Čitanje između redova: bosanskohercegovačka kultura potiskivanja (III dio)

Lejla Gačanica, doktorandica pravnih nauka

Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru

Članak je objavljen u Zborniku  POPULIZAM, IZBEGLIČKA KRIZA, RELIGIJA, MEDIJI, Filozofski fakultet u Novom Sadu, 2017.godine.

 

Neposlušna sjećanja

Kao alternativa dominantnim narativima postoje i ona sjećanja koja ne možemo nazvati prosto 'individualnim', koja su nadrasla sferu ličnog i svoje oblike dobila u prostoru i vremenu i koja ulaze u kolektivno pamćenje. Svakako, ovakve vrste dihotomnosti sjećanja uvijek možemo da nađemo; ona su svojevrstan otpor potpunom potčinjavanju službenom dominantnom narativu u kolektivnom pamćenju. Upravo zbog karakteristike 'alternativnosti' (nasuprot dominaciji službenog) ova sjećanja su najčešće fragmentirana, fragilna i raspršena. No, to nikako ne umanjuje njihov značaj i potrebu. U BiH, ona dolaze iz civilnog društva, oprostoravaju se kroz umjetničke instalacije, intervencije u prostoru, istraživanja.

Neobilježena mjesta sjećanja“ je inicijativa koja ima za cilj „osvještavanje ljudi u lokalnim zajednicama ukazujući im da postoje mjesta stradanja koja su najčešće simbol patnje ‘onih drugih’ i prepuštena su zaboravu, čak i negiranju, iako postoje i sudski procesi i činjenice koje su u njima navedene kao nesumnjive“[1]. Neformalna grupa aktivista provodi aktivnosti obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja stavljanjem natpisa slijedećeg sadržaja (latinično i ćirilično): „Neobilježeno mjesto stradanja – Na ovom mjestu su, u proteklom ratu, nad ljudima vršena neljudska djela – Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo se sa svim žrtvama - Da se nikada i nikome ne ponovi“. Ovom aktivnošću je dosada obuhvaćeno obilježavanje u različitim lokalnim zajednicama u cijeloj BiH, preko 40 neobilježenih mjesta stradanja (Višegrad, Jablanica, Čapljina, Busovača, Zenica, Bijeljina, Bratunac, Bosanski brod, Ilijaš, Derventa, Šamac, Zavidovići, Rogatica, Brčko, Prijedor, Kladuša, Bužim, Drvar, Livno, Cazin). Kako navode, „ciljna grupa ove aktivnosti je javnost u mjestima gdje postoje neobilježena mjesta stradanja i gdje se odnos prema prošlosti posmatra kroz jednostrane dominantne narative. Osjećaj nepravde, nepovjerenja i straha je prisutan u svakodnevnici u svim etničkim zajednicama (...) Legitimitet za sprovođenje ove aktivnosti imamo kao građani društva u kojem želimo svjetliju budućnost, bez straha i nepravde“ (ibid).

Umjetničke intervencije u BiH su također način za pripovijedanje i vidljivost drugačijih narativa o prošlosti. One se smještaju u različitim gradovima (instalacije od crvene vune Prijedor, Elma Selman; Oni su mi! Mi smo oni! Sarajevo; i dr.), povezuju i nadograđuju aktivističke inicijative (npr. Dan bijelih traka). Umjetničkom intervencija „I care“ (28.09.2017.) bh. umjetnik Mak Hubjer je ukazao na potrebu zaštite i očuvanja spomenika - najlonom je omotao spomenik Međunarodnoj zajednici u Sarajevu (simbolički predstavljenu u obliku konzerve „Icar“). Osim skretanja pažnje na zaštitu i očuvanje spomenika, u ovom slučaju se radi i o konzerviranju antispomenika (counter monument[2]) koji jeste važno neposlušno sjećanje.

Spomenik Međunarodnoj zajednici „predstavlja 'zahvalnost' Međunarodnoj zajednici na svemu sto je učinila za BiH (...) 'Ikar' je bila čuvena konzerva mesa za koju nikad definitivno nije utvrđen sastav, rok trajanja, porijeklo i sve ostalo što ide uz to. Politička pomoć koju smo do sada dobijali uglavnom sa Zapada je kvalitetno adekvatna onoj koju smo dobijali u prehrambemom obliku: misteriozan sastav, misteriozan proizvođač, sa neodređenim rokom trajanja.“ (Šerić 2005). Iako je za prvobitno mjesto postavljanja spomenika u obliku uvećane replike konzerve „Ikar“ na postolju na kojem piše posveta „Zahvalni građani Sarajeva“ bio predviđen park pored Predsjedništva BiH (što nosi dodatnu simboličku vrijednost), spomenik je postavljen pored Historijskog muzeja u Sarajevu. Kako ističe autor spomenika Nebojša Šerić Šoba: „Poruka je slijedeća: Znamo šta moramo da progutamo!“. U javnosti nazivan 'spomenik Icaru' ovaj spomenik je bio predmet uništavanja (grafiti, oštećenja) koje se može pripisati generalnom odnosu spram spomeničke baštine prije nego usmjerenom vandaliziranju zbog simbolike konkretnog spomenika. Lokalitet na kojem se nalazi je jedan od problema (gotovo nevidljiv, i nepovezan sa okolinom u kojoj se nalazi) što otežava komunikativnu svrhu, zbog čega je u toku postupak premještanja na plato ispred Historijskog muzeja[3].

Fokus (ujedno i razlika u odnosu na tradicionalne spomenike) antispomenika se pomjera na posmatrača kojem se „ne nameće smisao, niti mu se preko realističnog spomenika oktroišu vrednosti (hrabrost, snaga, slava), već mu se nadrealnom spomeničkom formom dopušta da sam domišlja utisak (...) antispomenik je zamišljen kao mesto konkurentskog značenja i kulturnog konflikta (...) oni nose kapacitet za izmenu sećanja kako bi ih nova generacija drugačije doživela“ (Kuljić 2015). Postojanje antispomenika odraz je višeperspektivnosti, obično dajući perspektivu drugačiju od one službene, i potičući posmatrača da se aktivno uključi, omogućavajući i samorefleksiju, ličnu vezu. „Trudeći se da ne nameće nego da traži sećanja, antispomenik ih ne nudi, i već samim tim ostavlja prostor za mnogo demokratičnije kolektivno pamćenje“ (Kuljić 2015). Postavljanje antispomenika u javnom prostoru obezbjeđuje prisutnost i vidljivost i neposlušnim sjećanjima. Pa ipak – relativno mali broj ovakvih sjećanja ponekad nije dovoljno snažna alternativa zauzetim prostorima. Ali njihova najbitnija odlika jeste – da ih uopšte ima, i da podstiču (kako Kuljić navodi) 'neposlušno sjećanje građana'.

Zaključak: Sjećanje ima više lica?

U definiranom zahtjevu da se ne zaboravi, koji se u bosanskohercegovačkim diskursima čuje na sve tri strane, poziva se na već određena sjećanja o teškoj prošlosti, složena i spremna za nove generacije (one koje nemaju lična sjećanja). No, vrijedi stati i upitati – šta se to ne smije zaboraviti? I šta se to, kreirajući kolektivno pamćenje, izostavlja, briše, potiskuje?

Analizirajući tek segmente u kojima su se sjećanja na konflikt 1992.-1995. pokazala dominantnim u odnosu na prošlost koja im je prethodila, vidljivo je koliko je tijesna veza između službenih narativa o prošlosti i kreiranja identiteta, gdje i kako se upisuju kolektivna pamćenja, i koliko su otvorena za perspektive izvan onih 'mi' i 'oni'. U kreiranju službenih bh. narativa prosto nema mjesta za kritičku kulturu sjećanja. Nema ni negativnog sjećanja[4], niti empatije za patnje 'drugih'. Još uvijek se politički, po potrebi, zazvecka oružjem i prizivaju sjećanja o krvavoj žrtvi etničke grupe u nedavnoj prošlosti. Politike sjećanja, čini se, služe za produbljivanje podjela a instrumentalizacija potiskivanja neželjenih elemenata se podrazumijeva. Iskre drugačije prošlosti su tu, no jedino se možemo nadati da će biti dovoljno istrajne. Kako navodi Igor Štiks: „Nužan je dugotrajan društveni rad u kontekstu u kojem su možda svi politički kanali zatvoreni i u kojem nema izgleda za skoru promjenu. Baš zato. Kao gesta otpora, isprva, a potom možda i kao klica drugačijeg svijeta; klica koja ne zaboravlja prošlost“[5].

I, gdje smo sada? Čitajući između redova, rad na prošlosti je i dalje vrlo aktuelan. „Prevladavanje prošlosti nije konačni nego trajni proces” (Kuljić 2006), no bojim se da smo u BiH nekada jako daleko od ‘prevladavanja’. Razumijevanje vlastite uloge, odnosno pristajanja na ovakva sjećnja i naše aktivno učešće u njihovoj reprodukciji je važna odrednica u održavanju živim onog sjećanja koje dolazi od gore (elite). Dok zauzeti prostori budu mjesta samo za političke elite, te nezaboravljanje jednostrano viđene prošlosti, potisnut ćemo sve ono što je već na listi neželjenog, nepotrebnog, drugačijeg, ‘tuđeg’. Opasnosti ovakvih narativa leže u njihovoj zapaljivosti, manipulacijom prošlošću i identitetima, ne ostavljajući prostora za zaborav koji bi mogao biti produktivan niti za pluralizam istina. Tri sukobljena narativa u BiH vode svoje živote; službena sjećanja ne priznaju žrtvu drugih niti post-konflikna politika vidi dodirne tačke u budućnosti. A upravo dokidanje suprotstavljene perspektive treba biti ciljem politika sjećanja: “orijentisanjem na zajedničke ciljeve u budućnosti, može se prevazići konfliktna tenzija suprotstavljenih sećanja, mogu se otupiti oštri resantimani, može se ohladiti vrelina mržnje i revanšizma (…) politika sećanja posle građanskog rata ima zadatak da se razgradi destruktivna energija sećanja, a to se nikada ne može postići potiskivanjem sećanja” (A.Asman 2011: 85). Posebno je važno ovdje imati u vidu da i tamna prošlost ulazi u sadržaj nacionalnih identiteta; svi su dijelovi iste cjeline a ne mreža etnički zasebnih prostora (Kuljić 2006: 285).

Ipak, čitanje između redova i služi za raspoznavanje potisnutih sjećanja, nastojeći ih ‘izvući’ prije nego odu u zaborav. Ili spriječiti da odu u zaborav. Neposlušna sjećanja su glasnici Drugog u našim procesima pamćenja i zaboravljanja. Ne postoji bolje mjesto za optimistični, neposlušni citat od zaključka ovog rada: “Vrijedi se boriti. Ovu zemlju će spasiti manjinsko mišljenje na svim našim stranama. Samo je važno da se ne umorimo“ (Ćurak 2016: 232).

Literatura

Asman, Alaida (2011). Duga senka prošlosti Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka XX vek.

Assmann, Jan (2005). Kulturno pamćenje Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme.

Bogdanović, Bogdan (2001). Ukleti neimar. Split: Feral Tribune.

Connerton, Paul (2002). Kako se društva pamte. Beograd: Samizdat B92.

Čusto, Amra (2013). Uloga spomenika u Sarajevu u izgradnji kolektivnog sjećanja na period 1941-1945. i 1992-1995. : komparativna analiza. Sarajevo : Institut za istoriju : Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

Ćurak, Nerzuk (2016). Rasprava o miru i nasilju (geo)politika rata – (geo)politika mira – studije mira. Sarajevo: buybook.

Ćurak, Nerzuk (2015). „Studija o povratku države“, u Naslijeđe mira. Bosna i Hercegovina 20 godina poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma, ur. A.Kapetanović i J.Illerhues (Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung): 41-58.

D.B. (2017). „Sarajevski umjetnik oprao i "konzervirao" spomenik Icar: Bitan je za nas i žao mi je što propada“. Pristupljeno 27.9.2017, URL: https://www.klix.ba/magazin/kultura/sarajevski-umjetnik-oprao-i-konzervirao-spomenik-icar-bitan-je-za-nas-i-zao-mi-je-sto-propada/170927128

„Dodik: Danas slavimo odluku da ćemo živjeti kao slobodni ljudi“. (2017). Pristupljeno  2.10.2017, URL: http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Ovo-je-godisnjica-koju-mnogi-nisu-zeljeli/407059

 „Govor dr. Dragana Čovića na 25. obljetnici HVO-a: Potrebno nam je jedinstvo kao nikada“. (2017). Pristupljeno  2.10.2017, URL: http://www.hdzbih.org/node/1270

https://www.facebook.com/mjestastradanja/ Pristupljeno 1.10.2017.

http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2778 Pristupljeno 29.9.2017

In memoriam Bosna i Hercegovina (1992 -1995). Knjiga prva. (2016). Sarajevo: Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije.

„Izetbegović: U ratu smo očuvali cjelovitu BiH, a naša viteška vojska nije uprljala obraz“. (2017). Pristupljeno  2.10.2017, URL: https://www.faktor.ba/vijest/izetbegovic-u-ratu-smo-ocuvali-cjelovitu-bih-a-nasa-viteska-vojska-nije-uprljala-obraz-247636

Kuljić, Todor  (2015). „Antispomenik“.  Pristupljeno 10.05.2017, URL: http://zsf.rs/antispomenik/

Kuljić, Todor (2006). Kultura sećanja. Beograd: Čigoja štampa

Kuljić, Todor (2006). „Kritička kultura sećanja“. Pristupljeno 02.09.2017, URL: http://pescanik.net/kriticka-kultura-secanja/

„Mapa: Dvije škole pod jednim krovom u BiH“. (2017). Pristupljeno  2.10.2017, URL: http://www.diskriminacija.ba/teme/mapa-dvije-%C5%A1kole-pod-jednim-krovom-u-bih

Markovina, Dragan (2014). Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja. Zagreb: Plejada.

Markovina, Dragan (2016). Povijest poraženih. Sarajevo: University Press-Magistrat izdanja.

Mihajlović Trbovc, Jovana (2014). Public Narratives of the Past in the Framework of Transitional Justice Processes: The Case of Bosnia and Herzegovina (PhD thesis). Ljubljana: Faculty of Social Sciences, University of Ljubljana.

Mimica, Aljoša i Bogdanović, Marija ur. (2007). Sociološki rečnik. Beograd: Zavod za udžbenike.

Moll, Nicolas (2013). „Fragmented memories in a fragmented country: memory competition and political identity building in today's Bosnia and Herzegovina“, u Nationalities Papers: The Journal of Nationalism and Ethnicity, 41:6, 910-935.

Müller, Jan-Werner (2017). „Šta je populizam?“ Pristupljeno  29.09.2017, UL: http://pescanik.net/sta-je-populizam/

Musabegović, Senadin (2014). „Simboličko značenje spomenika u Bosni i Hercegovini“, u Monumenti. Promjenjivo lice sjećanja. (Beograd: Forum Ziviler Friedensdienst): 18-19.

Nora, Pierre (2007). „Između sjećanja i povijesti“, u Diskrepancija, svezak 8/12 (Zagreb): 135-165.

Obrazovanje u BiH: čemu (ne) učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta u osnovnim školama. (2017). Sarajevo: Mas Media Sarajevo, Fond otvoreno društvo BiH.

Šerić, Nebojša Šoba (2005). Konkursna dokumentacija za Spomenik Međunarodnoj zajednici – projekat (De)konstrukcija spomenika, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine (arhiv).

Štiks, Igor (2015). „Još nismo uspeli napraviti regionalni narativ o pomirenju“. Pristupljeno 03.10.2017, URL: http://www.recom.link/sr/igor-stiks-jos-nismo-uspeli-napraviti-regionalni-narativ-o-pomirenju/

Todorova, Marija (2010). Dizanje prošlosti u vazduh. Ogledi o Balkanu i Istočnoj Evropi. Beograd: Biblioteka XX vek.

Teski, Marea C. i Climo, Jacob J. (1995). „Introduction“, u Labyrinth of Memory: Ethnographic Journeys, ur. M.Teski i J.Climbo (Westport, Connecticut, London: Bergin&Garvey): 1-10.

Vuković, Đorđe (2015). „Sudbina države u karakteru ljudi“, u Naslijeđe mira. Bosna i Hercegovina 20 godina poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma, ur. A.Kapetanović i J.Illerhues (Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung): 59-80.

 

[1] https://www.facebook.com/mjestastradanja/

[2] Prema Youngu „antispomenici nastoje da demonumentalizaciju sveti prostor i pamćenje liše slave, koja neograničenim pijetetom parališe, a sve to posredstvom nove višeznačne simbolike praznine, ironije i multiperspektivnosti koja uključuje i sećanja marginalizovanih.“ (Kuljić 2015)

[3] Prema podacima dobijenim u Historijskom muzeju.

[4] Samokritičko, javno sjećanje na zločine koje je počinila vlastita država ili vlastita društvenopolitička grupa

[5] http://www.recom.link/sr/igor-stiks-jos-nismo-uspeli-napraviti-regionalni-narativ-o-pomirenju/

FILTER

READ THIS ALSO