Čitanje između redova: bosanskohercegovačka kultura potiskivanja (II dio)

Lejla Gačanica, doktorandica pravnih nauka

Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru

Članak je objavljen u Zborniku  POPULIZAM, IZBEGLIČKA KRIZA, RELIGIJA, MEDIJI, Filozofski fakultet u Novom Sadu, 2017.godine.

 

Procesi u vremenu

U procesima pamćenja i zaboravljanja vrijeme ima bitnu odrednicu. Koliko se zaboravlja protekom vremena? Šta se zaboravlja, a šta pamti? Zašto? O kakvoj prošlosti će znati generacije rođene nakon sukoba?

Ranije spomenutu razliku između individualnog i grupnog pamćenja (te jednako tako zaboravljanja), nužno je posmatrati i kroz socijalne okvire pamćenja. Pojam socijalnih okvira je uveo sociolog Maurice Halbwachs, određujući kolektiv kao subjekt pamćenja i sjećanja, kreirajući pojmove grupno pamćenje i pamćenje nacije. Prošlost se u pamćenju ne zadržava već konstruiše –  Jan Assman pri tome ističe da je pojedinac taj koji ima sjećanje ali njegovo pamćenje je kolektivno oblikovano. Ova teorija nudi objašnjenje za zaborav: pamćenje se održava i živi u komunikaciji, a u slučaju prestanka ili promjene nastupa zaborav (J.Assmann 2005: 42,43). Pamćenje (kolektivno, kulturno[1]) nije statično, već rekonstruktivno jer su i potrebe grupe promjenjive – tim slijedom, ono nije usmjereno na traženje istine već nastoji da učvrsti identitet grupe u prošlosti. Zajednice pamćenja su te koje propisuju šta pamtiti a šta zaboraviti, te grade kontekst u kojem se tumači izabrana prošlost (Kuljić 2007: 243, 245).

Za potrebe ovog rada, a radi čitanja potiskivanog između redova, fokus će biti stavljen na tri procesa u vremenu: brisanje neželjene prošlosti, zauzimanje prostora i otpor. Ova tri procesa su odabrana kao fokusi jer su njihove posljedice, dvadesetdvije godine nakon završetka oružanog sukoba u BiH, vrlo vidljive a vremenski period u kojem su se oblikovale je dovoljno dug da bismo mogli uočiti matricu po kojoj se sjećanje, potiskivanje i zaborav kroje. Brisanje i osvajanje prošlosti i sadašnjosti su lice i naličje istog procesa, dok otpor zapravo predstavlja reakciju na prvotne. Iako ovdje govorimo o paralelnim procesima, ne nužno hijerarhijski organizovanim, oni su ipak međusobno zavisni. Kako naši doživljaji sadašnjosti uveliko zavise od našeg znanja o prošlosti, i naše predstave o prošlosti obično služe da ozakone postojeći društveni poredak (Connerton 2002: 11). U tom smislu, službeni narativi i otpor njima (koji dolazi ili ne) stvaraju sliku prošlosti, ispisuju historiju koja, prema Nori, nije sinonim sjećanju, već mu je umnogome suprotstavljena[2]. “Sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima. Povijest je s druge strane uvijek problematična i nepotpuna rekonstrukcija onog što je prošlo“ (Nora  2007: 137).

Neželjeno naslijeđe

U trenutku kada je došao kraj jednoj zajedničkoj državi (Jugoslavija) čini se vrlo očitim da su gotovo sve veze sa tim prošlim vremenom postale nepoželjne. Uključujući spomenike, antifašizam, bratstvo i jedinstvo. Sve jugoslovensko (ili ono što asocira) postaje tako nepodobno, stavljeno u isključivi odnos sa etnonacionalnim identitetom koji ispunjava i nameće se kao najbitniji u postkonfliknoj zajednici. Naravno, ovakva opservacija nema namjeru biti apsolutna – vidljivi su i oni koji zadržavaju i ističu jugoslovensko, antifašističko nasljeđe poput 'lijevo' orjentisanih političkih stranaka, udruženja antifašista, umjetnika... Često se može naići na uprošteno označavanje svih navedenih 'jugonostalgičarima' (pežorativno, i gotovo sažaljivo), 'komunjarama' (nedvosmisleno pežorativno), 'crvenim'. Ovdje se može primijeniti analogija iz knjige „Povijest poraženih“ o percepciji jugoslavenstva u Hrvatskoj: „Jugoslavija se tako u široj javnosti ispostavlja isključivo kao psovka, a etiketa Jugoslavena, koja se rado prišiva svakome tko ne dijeli nacionalistički diskurs, automatski označava nacionalnog izdajnika, nekoga koga treba prognati iz javnosti (...) moderan vid jugoslavenstva doista predstavlja najdublji čin nacionalne izdaje, promatramo li naciju kroz dominantne narative jedinstva“ (Markovina 2016: 115).  Vrlo srodan tretman možemo naći i u BiH, imajući u vidu da se reflektiramo ne na jednu već na sve tri etničke zajednice. Nepoželjnost nije ekskluzivno zastupljena kod jedne zajednice, već sve tri, s tim da su narativi o ovome donekle različiti. Razmatrajući 'nepoželjnost', ovdje se referiše na zvanične politike sjećanja i njihov uticaj na bh društvo. Iščitavanje nepoželjnosti simbola antifašizma najočitije je u uništavanju, zapuštanju i nebrizi o spomenicima iz ovog perioda. Šta i kako je odredilo jedan period zajedničke historije nepoželjnim?

„Prelazak iz socijalizma u etnonacionalizam reflektiran je u simboličkoj moći spomenika, i u njima je proizvođen“, navodi Senadin Musabegović, dalje objašnjavajući zašto su masovno prihvaćene 'etnonacionalne fantazije' – takva promjena je uslovljena političkom prazninom, vakuumom koji je nastao padom komunizma, a spomenici (koji su 'otjelovljivali komunističku tradiciju') su rušeni da bi se napravili prostori za nove identitete (2014: 18-19). Ta potreba za oslobađanjem od jarma, podjednako bitno, zajedničkog i komunističkog, povukla je cijeli niz revizionističkih akcija čiji produkt jeste i uništavanje spomeničke kulture posvećene antifašizmu kao oprostorenih mjesta sjećanja na ono što više nije poželjno. Razgradnja socijalističkog naslijeđa[3] uključuje u BiH nerijetko i necivilizacijski odnos spram arhitektonski, estetski i nadasve simboličkih vrijednosti spomenika 'neželjenoj' prošlosti, potiskujući ih na taj način a u cilju da se naglasi kome pripada javni prostor sada.

Jedan od najporažavajućih primjera označavanja nepoželjnosti je Partizansko spomen groblje u Mostaru. Smješteno u duboko podijeljenom gradu, čiji simbol most teško da može povezati Istočni (bošnjački) i Zapadni (hrvatski) dio, ovaj spomenik nestaje. Dok nestaje sa mentalne mape grada, fizički je prepušten propadanju i devastaciji. Kako je odnos ovog spomenika i Mostara opisao njegov tvorac Bogdan Bogdanović: „ 'dva grada' gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika, i grad živih, za koje su oni položili živote“ (Bogdanović 2001: 247), danas više ne postoji. Niti grad mrtvih čije su nadgrobne ploče opetovano polomljene, pomjerene, odnesene; niti grad živih koji grca od posljedica etničkog dijeljenja sada nastoji pobrisati i svoju antifašističku slavnu prošlost[4]. Tako u Zapadnom dijelu, gdje je smješteno Partizansko spomen groblje, ulice nose imena Jure Francetića, Mile Budaka a grafiti koji krase spomenik se kreću od svastika i ustaških oznaka do natpisa „Tito vampir“; „ja ustaša otac komunista ubit ću ga Isusa mi Krista“, „Juden Raus“, „Vaše zločince i zločine veličajte negdje istočnije“, „Fašizam živi“, „Komunizam se od laži rodio od laži živi od laži će i umrijeti“. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2006. godine donijela odluku kojom se Partizansko spomen groblje proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine[5]. Za očuvanje i/ili zaštitu spomenika to nije značilo gotovo ništa[6]. Nekada veličanstveni spomenik, mjesto na kojem se su se sretali smrt (ukopani partizani i partizanke) i život (spomenika je bio namijenjen i kao park kojeg su posjećivali ne samo turisti već i Mostarci/ke), sada je simbol neželjenog, unatoč pokušajima (koji najčešće dolaze iz civilnog sektora) da se revitalizira i obnovi[7]. Preovladavajuće „ustrajavanje na nacionalističkim mitovima iz devedesetih godina, koje za sobom nužno vuče posljedičnu negaciju dobrog dijela nasljeđa 20.stoljeća, s naglaskom na brisanje lijevih i antifašističkih tradicija“ (Markovina 2014: 211) čini se da ne posustaje. Bogdanovićev opis Partizanskog groblja zapravo najbolje reflektira ne samo stanje ovog spomenika već i grada u kojem se nalazi: „Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. (...) sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.” (Bogdanović 2001: 252).

U procesu potiskivanja (kroz zapuštanja, uništavanja, osporavanja) spomenika, kao podsjetnika na neželjenu prošlost, iz javnog prostora istiskujemo ono što u drugim vidovima kreiranja dominantnih narativa već jeste smješteno u sferu nepoželjnosti. Po prostoj jednadžbi: činjenice koje se ne uklapaju u hegemoni smisao se potiskuju. “Antikomunizam je okvir novog poretka sećanja ali i zaborava”, navodi Kuljić svrstavajući komunističku prošlost ne u tabuizirani već u ignorisani (nebitni, slučajni i prolazni) dio biografije, oko čega je stvorena zajednica zaborava onih koji potiskuju nelagodu (2006: 298, 307). Spomenike rušimo kad ih osjećamo kao prijetnju ili kada želimo da potisnemo još živu tradiciju (Koselleck). No, ostaje pitanje - izbrisana iz javnih prostora, mogu li sjećanja na prošlost preživjeti?

Zauzeti prostori

Razlika između individualnog i kolektivnog pamćenja se ogleda u ‘dometima’ (prostornosti) i vremenskim periodu ‘trajanja’(stabilnosti pamćenja): dok individualno blijedi te zapravo nestaje i biva nadomješteno drugim aktuelnijim sjećanjima, smatra se kratkotrajnim[8], dotle kolektivno (komunikativno) pamti dugotrajno jer “počiva na fundusu iskustava i znanja koji se odvojio od živih nosilaca i prešlo na materijalne nosioce podataka” (spomenici, monumenti, godišnjice, komemoracije) te tako obavezalo buduće generacije na zajedničko sjećanje[9] (A.Asman 2011: 36-37).

Stoga ne čudi zašto je ‘zauzimanje prostora’ u kreiranju i oživljavanju kolektivnog pamćenja bitno, kao i šta zapravo ulazi u sadržaj tog sjećanja. Ovo sjećanje se ‘stvara’, konstruiše istovremeno stvarajući identitet onih koji čine kolektiv. Dok se individualno pamti spontano dotle je stvar sjećanja i zaborava kod kolektivnog stvar izbora[10] (voljno pamćenje). Iščitati dominantna kolektivna pamćenja u BiH možemo, vrlo jednostavno, iz političkih diskursa (kao segmenta u kojima se stvara i održava), uočavajući kako kolektivno pamćenje daje smisao bh. sadašnjosti. U nastavku se navode primjeri tri politička govora vodećih političara (bošnjački član Predsjedništva BiH, hrvatski član Predsjedništva BiH, Predsjednik Republike Srpske), sa obilježavanja tri različita događaja u 2017.godini, od kojih je svaki percipiran bitnim u datoj etničkoj zajednici.

„ Bit ćemo uvijek budni i na oprezu. Nikome nećemo dopustiti da nas uspavljuje i uljuljkuje lažima i zaboravom (...) Pamtićemo i dobro i zlo, ono vrijeme najtežeg iskušenja Bosne i Hercegovine (...) U tome smo uspjeli uz ogromne žrtve, a naša viteška vojska nije uprljala obraz (...) Mi ne živimo u prošlosti, ali prošlost živi u nama“, 19. tradicionalni susreti Zlatnih ljiljana FBiH (maj 2017.)[11]

„Ustrojeno (Hrvatsko vijeće odbrane, op.a.) je da bi vrlo jasno očuvalo i obranilo svoj dom, očuvalo i obranilo svoj narod i svoju domovinu i to uvijek govorimo s ponosom. Prije svega zbog onih koji su dali svoje živote, one koji su dali djelove svoga tijela (...) Ne zaboravimo samo da se od vremena Domovinskog rata (...) stigle nove generacije. To su ljudi koji su se rodili i koji ne pamte Domovinski rat, i danas razmišljaju drugačije svoju budućnost. Ako im mi ne pošaljemo dovoljno snažno jedinstvenu poruku, kakav je bio Domovinski rat, bojim se da će dalje, odlazeći s ovih prostora, baštiniti neku drugu vrijednost i razmišljati drugačije na povijest (...) Naš je zadatak da se to ne dogodi.“, 25. obljetnica HVO-a (april 2017.) [12]

„Ponos i jedinstvo su naše ključne riječi (...) Mi jesmo mala Republika, ali Srbi su veliki narod (...) Naše jedinstvo u odbrani Dana republike poslalo je snažnu poruku, kako će proći takve ili slične odluke koje duboko zadiru u najtananija osjećanja našeg naroda (...) Srpska je nastala na srpskim stratištima. Danas slavimo našu odluku da ćemo živeti slobodno. Danas slavimo naš način života, naš jezik, kulturu, srpsku slavu.“, obilježavanje Dana Republike Srpske (januar 2017.)[13]

U svim navedenim govorima proteže se identifikacija 'nas' (prema šablonu populističke terminologije: čistog i moralnog naroda), herojske prošlosti i podnesenih žrtava (u ime naroda), važnosti pamćenja (vrlo zanimljivo u drugom primjeru iskazana zabrinutost za generacije koje će se možda sjećati drugačije), te poziv na otimanje zaboravu (odabranih) kolektivnih sjećanja. Ovakvi narativi nisu drugačiji od onih koji se na političkim skupovima i komemoracijama/obilježavanjima iskazivali i prethodnih godina. Šta ih čini dosljednim? Gdje su ovakvi usmeni narativi zapravo zauzeli prostore? Gdje žive?

Prvi primjer za institucionaliziranje etnonacionalnih kolektivnih sjećanja nalazimo u školskom sistemu. U Federaciji BiH postoje 'dvije škole pod jednim krovom' – njih preko 30[14] razdvaja djecu prema nacionalnosti koja uče prema različitim nastavnim planovima i programima. Pored spomenute segregacije, na nivou BiH postoje tri različita nastavna plana i programa – srpski, hrvatski i bosanski. Posebno su problematični predmeti u takozvanoj "nacionalnoj grupi predmeta" (Geografija, Historija, maternji jezici i Vjeronauka).  Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta u osnovnim školama (2017) je pokazala da  sadržaji ističu samo jedan konstitutivni narod, jezik, jezičku normu, kulturu i tradiciju tog naroda; u udžbenicima historije/istorije/povijesti dominira jedna, nacionalna (često i nacionalistička) perspektiva[15] pri čemu se autori/ce nerijetko koriste redukcijom, insinuacijom, relativizacijom, ignorancijom i imputacijom (pri čemu se drugi narodi/nacije ignorišu i o njima se ne uči, imputirajući stavove i vrijednosti koji isključuju druge i baziraju se na postojećim stereotipima koji potiču na neprijateljstvo[16]). Ranije spomenuti narativi se iščitavaju i iz odsustva tematiziranja značaja (očuvanja) mira i rat se predstavlja kao sastavni dio života – „implicira se da je rat neizbježna pojava, sredstvo za širenje državnih teritorija i ostvarenje političkih ciljeva te da je rat legitiman ako je odbrambeni i ako vodi ka slobodi, odbrani vlastite teritorije i naroda“ (ibid). Na ovaj način se odgajaju nove generacije na narativima kolektivnog etničkog pamćenja, čvrsto ustoličenog u obrazovnom sistemu.

Drugi primjer zauzetih prostora se odnosi na javni prostor. Prema popisu Centralne evidencije spomenika[17] u BiH je izgrađeno više od 2.000 spomenika koji su posvećeni stradanju civila i/ili boraca u ratu u BiH (1992.-1995.). U FBiH je popisano 1.483 spomenika, u RS-u 667 spomenika, u Brčko Distriktu 51 spomenik. Najčešći oblici spomenika su spomen-ploče, a prisutni drugi oblici su instalacije, spomen-kompleksi, fontane, spomen-sobe, skulpture. Prema namjeni, spomenici su podizani za vojnike 64,49%; civile 10.03%; civile i vojnike 25.48%. U svim dijelovima zemlje je izražen nadmoćno visok procenat spomenika posvećen dominantnoj etničkoj grupi. U komentaru ovog istraživanja, profesor Ćurak navodi da su podaci prikupljeni u istraživanju “jasno ustanovili obrazac monoetničkog i militarističkog ekskluziviteta u kulturi sjećanja kod svih zajednica” (2016: 398).

Ovi primjeri stvaranja i učvršćivanja tri dominantna narativa (pamćenja) potiskuju sve ono što se smatra suvišnim i smetnjom u izgradnji ne samo prošlosti već i identiteta. U navedenim primjerima prilično je očito šta se potiskuje: drugi, njihove patnje, žrtve i mogućnost konstruktivne izgradnje odnosa van vlastite etnije. „Sadašnjica diriguje prošlosti kao članovima nekog orkestra. Njoj su potrebni baš ovi tonovi, i nijedni drugi. U sadašnjici je na delu samo onaj deo prošlosti čiji je cilj da tu sadašnjicu osvetli, ili pak zamrači“ (Zvevo citirano u A.Asman 2011: 15).

 

[1] Kulturno pamćenje je nužno razlikovati od sjećanja koje se organizuje prema iskustvu pojedinca i uključuje nenamjerna opažanja, nesvjesna iskustva i traume, dok se kulturno pamćenje odnosi više na planske/željene, kondenzovane i uskladištene sadržaje prošlosti (jezik, mitovi, istorija, tradicija, spomenici). (Kuljić 2007:244).

[2] Nora ističe razliku između  sjećanja i historije upravo kroz proces njenog ispisivanja (po principu pobjednici pišu historiju, što se u slučaju BiH vrlo često navodi kao problematično jer pobjednika u sukobu 1992.-1995. nije bilo, što je pak otvorilo prostore za različite službene historije i fragilne alternativne historije) navodeći „Ovo iskorjenjivanje sjećanja pobjedničkom poviješću otkriva prijelom drevne veze identiteta čiju smo istinitost nekada uzimali zdravo za gotovo: jednakost između povijesti i sjećanja. „

[3] Kako navodi Markovina, antifašizam je bio konstitutivni mit tog naslijeđa i bilo je nužno na svaki mogući način ga ozloglasiti kako bi ljudi prihvatili nacionalističku paradigmu (Markovina 2016: 139)

[4] Mostar je bio jedan od 'crvenih' gradova – grad koji je imao oko 6.000 stanovnika Mostara aktivno u partizanskom pokretu, devet narodnih heroja, grad sa najviše mješovitih brakova.

[5] Odluka dostupna na http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2778

[6] Spomenik je parcijalno obnavljan u nekoliko navrata: 2004.-2005.  donatorskim sredstvima vlade Nizozemske i Kraljevine Norveške; sredstvima Grada Mostara uz sufinanciranje Vlade Federacije BiH. Sanacija štete po fazama se nije pokazala efikasnom, a rješenje se vidi u projektu rekonstrukcije i sanacije cijele graditeljske cjeline za što je procijenjeno potrebno od 800.000 do 1.200.000 KM. Kako se navodi iz Zavoda za zaštitu spomenika: „Kako se radi o velikoj  sumi novaca, a koja se teško može obezbijediti iz Budžeta Vlade Federacije BiH, odnosno iz Transfera za kulturnu i graditeljsku baštinu Federalnog ministarstva kulture i sporta/športa (sredstava za zaštitu graditeljskog naslijeđa su nedovoljna), potrebno je financijsku potporu potražiti u nekom od međunarodnih ili regionalnih projekata“. Važno je naglasiti da je nakon svake obnove vandalizam i uništavanje bivalo sve većih razmjera, kao svojevrsni odgovor onih kojima spomenik smeta na ionako slabe pokušaje očuvanja istog.

[7] Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar pokrenulo je akciju za obnovu Partizanskog groblja: “Vratimo sjaj Partizanskom groblju! Pokažimo da nas ima  dovoljno spremnih da sačuvamo obraz Mostaru! Idemo u akciju odmah. Djelujmo!“. Akcija prikupljanja novca za obnovu spomenika je pokrenuta u junu 2017.godine. Isto udruženje godinama održava komemoracije na Partizanskom groblju, na Dan oslobođenja Mostara od fašizma. Zajedno sa još nekoliko mostarskih organizacija (OKC Abrašević, Antifa Mo) nastoje Partizansko groblje otrgnuti zaboravu i sistemskoj destrukciji.

[8] Lična sjećanja su vremenski određena smjenom generacija, procijenjeno na osamdeset do stotinu godina (tri generacije) nakon čega iščezava ovo trogeneracijsko pamćenje (koje se održavalo ličnom razmjenom iskustava). 

[9] Odnosno, podstiče kasnije generacije da se integrišu u zajedničko (kolektivno) sjećanje bez vlastitog generacijskog učešća.

[10] Ovo sjećanje je uvijek organizovano perspektivistički – ono u sebe ne prima proizvoljnu građu (za razliku od individualnog, koje je lično) već počiva na manje ili više rigidnom izboru (A.Asman 2011: 39).

[11] https://www.faktor.ba/vijest/izetbegovic-u-ratu-smo-ocuvali-cjelovitu-bih-a-nasa-viteska-vojska-nije-uprljala-obraz-247636

[12] http://www.hdzbih.org/node/1270

[13] http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Ovo-je-godisnjica-koju-mnogi-nisu-zeljeli/407059

[14] Najviše takvih škola nalazi se u Srednjobosanskom kantonu (14), slijedi Hercegovačko-neretvanski kanton (12), a šest ih je u Zeničko-dobojskom kantonu.

[15] Pa tako npr.  u hrvarskim udžbenicima se uči o Domovinskom ratu, u bosanskim o isključivo bošnjačkim žrtvama, u srpskim o Srbiji i Srbima kao vjekovnoj žrtvi međunarodne i lokalne zavjere.

[16] Obrazovanje u BiH: čemu (ne)učimo djecu, Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta u osnovnim školama, str. 216-217

[17] Ovu evidenciju je izradilo druženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacija civilnog društva u BiH.

FILTER

READ THIS ALSO