svoje sugovornike: “Jel’ vi stvarno mislite da ćete ovako moći dovijeka? Ovo što radite će jednom stati i svako će biti pitan gdje je bio i šta je radio u ovom zlu.” Svaki dan. Nekada bi dobio batine, nekad su ga znali ispljuvati, ali bi se vraćao iznova i iznova, vazda sa istim riječima. Jer, kazao bi Redžo, nekada čovjek ne može ništa uraditi nego da kaže da je car go. Kad je rat stao i počela suđenja za zločine koja su širokom mrežom zahvatila mnoge Prijedorčane, did je nastavio ići u park sve do same smrti. Nije likovao, ali se trudio da što više podigne čelo kad prolazi glavnom ulicom na putu do klupe, koliko su mu to pogrbljena leđa dozvoljavala. I tako do smrti koja ga je zatekla u kući koju je sagradio sopstvenim rukama, okružen svojom djecom i unucima. U svom, na svom, što bi se reklo u mom Prijedoru.

Autor: Refik Hodžić 

Lead foto: Samir Sinanović (Protest na glavnom gradskom trgu u Prijedoru iz 2012, komemoracija 266 žena i djevojčica ubijenih u Prijedoru 1992.)

Izvor: Remark

FILTER

READ THIS ALSO