Studije o kulturnoj memoriji i usmenoj historiji kao polazna osnova za suočavanje s prošlošću

Suočavanje s prošlošću dio je raznih programa Univerziteta u Prištini, iako bi se moglo učiniti puno više. Ovdje su dati određene ideje i mišljenja s fakulteta ovog univerziteta koje je prikupio Arbër Selmani

Prvog oktobra ove godine obilježena je dvadeseta godišnjica od početka protesta studenata u Prištini koji su se borili protiv jezivog režima iz tog perioda. U Prištini se nalaze statue Majke Tereze, Adema Jasharija, Skenderbega, Ibrahima Rugove te Billa Clintona. Ne postoji muzej koji detaljno obuhvata i dokumentira patnju naroda Kosova, koja je kulminirala ratom što je počeo u februaru 1998. Ženski aktivizam tokom 1960-ih i 1980-ih bio je dio pokreta otpora na Kosovu, ali ni ovome se ne posvećuje odgovarajuća pažnja.

Svaki od ovih trenutaka zaslužuje odgovarajući akademski tretman. Ali čini se da nijedan od njih nije predmet dovoljno jakog akademskog ispitivanja u okviru univerzitetskih programa na Kosovu. Čini se da se takve teme smatraju često stranima ili previše dalekim da bi se o njima debatiralo ili da bi se proučavale. Ljudi su zainteresirani za ove teme koje su oblikovale današnje društvo. Rasprava o ovim spomenicima u akademskom i univerzitetskom kontekstu implicira poznavanje historijskog konteksta i njegovu analizu – njihovo prihvatanje, ali isto tako konfrontaciju sa osjećajima koje mogu izazvati danas – te, u određenoj mjeri, prenošenje takvog znanja na mlade generacije koje nisu doživjele ove historijske događaje.

Profesor Shemsi Krasniqi je predavač na Univerzitetu u Prištini na predmetu koji se bavi ovim spomenicima. Kao predavač Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu, Krasniqi predaje o komunikativnoj kulturnoj memoriji – mitovima, folkloru, etnografiji, muzejima, društvenim institucijama i prošlosti, spomenicima, porodičnim pričama, artefaktima i fotografijama.

Srećom, ovaj odsjek je uspio uključiti i aspekte suočavanja s prošlošću u svoj nastavni plan i program. Stoga studenti mogu naučiti više o prošlosti na različite načine. Često postoji tendencija da se takve teme eliminiraju iz školskih ili univerzitetskih udžbenika s obzirom na to da njihovo tumačenje slijedi kaprice historičara i znanstvenika relevantnih zemalja. Međutim, na Univerzitetu u Prištini grupa profesora nije zatajila u svojoj misiji da povežu obrazovanje i suočavanje s prošlošću.

„Suočavanje s prošlošću je vrlo složeno i treba uraditi jako puno posla. S druge strane, Univerzitet u Prištini nema sredstava za istraživanje i terenski rad, ekskurzije ili posjete, debate, konferencije ili susrete sa studentima iz drugih zemalja“, kaže Krasniqi.

Važno je da studenti koji žele studirati ili biti upućeniji u prakse suočavanja s prošlošću i izgradnju kolektivnog sjećanja budu uključeni u rad na terenu i da imaju pristup raznim terenskim ekspedicijama. Krasniqi kaže da tokom njegovih predavanja učenici ne oklijevaju da slobodno govore o svojoj prošlosti ili svojim iskustvima u kontekstu prošlih događaja.

„Općenito da, iako nisu zaista naučeni da razmišljaju o svojoj prošlosti i iz toga izvlače pouku. Ja sam jednom proveo istraživanje zasnovano na fokus grupama sa studentima iz predmeta Sociološka praksa. Tema se odnosila na rat, odnosno konkretno na 15. godišnjicu kosovskog egzodusa 1999. Studenti su govorili o svojim sjećanjima kao četverogodišnjaci ili petogodišnjaci i dali su krajnje interesantne opise, ponudili vrijedne poruke i shvatili da su oni i njihova životna iskustva važan izvor znanja“, kaže Krasniqi.

****

ForumZFD je 2014. godine u saradnji s Alter Habitusom i programom rodnih studija / Institutom za socijalne i humane studije Univerziteta u Prištini organizirao mapiranje sjećanja na Kosovu – niz radionica i terenskih posjeta kao prostor za učenje, pobijanje ili potvrdu i istraživanje prošlosti. Godine 2014. prvi put su organizirana četiri ateljea na temu javnog i privatnog sjećanja, socijalizma i paralelnog obrazovanja.

Jeta Rexha je bila jedna od učesnica prvog izdanja mapiranja sjećanja, kao i onih koji su uslijedili tokom narednih godina. U to vrijeme je bila studentica druge godine na Odsjeku za sociologiju. Rexha govori o tome kako je program služio kao alternativna perspektiva pristupa sjećanju i studija sjećanja, jer se u većoj mjeri radilo o disciplinarnom i kritičkom pristupu.

„Različiti memorijali koje smo istraživali potječu iz osmanskog perioda, vremena socijalizma i poslijeratnog perioda na Kosovu. Učesnici su istraživali brojne teoretske tekstove i posjete spomenicima širom Kosova. Kao rezultat toga, sami učesnici su proveli istraživačko mapiranje informacija dobijenih učešćem u direktnom istraživanju“, kaže Rexha.

Mapiranje sjećanja Kosovo organiziralo je dva kruga događaja. Drugi se fokusirao na teme orijenta, grad Mitrovicu, spašene, žrtve silovanja tokom rata i feministički pristup kulturološkom sjećanju. Za Rexhu je učešće u ovom programu bilo razlog zašto je i dalje zainteresirana za ove teme. Rezultat takvih programa, kako na univerzitetu tako i izvan njega, na inicijativu profesora, jest rast interesa za ovu temu među studentima.

„Mapiranje sjećanja Kosovo je, manje-više, bila polazna tačka za moj interes za studije sjećanja. To je bila osnova koja mi je omogućila da ponovo otkrijem svoju radoznalost o socijalnoj historiji i na koji način se ona gradi ili – bolje rečeno – nastaje. Zapravo, to je zadovoljilo moju radoznalost i ona se pretvorila u masu istraživačkih ideja, hrabrost da razmišljam na način koji je u većoj mjeri strukturiran o konceptima stvaranja sjećanja, implikacijama eksternih i internih faktora kroz postojeće strukture“, kaže Rexha.

„Nastavni planovi i programi bi imali koristi od sličnog koncepta kao što je mapiranje sjećanja“, dodaje ona.

„Uzimajući u obzir koliko mogu biti problematični školski udžbenici, projekt ove vrste otvara vrata mogućnostima stjecanja alternativnog znanja i alternativne metode studija. Inicijative za suprotstavljanje rigidnom načinu razmišljanja iz prošlosti, ili čak i sama činjenica penetriranja prošlosti, mogu dovesti do rušenja trenutne situacije koja je namjerno stvorena, što bi sigurno otvorilo vrata novim načinima razmišljanja“, zaključuje Rexha.

***

Linda Gusia, sociologinja i član nastavnog osoblja Filozofskog fakulteta, govori o mapiranju sjećanja na Kosovu.

„Od samog početka je postojala ideja da se preispita sjećanje, koje je u najvećoj mjeri marginalizirano i nije dio općeg kolektivnog sjećanja. Analizirali smo zaboravljene ili marginalizirane elemente. To je uzeto u obzir zbog toga što su devedesete godine jako važne za naš identitet općenito, za Kosovo prije i nakon rata“, kaže Gusia.

Na Odjelu za historiju fakulteta postoji predmet Usmena historija, a Odsjek za sociologiju je u svoj nastavni plan i program uključio predmet Kolektivno sjećanje. Oba ova predmeta značajno podržavaju jačanje znanja koje studenti stječu u oblasti suočavanja s prošlošću.

„Mislim da je neophodno razgovarati o prošlosti. Na univerzitetu smo počeli sporadično razgovarati o suočavanju s prošlošću na različite načine, ali to se ne dešava na način koji bi bio bolje strukturiran ili sveobuhvatniji. Suočavanje s prošlošću je više inicijativa nevladinih organizacija nego države“, dodaje Gusia.

Baš poput Shemsija Krasniqija, Gusia kaže da akademska zajednica, u teškim okolnostima u kojima se nalazi i uz nedostatak podrške za istraživanje ili konferencije, stalno insistira na razvoju oblasti suočavanja s ratom na Kosovu i kolektivnim sjećanjem.

Gusia kaže da stanovnicima Kosova nedostaju smislen kraj i pravda, te je stoga suočavanje s prošlošću nužno za njihovo društvo.

„Mislim da postoji više od jednog pristupa zaboravljanju, a opći pristup prošlosti je bio da se ide dalje, da se osnuje država i da se gleda ka naprijed. Mislim da je to mač sa dvije oštrice. Činjenica da je oko 70 posto stanovništva na Kosovu mlađe od 35 godina je dobra stvar s obzirom na to da se veliki dio stanovništva ne sjeća dobro rata. Ali kritičko suočavanje s prošlošću je nužno. Ono djeluje poput katalizatora i nezamjenjivo je“, zaključuje Gusia.

S obzirom na navedeno, iako suočavanje s prošlošću za sada nije u posebnoj mjeri prisutno u akademskom obrazovanju na Kosovu, čini se obećavajućim da bi u budućnosti moglo biti u većoj mjeri prisutno zahvaljujući imenima spomenutim u ovom tekstu i zahvaljujući drugima koji pronalaze načine da se nose s prošlošću, u okruženju koje ne ostavlja puno prostora za akademsko istraživanje i studij. Na taj način je moguće obrazovati nove generacije, ne da zaborave, već da se na svoj vlastiti način suočavaju s prošlošću, s obzirom na to da bez toga nije moguće izgraditi stabilnu budućnost.

Arbër Selmani je freelance kulturni novinar i pisac iz Prištine. Diplomirao je marketing, a njegove oblasti interesa i angažmana uključuju kulturološke studije, multikulturalnost, suočavanje s prošlošću i LGBT pitanja. UN Women i UNDP mu je 2013. dodijelio nagradu za novinara godine na Kosovu.

FILTER

READ THIS ALSO