Čitanje između redova: bosanskohercegovačka kultura potiskivanja (I dio)

Lejla Gačanica, doktorandica pravnih nauka

Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru

Članak je objavljen u Zborniku  POPULIZAM, IZBEGLIČKA KRIZA, RELIGIJA, MEDIJI, Filozofski fakultet u Novom Sadu, 2017.godine.

Sažetak

Smještena između službenih politika sjećanja, privatnih (obično ne-uprostorenih) narativa, kultura sjećanja u bosanskohercegovačkoj stvarnosti ima i svoju često zanemarenu suprotnost – kulturu zaborava. Trudeći se da grčevito 'održimo' sjećanja, selektirajući između onoga što jeste poželjno za sačuvati, stvaramo još jednu 'kulturu' – onu u kojoj se potiskuje, stavlja u proces brisanja/zatiranja, i nastoji zaboraviti. Čini se da možemo govoriti o sukobu, nadmetanju dvije prošlosti: zajedničke jugoslovenske ('komunističke', 'antifašističke') i recentne nacionalne. Gotovo je opipljivo koliko nema prostora u (službenim) sjećanjima za obje –  da se naslutiti nemogućnost koegzistencije dva perioda prošlosti, koji niti historijski niti vremenski, nisu isključiva. No, isključivost se javlja upravo u trenutku kada se ovo društvo identitetski određuje, nastojeći potisnuti neželjene elemente. Kako smo došli do 'neželjenosti'? Gdje se ona, i kako, manifestira? Kako pratiti matricu potiskivanja – čitajući između redova kulturu sjećanja danas? Koja je uloga medijskog diskursa, obrazovnih institucija, religije, alternativnih historija/istorija/povijesti? Gdje zapravo živi kultura potiskivanja? Slijedeći Jaspersovu argumentaciju o značaju i uticaju prošlosti, sjećanje se povezuje sa slobodnom javnom komunikacijom ali i sa javnim preispitivanjem prošlosti. Smjestimo li pak ova vještački sukobljena sjećanja u socijalne okvire pamćenja (Halbwachs) uočit ćemo put kreiranja kolektivnih identiteta, i na djelu sjećanje kao rad na preoblikovanju prošlosti. Unutar onoga što je vidljivo i prisutno o prošlosti, postoji cijeli spektar onoga što se potiskuje. Nužnim se formira korpus pitanja šta i zašto se, kroz kulturu sjećanja u BiH, zaboravlja - jer „pamćenje ne rekonstruira samo prošlost, ono k tome organizira i iskustvo sadašnjosti i budućnosti“ (Assmann).

Ključne riječi: kultura sjećanja, pamćenje, kultura zaborava, identitet, antifašizam, politike sjećanja, antispomenik, intervencije u prostoru

Uvod

Za početno razmatranje o tome šta bi bilo 'potiskivanje' u procesu sjećanja i zašto je uopšte bitno (te da li se može, tek konceptualno, poigrati sa terminom 'kultura potiskivanja'), važno je istaknuti odnos pamćenja i zaboravljanja. Smješteni u istu ravan, „pamćenje i zaboravljanje su dvije strane istog novčića a rupe u sjećanju se konstruišu s isto toliko truda kao i samo sjećanje“ (Todorova 2010:164). Sadašnjost postaje rob sjećanja, kako navodi francuski historičar Pierre Nora, a društvo iz tog značenja crpi smjernice za budućnost. Takve odnose, u kojima se stapaju prošlost – sadašnjost – budućnost, ne možemo posmatrati odvojeno od njihove upotrebe, interpretacije u (de)konstrukciji (kolektivnih) identiteta, pozicija, moći. Percepcija prošlosti tako postaje ovdje prije stvar stava nego li znanja - često se (posebno politički predstavnici) rukovode ne znanjem već onim što se želi čuti, čime se tumačenja van historijskih interpretacija spretno usmjeravaju u slanje određene političke poruke ili služe određenim društvenim ulogama (Mihajlović-Trbovc 2014: 7). Sjećanje ne možemo posmatrati kao puko prizivanje, već kao neprestani proces baziran na individualnom i grupnom razmišljanju o sadržaju i značenju skorašnje i davne prošlosti (Teski i Climbo 1995: 1). U tom razlikovanju, nadalje, individualnog i grupnog sjećanja diferenciraju se pitanja ‘posjedovanja’ sjećanja te shodno tome interpretacije prošlosti.

Isprepletenost sjećanja, prisjećanja, potiskivanja, zaborava, šutnje, njihova međusobna uslovljenost i uticaj na politike i kulturu sjećanja su važne karakteristike postkonflikne stvarnosti Bosne i Hercegovine. U nizu primjera novopodignutih spomenika (poslije sukoba 1992.-1995.), izgradnje službenih narativa, uništavanja 'starih' spomenika, paralelno teku procesi tišine, potiskivanja i zaboravljanja. Suprotstavljeni artikulisanim pozivom na sjećanje (oprostorenim, medijskim, političkim), neželjeni dijelovi prošlosti se nerijetko vješto prešućuju, dok njihova artikulacija ostaje razlomljena i razbacana u najrazličitijim dijelovima društva.

Šta možemo pročitati između redova? Namjera je ovog rada pokušati 'iščitati' iz službenog sjećanja, dominantnih narativa ono što se kroz 'ne zaboraviti' zapravo nastoji potisnuti. U napetosti između politika sjećanja – kulture sjećanja – populističkih diskursa kreira se cijeli jedan međuprostor u kojem antispomenici, intervencije u prostoru, alternativne historije, neželjena baština dobijaju artikulaciju i priliku za iščitavanje. Ovdje se možda artikulira i mogućnost za ispitatvanje snage potiskivanja – koliko se fragmentirana 'alternativna', drugačija, druga strana prošlosti (sjećanja) može oduprijeti institucionaliziranom mainstream diskursu o tome šta se zapravo ne smije zaboraviti. Ipak, odgovor na to će donijeti vrijeme u kojem ćemo se sjećati, ili pak ne.

Između sjećanja i zaborava

„Skoro da ne treba dokazivati da se neželjena prošlost lako zaboravlja. Ukoliko je, pak, značaj neke tragične prošlosti za naš osjećajni sklop snažan  toj mjeri da je ne možemo zaboraviti, ali ni integrisati u simbolički poredak tekuće sadašnjice, tada je potiskujemo“ (Kuljić 2006: 283-284).

Upravo u tačkama u kojima se dodiruju politike sjećanja[1], kultura sjećanja[2] i populizam sa izraženim nacionalizmom u BiH, dešava se instrumentalizirano potiskivanje koje je tek sredstvo selektivnog zaborava koji izostavlja samo 'detalje' pa time omogućava drugačiju priču o prošlosti. U Bosni i Hercegovini postoje tri dominantna narativa o prošlosti (Moll 2014: 912), međusobno suprotstavljena i isključiva. Historičar Dragan Markovina identificira i četvrti narativ - “sjećanja ljudi s građanskom pripadnošću, koji osjećaju kontinuirano nepripadanje postdejtonskom društvu/društvima” (2014: 44). Srpski, hrvatski i bošnjački narativi imaju paralelne živote u postdejtonskoj državi, održavajući 'zauzete' pozicije zamrznutog konflikta iz 1995.godine, ujedno gradeći tri etnička identiteta. O postratnom modelu razumijevanja BiH, profesor Nerzuk Ćurak navodi da se ovaj 'model' zapravo postepeno oslobađa rata kao svog uzroka, a izratni (izveden iz rata) model je određen ratom, zarobljen u njegov rezultat (2015: 50). U prilog tome ide i činjenica da se olako manipuliše ratnim traumama, strahom od gubitka nacionalnog i kulturnog identiteta, gdje se sama politika svodi na igru nultog zbira u kojem nema mjesta za kompromise jer se suočavanje sa vlastitom prošlošću, prihvatanje odgovornosti i odstupanje od ratnih ciljeva smatraju izdajom (Vuković 2015: 64).

Dominantni narativi igraju izuzetno bitnu ulogu u izgradnji kolektivnih identiteta[3], posredstvom kolektivnih pamćenja[4], zbog čega je borba za sjećanja zapravo dijelom i borba za održanje novonastalih identitetskih struktura. Svrha i upotreba sjećanja je dobrim dijelom određena onom osobom koja je priziva - to ko ‘glasa’ sjećanje često je pitanje moći (Teski i Climbo 1995: 1). Identiteti i pamćenja, prema Gillisu, su vrlo selektivni, inskriptivni više nego deskriptivni, u službi određenih interesa i ideoloških pozicija, oni održavaju na životu određene subjektivne položaje, društvene granice i naravno moć (2006: 169).

U analizi kulture sjećanja na primjeru spomeničke kulture u Sarajevu, Amra Čusto navodi spomenike kao funkcionalno važne u homogenizaciji zajednice (2013: 134). Ovaj odnos kolektivnog sjećanja – narativa – identiteta možemo pronaći i u drugim mjestima BiH, no ista je zapravo najčešće odraz politike sjećanja koja se vodi na nacionalnom nivou svake etničke grupe u BiH.

Smještajući politike sjećanja u poredak koji možemo označiti populističkim, važno je istaknuti jednu od odrednica populizma - populizam je uvijek oblik politike identiteta (iako nisu sve politike identiteta populističke). Prema Mulleru (2017), “populisti su uvek i antipluralisti. Populisti tvrde da oni, i samo oni predstavljaju narod. Populistička logika podrazumeva i da oni koji ne podržavaju populističke partije nisu istinski deo naroda – uvek definisanog kao ispravan i moralno čist”. Ove karakteristike, u korištenju prošlosti, možemo vrlo lako naći u, primjera radi, istupima vladajućih političkih stranaka u BiH, na sve tri etničke strane. Poruku ‘da se ne zaboravi’ uvijek prati dominantni narativ o prošlosti, često konstruisan iz pozicije čistote herojstva i/ili patnji žrtve. U tim narativima gotovo nikada nema mjesta za one Druge, izvan vlastite etnije, nacije[5]. Kako navodi historičarka Todorova, artikulisanje bilo kojeg identiteta (u ovom slučaju, etničkog) neizbježno se oslikava na kontrastnoj pozadini drugosti, a ta artikulacija i stvara tu drugost i od nje dobija kognitivnu osnovu (2010: 78). Pri tome se u identifikaciji ‘nas’ i ‘njih’ također nerijetko poseže za određenom prošlošću, revizionistički intervenirajući u historiju sa potrebom brisanja (negiranja) određenih dijelova (poput antifašizma, Jugoslavije).

Jednako kao u što se tvori u napetosti između politika, kulture sjećanja i društvenih (kao i političkih) potreba, potiskivanje se tvori i u međuprostoru između pamćenja i zaboravljanja. Ono je testni model za izdržljivost neželjenog i nepotrebnog sjećanja, one prošlosti koja ne odgovara potrebama sadašnjosti.


[1] Pod politikama sjećanja podrazumijevaju se zvanične politike, one koje dolaze od strane donosilaca odluka, od strane vladajućih grupa o tome šta ćemo pamtiti, a šta ćemo kao zajednica zaboraviti. Politika sjećanja se reguliše na različite načine, različitim praksama, zakonskom regulativom.

[2]Kultura sjećanja se bavi razumijevanjem i proučavanjem načina na koje društvo ili jedna zajednica tretira, interpetira, prerađuje, upotrebljava i zloupotrebljava svoju prošlost. Kultura sjećanja se ne bavi utvrđivanjem činjenica o onome što se desilo već, se na neki način bavi propitivanjem i proučavanjem načina na koji mi interpretiramo, odnosno objašnjavamo ono što se desilo; a u jednom širem smislu ona se takođe može shvatiti i shvata se kao zbir obrazaca, praksi i teorija o tome kakva naša prošlost jeste i kakva ona treba biti. Sve ono što neko društvo i neka zajednica čine u pogledu bavljenja svojom prošlošću može se nazvati kulturom sjećanja. (Kuljić 2006: 10)

 

[3] Prema Gillisu, „identitet je zadobio status svetog predmeta, 'apsolutne važnosti', nečega što je vrijedno da se za nj borimo i umiremo“ (2006: 169).

[4] Kolektivno pamćenje Sociološki rječnik (2007) definira kao „integraciju različitih ličnih prošlosti u jednu zajedničku prošlost. Konstituiše se u napetosti između službene politike sećanja i privatnih sećanja...kolektivno pamćenje se ne može redukovati na političko i ideološko“.

[5] Opasnosti koje slijede iz populističkog vezanja sa politikama identiteta, primjenjivo i u slučaju primjera rada na prošlosti u BiH, Muller definira: „Ideja o jednom, homogenom, autentičnom narodu nije ništa drugo do fantazija; kao što je filozof Jirgen Habermas jednom rekao, ‘narod’ se može pojavljivati samo u pluralu. Pomenuta fantazija je opasna, jer populisti ne samo što uspešno koriste sukobe nego i podstiču polarizaciju, a prema svojim političkim protivnicima odnose se kao prema ‘neprijateljima naroda’ i nastoje da ih potpuno isključe iz igre.” (2017)

FILTER

READ THIS ALSO