Kampanja okončanja krvnih osveta 1990.-1991.: Usmena historija i sjećanje

Erëmirë Krasniqi, Oral History Kosovo

Fotografija: Izložba Kampanja okončanja krvnih osveta u periodu 1990.-1991. održana je od 25. aprila do 21. maja 2018, rodno mjesto kampanje je Peć

Kampanja okončanja krvnih osveta

Kampanja okončanja krvnih osveta počela je 1990. kao poziv na jedinstvo među kosovskim Albancima. Kada je Milošević došao na vlast, ukinut je Ustav iz 1974, što je Kosovo učinilo ranjivim na prostoru koji se još uvijek smatrao jugoslavenskim. Ova kampanja imala je ulogu emancipacije, pozivajući na ujedinjenost i oprost, i potičući ljude da zauzmu drugačiji politički stav. Ona je prepoznala kako se tradicionalni albanski kodeks časti zloupotrebljavao da bi se Albanci prikazali kao manje civilizirani ljudi u Jugoslaviji.


Cilj je bio da se svi obrazovani ljudi obrate svojim zajednicama i potaknu porodice da se izmire nakon krvnih osveta, uz naglasak na uključenje studentica u proces medijacije. Proces medijacije obično je održavan u odama (muške prostorije), u koje žene do tada nisu imale pristup. Kampanja je ženama dala pristup ovim prostorima kojima dominiraju muškarci i ovom domenu moći. Kampanja je na različite načine delegitimizirala organe koji su održavali kodeks časti i omogućila ljudima da promijene svoje shvatanje časti u svojim zajednicama.

Albanci koji žive u inostranstvu sa sobom su ponijeli kodeks časti i nisu se nikada izmirili nakon svojih krvnih osveta do dolaska delegacije stručnjaka za izmirenje s Kosova koju je predvodio Anton Cetta i koja je pozvana u SAD kako bi mirila porodice u New Yorku i Detroitu.

Rezultat toga su hiljade pomirenja i oslobađanje porodica dužnosti koju definira kodeks časti: osvete i prolivanja krvi. Čin oprosta osigurao je određeni nivo sigurnosti u javnom prostoru u manjim zajednicama na Kosovu, koji je u to doba nedostajao zbog Miloševićevog režima. Utjecaj kampanje bio je tako širok da su je čak i ljudi u inostranstvu pomno pratili i mirili se.

Kako bi kampanja mogla biti korištena kao primjer danas

Kampanja za okončanje krvnih osveta izvanredna je priča na osnovu koje je moguće doći do brojnih važnih lekcija, uključujući oprost, čast i solidarnost. Ova priča oličenje je vrijednosti i kulturnih procesa koji postavljaju bezvremenska pitanja – oni možda danas ne zaokupljaju našu pažnju, ali se na njih može uvijek iznova pozvati kada se razmišlja o tome šta čini naš osjećaj za čovječnost i koje vrijednosti zajednicu drže na okupu.

Međureligijski element ponovo postaje ozbiljno pitanje u ovoj regiji – pitanje kojem je neophodno pažljivo pristupiti. Kampanja za okončanje krvnih osveta u velikoj mjeri se oslanjala na paradigmu nacionalnog buđenja iz 19. stoljeća da je „albanska vjera albanstvo“, i to je ono što je nastojala predstavljati tokom 1990-ih: jedinstvo iznad svega, uz naglasak na albanskom jeziku kao homogenizirajućoj komponenti nacije. Ona potiče na rješenje koje je jednostavno, a ipak ga je teško postići, vrednuje ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja. Rješenje zavisi od konteksta i zbog toga je uspješno, ali ne vidim kako bi se to moglo primijeniti u drugim kulturološkim kontekstima, i to zato što je većina balkanskih zemalja homogenizirala svoj nacionalni identitet oko religije, a ne jezika, a religija često postaje osnova za isključenje u kontekstima u kojima religija ima primat nad kulturom.

Vođenje projekta

Aktivisti i članovi porodica koje su oprostile bili su u centru narativa izložbe. Tokom faze organiziranja projekta bilo je važno izbjeći glorificiranje ili uzdizanje određenih ličnosti, ali je od značaja bila i komemorativna dimenzija, što je uobičajen pristup kod izložbi. Ove odluke koje donosi kurator ne treba tumačiti kao nedostatak poštovanja prema glavnim akterima kampanje, već kao način humaniziranja priče i njenog otvaranja za druge priče, sporedne zaplete i likove. Nastojanje je išlo u smjeru da se stvori veći prostor za zanemarene protagoniste; žene su bile ključne za ovaj pokret, a iako se nalaze na stotinama fotografija kampanje pomirenja nekako se niko ne sjeća njihovih imena, a jedva da neko ima priču u koju su uključene.

Odbacivanje komemorativne dimenzije izložbe bilo je rješenje koje je vezano za način kako ja shvatam savremenu historiju; historiju koje se sjećamo i s kojom interagiramo, i koja ima utjecaja na današnje svjetonazore. Ne doživljavam je kao statičnu, te je stoga nemoguće memorijalizirati jedan narativ i graditi sjećanje i iskustva na jednom stajalištu. Manjkava i promjenjiva priroda samog sjećanja bila je izražena u narativu izložbe i kuratorskim rješenjima koje sam ponudila.​

Izgradnja zajednice sjećanja   

Bilo je važno izgraditi zajednicu sjećanja. Mislim da smo to postigli. Izložbu su svakodnevno posjećivale osobe koje su bile dio kampanje, ali koje Inicijativa za usmenu historiju, koju čini mali tim ljudi, nije imala priliku sresti. Međutim, izložbeni prostor je postao mjestom susreta gdje su mogli da pregledaju album slika koje su skupljene od svih ljudi koje smo intervjuirali. Ti susreti doveli su do nastanka novih priča i mjesta pomirenja.

Intervjui o usmenoj historiji

Metodologija vođenja intervjua o usmenoj historiji intersubjektivan je proces u okviru kojeg osoba koja vodi intervju i govornik ulaze u proces koprodukcije. Pričanje priča je veliki dio procesa intervjuiranja. Kao osoba koja vodi intervjue, izložena sam pričama i slikama, a ovi lični susreti postaju način za stvaranje znanja o našoj zajednici. Naravno, ono o čemu razmišljate kao istraživač i kurator jest kako stvoriti narativno okruženje i omogućiti drugima da postoje u ovim prostorima. Prilikom odabira prostora za izložbu koja se zasniva na istraživanju glavna stvar je da se publika ne optereti s previše informacija, ali i da joj se da dovoljno informacija da se podrži radoznalost i otkriće.

Umjetnost i prošlost

U određenim prilikama koristim kuratorske strategije koje se tradicionalno smatraju uobičajenim u svijetu umjetnosti, ali neobičnim za izložbu utemeljenu na historiji. U ovakvim slučajevima historija pomaže da se prenesu brojne informacije te govori više kroz manje sredstava. Isto tako, umjetničke strategije dozvoljavaju određenu mjeru nesigurnosti jer cijene proces produkcije, a ponekad skrivanje teških pitanja i njihovo prenošenje upotrebom strategija koje dolaze iz svijeta umjetnosti odjednom humanizira određena pitanja i podiže svijest o njihovoj nesavršenosti. Smatram da je važno prihvatiti tako nešto u izložbenom prostoru jer to izložbu čini izvedbenim prostorom u kojem i publika jednako može proizvoditi znanje.

Umjetnost i kultura kao alat za bavljenje prošlošću

U našoj regiji pitanja koja se odnose na prošlost uvijek su teška. Upotreba kuratorskih strategija za predstavljanje sadržaja način je koji pitanja održava otvorenim za diskusiju i ostavlja prostor za više od jednog narativa. Kultura i ono što crpimo iz nje pomaže nam da shvatimo vlastiti kontekst u kojem radimo. Oni sasvim sigurno utječu na moj osjećaj odgovornosti prema narativu koji pokušavam prenijeti. Moj kuratorski pristup dosta je interdisciplinaran, tako da ne vidim jasno te podjele između disciplina. Dopuštam da me istraživanje vodi kao kuratoricu; pokušavam da rješavam potrebe sadržaja s kojim radim, a sadržaj istraživanja diktira način kako će nešto biti prikazano. Međutim, pronalazak načina za prikaz materijala odražava istraživanje i naglašava važne aspekte istraživanja. Naravno, ova dimenzija, koja je vizuelna, a ipak blisko vezana za sadržaj, vrlo je važna, jer zavisno od toga kako se sadržaj predstavlja to može dovesti ili ne dovesti do odnosa između publike i samog istraživanja.

Reakcije na izložbu

Kod svake muzejske izložbe nastoji se imati dio u kojem posjetioci mogu praviti selfije i objavljivati ih na internetu. Izložba je imala glavni zid na kojem se nalazila velika fotografija okupljanja u svrhu pomirenja u Nabergjanu, selu u općini Peć. Fotografija je prikazivala veliku grupu ljudi koja gleda u pravcu onih koji se navodno mire, jer ne vidimo u šta gledaju, ali tumačimo situaciju na osnovu lica ljudi. Odabrala sam tu fotografiju jer predstavlja zajedništvo tog trenutka i želju da se bude njegovim dijelom. Posjetioci, od kojih je većina iz Peći, prepoznali su osobe s fotografije, što je bila interaktivna dimenzija fotografije koju nisam namjerno nastojala ostvariti ili predvidjela. U većini slučajeva glavni zid je korišten kao pozadina s fotografijom sa sastanka pomirenja koju su posjetioci rado birali da se uklope u nju tokom slikanja.

FILTER

READ THIS ALSO