Istorijat (pokušaja) institucionalizacije jednog sjećanja

Nedavno je objavljena knjiga Žene i procesi pomirenja u Bosni i Hercegovini: Izazov rodnim ulogama, usta(nov)ljenim narativima i performativnim praksama S osvrtom na religiju autorice Zlatiborke Popov Momčinović. Na stranicama ove publikacije sabiru se rezultati opsežnog empirijskog istraživanja, a ovdje posebno izdvajam jedan od nalaza. Naime, kako navodi autorica, tokom dubinskih intervjua neki sagovornici/e između ostalog navode da je „potrebno podići spomenike svim žrtvama bez etničkog prefiksa“ te „da nema političke volje da se takvi spomenici podižu 'narodu' koji je u manjinskom statusu u brojčanom smislu na određenom lokalitetu“. Na sličnom tragu u eseju „Izricanje neizrecivog“ Nerzuk Ćurak podizanje spomenika „vlastite krivnje“ – koje je moguće „ako svakodnevni život oslobodimo terora istorije“ – vidi kao nadu za budućnost. Iako nas duboke etnonacionalne podjele i kontinuirano opredjeljenje da se i memorijalizacija stradanja odvija isključivo u granicama svakog kolektiviteta posebno još uvijek drže daleko od ovakvog iskoraka ka etici odgovornosti, ipak neformalno obilježavanje Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH daje tračak nade da je nemoguće ipak moguće.

Naime, nedovršena priča o institucionalizaciji ovog dana istovremeno i ohrabruje s obzirom na napore aktivistkinja i obeshrabruje s obzirom na otpore njihovoj inicijativi. Svakako da bi se o ovim otporima dalo raspravljati, i moglo bi se ustvrditi da je u raspravama vođenim od septembra 2014. do januara 2018. godine ipak postignut neki kompromis. Stoga je prvobitna namjera teksta koji slijedi da se – na osnovu analize zapisnika sa sjednica Komisije za ravnopravnost polova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i materijala koji su na tim sjednicama razmatrani, a koji su i dostupni na stranici Parlamentarne skupštine BiH[1] – predstavi dosadašnji istorijat inicijative aktivistkinja i aktivista za utvrđivanje Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH.

Naime, aktivistkinje iz različitih bosanskohercegovačkih gradova obilježavaju 8. decembra neformalni Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH, a u okviru globalne kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“. Time se gradi jedan drugačiji narativ sjećanja, koji nije jednorodan. Ipak, treba imati u vidu da je riječ o sferi civilnog društva i neformalnom političkom djelovanju, dok formalno političko djelovanje gradi maskuline narative sjećanja, ne samo ignorirajući specifična ratna iskustva žena već često u etnonacionalističkoj retorici vješto manipulirajući njima, čime se ne samo paraliziraju procesi izgradnje mira već često i produbljuju konflikti.

Ujesen 2014. godine 12 ženskih organizacija okupljenih na projektu „Mir sa ženskim licem – Ženska inicijativa za suočavanje s prošlošću“, uz potpise oko 1200 građanki i građana, uputilo je Komisiji za ostvarivanje ravnopravnosti polova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (u daljem tekstu: Komisija), pisanu Inicijativu za utvrđivanje Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH (u daljem tekstu: Inicijativa). Ova zajednička mirovna akcija višestruko je značajna. Ona je okupila aktivistkinje i aktiviste iz cijele BiH, a moto njihovog okupljanja je u činjenici da su žene, kako se navodi u Inicijativi, isključene iz procesa memorijalizacije, te da se „ukupna a ni pojedinačna stradanja žena ni na koji način ne obilježavaju“. Ovakva Inicijativa je nužna pretpostavka pravednosti jer memorijalizaciju smješta u diskurs o stradanju bh. građanki i građana u ratu od 1992. do 1995. godine i uključuje sva različita iskustva.

Komisija je u više navrata razmatrala dostavljenu Inicijativu. Rasprava je započeta u februaru 2015. godine (na trećoj sjednici Komisije) i nastavljena u aprilu te iste godine na petoj sjednici, kada je Komisija„u principu prihvatila podnesenu inicijativu“, te je usvojen zaključak da će „nakon dobivanja obrazloženog prijedloga datuma obilježavanja od predlagača Inicijative“, Komisija utvrditi „prijedlog akta koji bi bio dostavljen Predstavničkom domu na usvajanje, a koji bi predstavljao realizaciju Inicijative“.

Već u septembru 2015. godine dostavljena je Dopuna Inicijative u kojoj se predlaže da za Dan sjećanja na stradanje žena u ratu BiH bude „određen neutralan datum“ – 8. decembar, koji ne bi imao karakter državnog praznika, već bi se obilježavao u okviru globalne kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“. U okviru Dopune ponuđeno je detaljno obrazloženje, koje uključuje i detaljan istorijat ove kampanje i njen smisao, a i jasno je vidljivo nastojanje predlagačica da se uzme u obzir osjetljivost građana i građanki u oblikovanju memorijalizacije. Biranjem neutralnog datuma predlagačice su, kako se navodi u Dopuni, željele da „stradanje ljudi u ratu (žena i muškaraca)“ uzdignu „iz atmosfere sveopšte politizacije“ perioda od 1992. do 1995, te da apostrofiraju „vrednovanje ljudskih prava i života“. Smatram da je značaj ovakvog pristupa u tome što ostaje otvoren za uključivanje različitih ličnih i bolnih iskustava, a posebno marginaliziranih iskustava žena.

Iako se činilo da je bilo potrebno samo još dostaviti konkretan prijedlog datuma, krajem 2015. godine razmatrana je Dopuna Inicijative ženskih organizacija u BiH, a iz zapisnika sa sedme sjednice Komisije saznajemo samo da s dva glasa „za“, dva „protiv“ i jednim „suzdržanim“ ova inicijativa nije prihvaćena. Kako ni predlagačice nisu dobile obrazloženje, već samo obavještenje da Inicijativa nije prihvaćena, simbolično – 8. decembra 2016. godine, obnovile su svoj zahtjev i predložile održavanje „tematske rasprave/sjednice Komisije o problemu rodnog aspekta ratne memorijalizacije“ u BiH, uz obrazloženje na 14 stranica, o čemu se razgovaralo na dvanaestoj sjednici Komisije. Prijedlog održavanja tematske rasprave je prihvaćen.

U julu 2017. godine održan je okrugli sto pod nazivom „Rodni aspekt ratne memorijalizacije u BiH” kako bi se našlo prihvatljivo rješenje. Aktivistkinja i feministkinja Vildana Džekman, rezimirajući zaključke s okruglog stola, navodi da je, između ostalog, dogovoreno da Komisija „inicijativu uvrsti u dnevni red jedne od svojih narednih sjednica“, te da je ideja da se „tematska sjednica Komisije zakaže najkasnije 8. decembra 2017. godine“.

O zaključcima ovog okruglog stola raspravljano je u januaru 2018. godine na petnaestoj sjednici Komisije, te je prihvaćena „inicijativa da Komisija ubuduće učestvuje u obilježavanju 8. decembra kao Dana sjećanja na žene žrtve ratnog stradanja u BiH, ali nije postignut jedinstven stav o inicijativi da Komisija predloži Parlamentarnoj skupštini BiH donošenje odluke o proglašenju 8. decembra Danom sjećanja na žene stradale u ratu u BiH“. Komisija je odustala od glasanja o ovom prijedlogu, a aktivistkinje su i 8. decembra 2018. godine širom BiH neformalno obilježile 8. decembar kao Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH. Ako sada na kraju podsjetim na početak teksta: ako ne postoji način da se institucionalizira i formalno obilježava dan sjećanja na stradanje svih građanki, naivno je očekivati podizanje spomenika „vlastite krivnje“.

Amila Ždralović diplomirala je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirala i doktorirala na Odsjeku za sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Koautorica je dviju knjiga i autorica preko 30 naučnih radova. Primarni fokus njenog interesovanja su feminističke rasprave o pravdi i pravednosti. Radi kao docentica na Pravnom fakultetu u Sarajevu.

Ovaj članak je objavljen u regionalnom časopisu Balkan.Perspecitves broj 11 koje objavljuje forumZFD. Cijeli časopis možete pročitati na linku: http://www.dwp-balkan.org/cms_dwp/userfiles/file/11/BP_bh.pdf

 

[1]  https://www.parlament.ba/committee/read/21?mandateId=8

Foto: Centar za prava žena u Zenici

FILTER

READ THIS ALSO