Grobnice daleko od sudnice

Foto: Samir Sinanović

Piše: Edin Ramulić

Ništa nas ne podsjeti na rat kao prizori iz tek otvorene grobnice s posmrtnim ljudskim ostacima koji se pomaljaju iz slojeva zemlje i šljunka. Masovne grobnice su mjesta našeg suočenja sa smrću i strašnije su od bilo kakvog živog svjedočenja ili dokumentarnog prikaza. Jezovitije od groblja jer nam pružaju intimu da vidimo ljudsko tijelo u fazi raspadanja i skelete. Masovne grobnice su temelj svakog ovdašnjeg nacionalnog narativa i političke kampanje koja žudi da ocrni neprijatelja.

Svojevrsni je paradoks da postojanje masovnih grobnica za posljedicu ima i jednu korisnu dimenziju u procesu traganja za nestalim osobama. Da su oni koji su vršili masovna pogubljenja na osvojenoj teritoriji izabrali neki drugi metod za uklanjanje tijela, teško da bi se ikada rasvijetlila sudbina većine do sada identifikovanih nesretnika. Tijela su mogli spaljivati, kao što su to činili nacisti u holokaustu, a na raspolaganju su imali još i industrijska postrojenja, kiseline, mlinove, prese, talionice… Na svu sreću, izabrali su najjeftiniji metod – masovnu grobnicu.

Računali su da to što skrivaju nikad niko neće tražiti, pa su bili nemarni, kopali grobnice u blizini saobraćajnica i ostavljali mnogo svjedoka i tragova. Oni koji su počinili masovna ubistva uglavnom nisu imali obavezu da ta tijela kasnije pokopavaju. Takozvane asanacije terena vršili su ljudi iz civilne zaštite, radnih vodova, lokalna građevinska, komunalna i transportna preduzeća, nekad i vatrogasci, a sve te radnje osiguravali su policajci, rjeđe vojnici. Te ljude svih ovih godina niko nije pitao šta su radili i gdje su sakrivali tijela. Nije ih imao ko pitati.

Winston Churchill je davno rekao da ako ne želiš da se neki problem riješi onda formiraj komisiju. Vlasti u Bosni i Hercegovini uradile su upravo to, za rješavanje sudbine preko 35.000 nestalih ljudi formirali su ne jednu, nego tri nacionalne komisije. Sve skupa manje od 40 ljudi, a od toga nijedna osoba sa stručnim znanjem – vještak sudske medicine, antropolog, ili kriminalista. Potom su te komisije prepakovane u Institut za nestale osobe BiH, koji trenutno ima 19 istražitelja. Oni bi trebali rasvijetliti sudbinu više od sedam hiljada ljudi, koliko ih se još traži, a nemaju nikakva službena ovlaštenja da obavljaju informativne razgovore na terenu i vode istrage. Takva ovlaštenja imaju službenici policijskih agencija, koji jedini imaju stvarne kapacitete, pa i zakonsku obavezu, ali oni niti vode takve istrage niti to od njih neko očekuje. Po nekoj apsurdnoj logici službenici policije osiguravaju ekshumacije, vrše vještačenja, učestvuju u identifikaciji tijela, ali tamo gdje su najpotrebniji, u prikupljanju informacija o novim lokalitetima grobnica, nisu uključeni.

Paradoks nalazimo i u pristupu pravosuđa – do sada su pronađene stotine masovnih i na hiljade grupnih i pojedinačnih grobnica a da nijedna odgovorna osoba za njihov nastanak nije osuđena. Nikada nije utvrđena precizna evidencija nestalih osoba. Svako razuman bi prvo uradio neki popis kako bi se uopšte znalo koga i gdje treba tražiti. Ne, ovdje se od početka tragalo za masovnim grobnicama i tijelima, pa kad se završi identifikacija onda će se ta osoba i evidentirati. Rezultat toga su stotine tijela koja leže po kosturnicama a da se ne zna njihov identitet.

Zahvaljujući prije svega postojanju masovnih grobnica, vlasti u Bosni i Hercegovini se mogu pohvaliti da su imale relativno dobre rezultate u rješavanju pitanja nestalih osoba. Ali bez Međunarodne komisije za nestale osobe, koja je otvorila laboratorije za identifikaciju putem DNA metode, masovne grobnice bi postale masovne kosturnice ili N.N. groblja i mezarja, a ne identifikovane i napokon evidentirane nestale osobe.

Ništa kao masovne grobnice ne doprinosi kolektivizaciji žrtava. Postane jedino bitno koje je nacije i vjere ta žrtva, a ne to da li je nekome otac, brat ili kći, da li je bio dobar fudbaler ili pravnica. Ljudi postanu brojevi u bizarnom nadmetanju. Masovnu grobnicu Tomašica kod Prijedora su tako, s pronađenih 435 tijela, proglasili „najvećom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“ iako je u grobnici Crni vrh kod Zvornika 2003. godine ekshumirano 628 tijela. Ali ni ta grobnica nije najveća na prostoru bivše Jugoslavije. Najveća je pronađena u Batajnici pored Beograda, gdje je ekshumirano 705 tijela. Javnost obično ne pamti niti jedno ime.

Koliko je javnost zapravo oguglala na postojanje masovnih grobnica ilustrira jedna skoro pa nevjerovatna činjenica. Agencija Anadolija1 je 2012. godine objavila informaciju u kojoj stoji: „Međunarodni sud pravde navodi da je u blizini logora Manjača pronađena masovna grobnica sa 540 leševa, koji su vjerovatno iz Manjače.“ Svi relevantniji mediji iz Federacije BiH, uključujući i javne servise, kao i neke ozbiljnije regionalne televizije, redovno prenose tu rečenicu u dane komemoracije na Manjači. Stvar je u tome da takva masovna grobnica nikad nije otkrivena na tom području. Međunarodni sud pravde nije imao ništa s tim. Jedna agencija je izmislila grobnicu veću od Tomašice na teritoriji grada Banja Luka i to godinama prolazi kao vijest. Niko se ne pita ko su ti ljudi, ko su im porodice, gdje su pokopani? Šute u logoraškim udruženjima koja organizuju komemoraciju, ne progovaraju državni službenici, koji tu grobnicu nisu ekshumirali jer ne postoji, a možda najneobičnija šutnja dolazi iz Banje Luke, jer je ta izmišljena grobnica smještena u njihov grad.

Masovne grobnice uvijek su posljedica udruženog zločinačkog poduhvata u koji je moralo biti uključeno više ljudi. Njihovo otkrivanje ili skrivanje u našem zavičaju je krajnje uznemirujuća i alarmantna pojava. Pogotovo kad se zna da su ljudi koji su stvarali masovne grobnice uglavnom na slobodi. Dosadašnji humanitarni pristup – da se tijela pronađu, identifikuju i ponovo pokopaju – nije dovoljan. Priča o masovnim grobnicama treba da se završi u sudnici, a ne pod zemljom.

Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava iz Prijedora. Nekadašnji je novinar i urednik tri izdanja knjige nestalih Ni krivi, ni dužni. Pružanje podrške svjedocima i žrtvama ratnih zločina te prikupljanje informacija o nestalim osobama njegova je stalna preokupacija. U svom radu nastoji doprinijeti procesima izgradnje kulture sjećanja i suočavanja s prošlošću. Predsjednik je Fondacije za izgradnju kulture sjećanja u Prijedoru i trenutno angažiran na uspostavi centra za dokumentiranje i informisanje u tom gradu.

1 Izvor: https://www.aa.com.tr/ba/arhiva/obilje%C5%BEeno-20-godina-od-zatvaranja-logora-manja%C4%8Da/355520?fbclid=IwAR3LjW_v1wtN1vNOirMXKQIKF63dMl-mj-QW5ijozcfJtT9XM0biJlMlqfA

___________________________________________________________________

Članak je objavljen u regionalnom časopisu Balkan.Perspectives broj 12.

Časopis možete pročitati na linku: http://www.dwp-balkan.org/bh/bpm.php?cat_id=6&text_id=2

FILTER

READ THIS ALSO