PO NAŠIM GLAVAMA JOŠ PADAJU KNJIGE U PRAHU

Piše: Ferida Duraković

Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini
Biblioteke, u sjeni debelih austrijskih zidova
– a godina je 1976. –
Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,
kao i danas
Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao
Pod kojim Svjetlo pada na
Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu.

A drugo što naučih iz knjiga bilo je:
Rukopisi ne gore!

I danas vjerujem Bulgakovu – pa
Barem on je znao istinu!

Ali pamtim također, tj. vidim i ovog trena
Tijela knjiga kako u vrelom
Augustovskom danu 1992.
Pucketaju obuzeta plamenom mržnje

Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji
Tijela dragih naših su u mržnji
Tijela su knjiga
Tijela su naših dragih
Naša tijela gorjela su draga
Tijela
Draga su mržnji

No vratimo se meni, studentskoj čitaonici
Godine 1976.:
Spremajući ispit iz antičke književnosti
Na starom drvenom stolu našla sam urezano
Tvoje ime

U tom trenu zaboravila sam sasvim
Zašto je Ahilej ubio Hektora
(ili je bilo obrnuto?)
I zašto je potom Hektorov sin ubio Ahilejevog
(Ili je bilo obrnuto?)

A zamisli i ovo:
Borges zajedno sa mnom, kroz paperje
Spaljenih svojih knjiga što od
1992. do danas lete
Nebom iznad Sarajeva,
Poručuje:

Da ja nisam našla tvoje ime urezano u
Drveni starinski sto Biblioteke u Sarajevu
Na koji (vele savremeni arhitekti)

Pod savršenim uglom pada svjetlo
Kroz savršenu kupolu koju je projektovao
Savršeno mahniti Wittek –

Možda Neoptolem ne bi ubio Astijanakta
(ili obrnuto?)

Možda bi se sve završilo samo u antičkim knjigama
U ispitu za deset iz poznavanja Stare književnosti
U maloj našoj beznačajnoj ljubavi
U kojoj bismo se sreli bez srama i bez straha

A svijet bi u međuvremenu
Zaboravio – a to se dešava
U svim ratovima – da s vremena na vrijeme
Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:

Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!

FILTER

READ THIS ALSO