Intervju s Bojanom Stojmenovskom, direktoricom festivala

Festival umjetnosti In Situ u Skoplju  

In Situ je prvi međunarodni umjetnički festival svoje vrste u Skoplju na kojem umjetnici iz Makedonije i svijeta mogu izložiti svoje radove u okviru triju sekcija – likovnih umjetnosti, dizajna i arhitekture.

Direktorica festivala Bojana Stojmenovska kaže da festival pojedincima daje priliku da se suoče s prošlošću upotrebom prostora, publike i konteksta koji nudi izložba kako bi se omogućili djelovanje, komunikacija i interakcija.

Ove godine izložba se održavala od 13. do 15. septembra u Omladinskom kulturnom centru (MKC), a predstavljeni su radovi više od stotinu umjetnika.

Kako ste došli na ideju da organizirate ovakav jedan festival? Šta je bio poticaj i kako se on razvio tokom godina?   

Kada sam počela s organizacijom ovog festivala, shvatila sam da je jedna od odlika Skoplja bila tendencija da razdvaja, a ne da spaja. Postoji vrlo bogat sadržaj, ali osoba ponekad ne može pronaći taj sadržaj na jednom mjestu. Mora ga tražiti, i to je postajalo sve naglašenije. Shvatila sam da postoji potencijal da se uradi nešto u tom pogledu i upravo tada smo počeli s dobrim iskustvom Paratissime u Torinu (2014) i replicirali njihovu predstavu ovdje kao uspješan primjer stvaranja jedinstvene i homogene scene koja će sama prirodno rasti. Bilo je jako puno skepticizma kod svih osoba koje su pozvane na saradnju. Govorili su mi da to nema nikakvu svrhu, da to nije moguće uraditi. Ponekad sam si i sama govorila da sam se prihvatila nečeg što je potpuno ludo, a s druge strane imala sam iznenadne napade inata i prkosa jer sam to doživljavala kao provokaciju. Kod nas postoji ta tendencija da se sve stalno kritikuje, a niko ne pokušava da nešto promijeni. Prevladava mišljenje da se ništa ne može postići, kao da živimo na mjestu koje je odsječeno od svijeta, a zapravo postoje brojni ljudi s iskrenom namjerom i interesom da doprinesu drugačijem ishodu. Na početku je to tretirano kao alternativni događaj tokom kojeg se ljudi povezuju s umjetnošću i pogrešno je shvatano, ali je kasnije preraslo u događaj tokom kojeg se mogu pronaći nove stvari, novi talenti i pojedinci.

Šta je glavni cilj festivala i šta je poruka koju želite poslati? Smatrate li da ona dopire do publike?   

Poruka koju želimo poslati, posebno u Makedoniji, jest da je odlično razvijati konkurenciju, ali kolektivna odgovornost u bilo kojem polju, a posebno u ovom, ključna je za podizanje standarda o tome kako se stvari predstavljaju i kako se to komunicira s publikom, te kako se novi potencijali i inovacije iznose u svemu čime se bavimo. Šaljemo poruku da je stvoren prostor i da je dato vrijeme u kojem trebamo dokazati da je moguće i može funkcionirati, te da to treba biti nešto što će rasti. Međutim, ne želim da vidim samo rast po sebi, želim da vidim rast svih koji vjeruju da mogu doprinijeti. Iskreno smatram da je ova poruka dosegla do publike.

Zašto multikulturalni festivali imaju poteškoće da privuku umjetnike s Balkana?

Mislim da mi na Balkanu općenito imamo tendenciju da se međusobno potcjenjujemo, a prevladavajuće je mišljenje da je sve što dolazi sa zapada ili izvan Balkana bolje od onoga što se može postići na Balkanu i da ništa što se radi ovdje ne može da se poredi s drugačijom scenom. Činjenica je da su naši resursi ograničeni, da zaostajemo za mnogim stvarima koje nisu vezane za to da li možemo surađivati ili ne. Imam utisak da se međusobno izbjegavamo, da želimo ići dalje misleći da je neko drugi bolji i zna više od onoga što mi možemo znati ili učiniti. Po mom iskustvu, iskreno, ne mogu reći da postoji razlika u kvaliteti i ozbiljnosti i profesionalnosti makedonskih, balkanskih i svih drugih autora i scena. Postoji drugačija vrsta izražaja ili drugo sredstvo izražavanja, ili donekle drugačija formulacija. U određenim dijelovima može biti hrabrija ili drugačija, jer su uslovi drugačiji, ali nismo ništa manje sposobni ili nazadni u odnosu na ono što možemo podijeliti. Na Balkanu imamo skoro iste probleme, koji se blago razlikuju od zemlje do zemlje, a ako bi postojala alijansa u tom smislu mislim da bi se balkanska scena puno brže probila. Međutim, svako svoj problem smatra najvećim i misli da ga niko drugi ne shvata.

Kako umjetnost utiče na način na koji se suočavamo s prošlošću?

Mislim da je to ovdje na Balkanu puno više izraženo zbog raspada Jugoslavije i odvajanja zemalja. Svi mi imamo kolektivnu i zajedničku prošlost, što možda nije tako izraženo kod ovih generacija, ali se i dalje prenosi s generacije na generaciju, posebno putem sjećanja na protekle dane. Smatram da ovakav događaj pomaže, a posebno konfrontacija, da se one stvari koje se vide kao razlike, kada se ujedinimo u jednom prostoru i nađemo u određeno vrijeme na određenom mjestu, zapravo nisu razlike, već prednosti. Pretpostavljam da je za svaku državu zapadnog Balkana suočavanje s prošlošću drugačije, naravno zbog drugačijih okolnosti. Međutim, mislim da se ovi stereotipi i nesporazumi mogu vrlo lako prevazići kada se njima bavi na događajima poput ovog, jer je atmosfera neformalna, vezana za estetiku, i prelazi okvire svakodnevnih političkih dešavanja iako mnogi autori, naravno, svojim radovima prenose svoja politička, nacionalna i rodna tumačenja. Općenito se bave istim egzistencijalnim pitanjima, istim razmatranjima, istim globalnim kontekstom. Tokom festivala se druže, nema jezičkih barijera, i nikada nije bilo nikakvih problema.

Zašto se umjetnička scena u Makedoniji ne suočava s prošlošću?  

Mislim da ona to čini, ali na drugačiji način. Smatram da se to ne treba tretirati površno, da je rješavanje tog pitanja i postupanje prema njemu u okviru kulture i umjetnosti nešto što treba biti podržano istraživanjem, konfrontacijom, koja treba obuhvatiti nekoliko godina, tako da se na kraju postigne jasan rezultat. Svaki površan odnos prema ovom problemu suočavanja s prošlošću ima tendenciju da stvori dodatne probleme, a ne da ih riješi. Razlog zašto se čini da se kultura i umjetnost ne bave ovim pitanjem je u tome što je to istraživački proces, on počinje od istraživanja nas samih, odnosno samosvijesti, a onda ide na druge i zatim se kreće od jednog kolektiva ka drugom. Tema je previše složena da bi bila uobičajena. Ne želim reći da ne treba postati učestalija, ali mislim da joj treba posvetiti posebnu pažnju, jer sam sigurna da lična perspektiva ovdje ne treba biti prodorna, već u većoj mjeri otvorena. Suočavanje s prošlošću treba biti u skladu sa suočavanjem s budućnošću. Treba biti nešto što je podržano esencijalnim razmišljanjem, ne samo o nečemu što će biti rečeno ili izloženo, i samo predstavljeno, jer je to površno i stvara više zbunjenost nego što nudi određenu konfrontaciju.

Kako će ovaj festival promijeniti situaciju?

Mislim da se ona mijenja, jer ne  postoji proces izbora autora koji će predstavljati svoj rad. Bez obzira na njihov spol, starost, format, sredstvo izražavanja ili zemlju porijekla. Pojedincima se nudi mogućnost za konfrontaciju upotrebom prostora koji nudi izložba i kontekst, kao i publika koja omogućava bavljenje, komunikaciju i interakciju na ove teme. Apsolutna otvorenost, što je demokratska odlika izložbe, nudi pravi prostor za sve da samostalno prerađuju ona pitanja koja su ključna za sve. Bavljenje prošlošću je nešto što, po meni, treba biti lična inicijativa.

Kako ocjenjujete kulturnu i umjetničku scenu u Makedoniji?

Mislim da je Makedonija općenito nedovoljno razvijena s obzirom na to da je najvećim dijelom fokusirana na Skoplje. Postoji mali broj događaja izvan Skoplja, ali smatram da su događaji izvan Skoplja uspješni i da samo dokazuju da ih treba češće organizirati. Postoji nedovoljna komunikacija između organizacija koje se bave kulturom i umjetnošću i postoji i otpor zbog konkurencije ili neznanja, ali mislim da je tokom zadnjih četiri-pet godina došlo do izuzetnog napretka u pogledu količine i kvalitete. Kada govorimo o kvaliteti, mislim da imamo još puno prostora za poboljšanja. Ali to ne znači da ono što se trenutno plasira na tržište nije kvalitetno, upravo suprotno, kvaliteta je tu; međutim, s obzirom na nedostatak sredstava i uslijed izolacije koju smo dijelom sami skrivili, a dijelom je rezultat eksternih faktora, postoji manje eksperimentiranja i manje inovacija nego što bih ja lično rado vidjela. Imam utisak da su stvari ponekad relativno jednoobrazne, iako to ne umanjuje kvalitetu onoga što se predstavlja. Nedostaju mi eksperimentalni elementi, posebno s obzirom na razvijenu tehnologiju, jer ne mislim da su tako nedosežni ili problematični. Smatram da su ljudi previše zauzeti političkim dešavanjima i da im to oduzima kreativnost. Umjetnost je uvijek bila medij koji je najviše napredovao tokom najgorih i najtežih vremena, a najmanje tokom prosperitetnih vremena. 

FILTER

READ THIS ALSO