Kada paranoja i propaganda vode obrazovanje

Instrumentalizacija obrazovanja u svrhu stvaranja stereotipa Albanaca kao „opasnih“ nije u potpunosti nenamjerna. Paranoicima je potreban alibi kako bi opravdali diskriminatorne politike i očistili svoju savjest koja je uprljana propagandom koja Makedoniju čini opasnom.

Prošla su skoro tri desetljeća otkako je Makedonija stekla svoju nezavisnost kao pluralističko i demokratsko društvo. Međutim, ove godine nisu bile dovoljne kako bi se ova država sa stanovništvom od dva miliona stanovnika odvojila od komunističkog mentaliteta dominacije „većine“ nad „manjinom“ putem ideologije da „svi trebaju slušati partiju“. Škole su često instrument države za propagiranje ideologija. Tako nije slučajno da se suočavamo s paranojom ksenofobične države u različitim oblicima kroz vertikalni i horizontalni obrazovni sistem. Nažalost, uvjerenje da Albanci i drugi nemakedonci predstavljaju opasnost po državu, te stoga i po makedonski narod, još uvijek se njeguje u Makedoniji. Stoga, u svrhu sprečavanja da se „ne desi nešto loše“ njihova prava moraju biti ograničena i kontrolirana od „majke partije.

Ipak, kao što je to dokazano mnogo puta tokom 28 godina nezavisnosti Makedonije, stranke koje su predvodile državu i uspostavile obrazovne politike bile su sve samo ne majčinska figura za Albance – drugu najbrojniju populacijsku grupu u zemlji. To mora biti razlog zašto oni još uvijek ne odstupaju – čak ni sada – od udžbenika u kojima se omalovažavaju Albanci kao „gorštaci“, „barbari“, „pomagači okupatora“, „okupatori makedonskih domova i imovine“, „doseljenici“ itd.

Instrumentalizacija udžbenika u svrhu dehumanizacije Albanaca kao „opasnih“ ne odnosi se samo na njihovu prošlost, već također i na njihovu budućnost. Stoga imamo situaciju da „Tomçe sanja da postane pilot“, u odnosu na „Agima, pastira“. Nadalje, dok „makedonski učenici razgovaraju o tome da li da slušaju muziku ili gledaju naučni dokumentarac“, „albanski učenici planiraju ukrasti dnevnike iz škole kako bi ih poderali“! Stvaranje takvih stereotipa nije u potpunosti nenamjerno. Paranoicima su bili potrebni alibiji kako bi opravdali svoje diskriminatorne politike, očistili svoju prljavu savjest sprečavanjem otvaranja albanskih škola u Manastiru, Prilepu, Ohëru, Prespëu, Velesu i Skoplju. Ipak, škole danas u glavnom gradu ne dozvoljavaju otvaranje paralelnih časova koji se drže na albanskom, navodeći neuvjerljive isprike o tome kako nema dostupnih nastavnika ili prostora. Prema zvaničnim podacima, prije dvije godine 1.401 albansko dijete u Makedoniji nije ostvarivalo svoje ustavno i zakonsko pravo da se obrazuje na svom maternjem jeziku. Od tog ukupnog broja, 1.217 djece je pohađalo školu na makedonskom, a 184 na turskom. Nisu to činili zbog slobodne volje njihovih roditelja, već zbog toga što Ministarstvo obrazovanja nije otvaralo škole i nije osiguralo nastavnike koji govore albanskim jezikom.

Stoga su mehanizmi potcjenjivanja, naime masovne asimilacije „manjine“ od strane „većine“, brojni. Ideja o „predavanju makedonskog od prvog razreda“ može se ponovo reaktivirati, jer je to jezik države i „ne možemo čekati učenike da dođu do trećeg ili četvrtog razreda“. Logika pri tome je sljedeća: na taj način će se vjerovatnoća da će Albancima smetati imena jugoslavenskih heroja u školi smanjiti; oni će manje reagirati kada časovi makedonskog budu puni albanskih učenika; kada će biti samo jedan nastavnik umjesto 14 za svaki razred i kada će njihove škole imati 2.000 ili više učenika, dok će makedonske škole imati 1.000 ili manje. Zapravo, takve politike vode drugdje: ka nastanku nepravde i nagomilavanju međuetničke mržnje koja će sigurno buknuti jednog dana – kada čaša diskriminacije bude prepuna. Multietnički makedonski krugovi će se suočavati s ovom opasnošću sve dok se ne eliminira instrumentalizacija obrazovanja i njegova upotreba za opravdavanje šovinističkih politika.

 

Laura Papraniku je stručnjakinja za makedonska obrazovna pitanja. Kao novinarka izvještavala je o ovom sektoru od 2001. Trenutno radi za radio Shkupi i piše za novine Koha. Magistrirala je upravljanje i politike obrazovanja.

FILTER

READ THIS ALSO