Pomirenje nakon ratova

Nažalost narodi koji žive u državama bivše Jugoslavije su na svojoj koži osjetili šta znači rat i kakve sve strašne golgote i posljedice on sa sobom nosi. Sa perspektive 23-godišnje djevojke, nepojmivo mi je šta se to u jednom ljudskom razumu može okrenuti naopako da ubije čovjeka,uperi pištolj u njega? A onda stanem i zamislim se kakve li tek ogromne razmjere ima zločin protiv jednog naroda, jednog stanovništva i to samo na osnovu druge vjere, rase, boje kože ili možda jezika. Možda sam u jednu ruku previše mlada ili nezrela da bih mogla detaljnije filozofirati o tim gnusnim zločinima na prostorima bivše Jugoslavije. Ali jedino znam, iako nisam mogla direktno svjedočiti svim tim nečovječnim postupanjima, znam  kakav je osjećaj proživjeti traume i dugo vremena se boriti da ih prevaziđeš. Bacit ću kratki osvrt na priču iz mog djetinjstva. Rođena sam i živim u Mostaru, lijepom toplom gradu na obalama Neretve, ali koji nažalost ima i tužnu sudbinu, jer još uvijek ima toliko podijeljenih umova koji ga dijele na ''naš'' i njihov'' grad. To je grad koji nije imao priliku izabrat svog gradonačelnika, svoju vlast, i to je ono što svakog normalnog stanovnika tog grada boli. Neopisiv mi je osjećaj kada vidim koliko samo turista hrli u Mostar da vidi biser koji ga krasi, Stari most koji je izronio za one što ga vole. Nije izronio za one kojima je bitno koje si vjere, kako ti je ime i odakle si, već za one koji su spremni živjeti u miru i toleranciji sa drugim drugačijim od sebe. Ali isti taj Stari je bio žrtva ratnog razaranja.

Rođena sam 16.maja ratne mostarske '93.godine. Ja sam bila u maminom stomaku dok su se moji roditelji suočavali sa užasnim mukama. Kao da sam iz stomaka mogla čuti granate kako pucaju, krikove i jauke ljudi kako bježe da spase živu glavu. Kad sam se rodila, tek je tad uslijedio jedan težak period mog djetinjstva koji mi je bio i jedna lekcija u životu da ne treba odustat nikad. Ne znam da li bih to nazvala kao postratni sindrom ili neki drugi termin, samo znam da sam u tom periodu bila puna straha, panike i neke tjeskobe u sebi. Zamislite osjećaj da se vi usplahirite običnog zujanja muhe pored glave misleći da vam granata pada na glavu, bojite se prići ljudima i komunicirati sa njima, bojite se uzeti neki predmet u ruke, jer ne daj Bože možda ima bomba u njemu.  To je situacija koja je mene zadesila i po kojoj ja pamtim taj prokleti rat. Taj strah nije bio samo unutarnji, bio je manifestovan i kroz moje vanjske pokrete, drhtanja, mlataranje rukama kao da nekog tjerate od sebe.  Srećom podrška moje porodice i vjera da ipak postoji dobro u ljudima mi je pomogla da prebrodim tu fazu. Ali čovjek koji je najviše osjetio strašne muke je bio moj otac. U to vrijeme on je bio borac, i dušom  i tijelom je branio ovaj grad. Ta mukotrpna borba je nekad završavala i prolivenom krvlju, bio je žrtva raznih tortura, premlaćivanja i mučenja. On je danas ratni vojni invalid, sa oštećenjem sluha upravo kao posljedice rata, a živi u državi koja nažalost istinskim borcima koji su krvlju i znojem branili čast i integritet domovine, ne daje ništa.

Konkretno na primjeru mog iskustva, Mostar je bio poprište ratnih sukoba između Hrvata i Bošnjaka, dvije različite nacije. Ali hvala mojim roditeljima koji su me odgojili i naučili da nikad ne mrzim nikog ko je drugačije vjere od mene, pa makar to bio i neki pripadnik hrvatskog naroda. Hvala im što su me naučli da nikad ne treba cijeli jedan narod poistovjećivati i dovoditi u istu vezu sa jednim pojedincem. Čak štaviše, imala sam priliku pohađati srednju školu gdje su istovremeno bili učenici i bošnjačke i hrvatske pripadnosti. Ni u jednom trenutku nisam osjetila neku netrpeljivost ili napetost jer sam druge vjere, i dan danas imam prijatelja drugih vjera sa kojima se sa zadovoljstvom družim. Često osjetim nostalgiju ljudi oko sebe koji žale za starim vremenima dok je Jugoslavija bila još u cvatu, pa ondu čujem priče kako je to bilo zlatno doba, svi su se družili, bili ujedinjeni, ljudi bili zaposleni. I onda i ja osjetim neku sjetu za tim dobom, iako nisam doživjela to vrijeme.

Mislim da u današnjim okolnostima koje vladaju ovim našim prostorima, ključni faktor za bilo kakav suživot i toleranciju je mijenjati svijest ljudi. Zgrožena sam kako pojedini ljudi previše usko gledaju stvari, koliko samo nacionalizma leži u njima i na kakav samo provincijski način razmišljaju. Ako se osvrnemo na današnje političare koji rukovode našim sistemom, situacija je poražavajuća.  Da li ijedan od njih radi za dobrobit svih naroda? Naravno da ne, u tome i jeste srž problema. Moj stav je da bih radije izabrala pripadnika bilo koje etničke pripadnosti koji će časno obavljati svoj posao u interesu svih ljudi bez obzira na vjeru, nego pripadnika svoje nacije i vjere koji će gledati samo vlastite interese a raditi na štetu drugih naroda. Njima je cilj ''zavadi pa vladaj''. U ovakvim uslovima do pomirenja je nezamislivo doći, dok god ne promijenimo svijest kod ljudi.

Ako bih morala komentarisati aktuelnu temu revizije presude tužbe BiH protiv Srbije zbog genocida, mogla bih svašta tu reći. Naime nesporna je činjenica da se desio genocid u Srebrenici,  to je utvrđeno dokazima i činjenicama pred sudskim tijelima, ali trebali bismo biti pravični i svaku žrtvu jednako tretirati. Pretrpljene su patnje na svim stranama, mnogi ljudi su izginuli boreći se za odbranu svog života i svoje domovine, i život jednog Bošnjaka i Hrvata i Srbina je jednak pred Bogom. Ovakvu tvrdnju bi trebalo usaditi u ljudske mozgove da bismo bili spremni pružiti ruku pomirenja. Pravnik sam po struci i ono što me posebno interesuje je upravo ta borba za pravdu. Ako ima odgovornih počinilaca za zločine među Bošnjacima, onda neka odgovaraju za to, ako ima među Srbima neka i za njih vrijedi isti tretman i ako ima među Hrvatima neka ni oni ne budu privilegovani u tom pogledu. Čovjek je čovjek, bez obzira koje on nacije ili vjere bio. Ne čini nas ono ko smo i šta smo, nego šta činimo i kako se ponašamo prema drugim ljudima. I velika greška današnjeg društva je primitivizam i konzervativni način razmišljanja, suludo je zauzeti stav: ,,Ako se meni ili mom nekom nije ništa desilo, ne dotiču me tuđe patnje''. To nije oličenje humanosti, nego egoizma. Ja sam ponosna što sam odgojena u porodici koja nije zatrovana mržnjom niti željom za osvetom. Čak imam slučaj gdje mi je rodica u braku sa čovjekom koji je Srbin po nacionalnosti i tako je divno uklopljen u našu porodicu i odlično se slažemo. Dakle uz malo volje i motivacije, i puni entuzijazma možemo srušiti sve postojeće predrasude koje koče razvoj naše budućnosti.   Zar nije apsurdno ako smo bili ujedinjeni unutar jedne zajedničke države, faktički dijelimo isti jezik (sa razlikom u ekavici, ikavici ili ijekavici), da budemo razjedinjeni i u neprijateljskim odnosima?  Zašto dopustiti da nas razdvaja mržnja, kada se možemo i moramo opredijeliti da nas spajaju ljubav i bogatstvo različitosti?  Da bismo mogli krenuti naprijed ka prosperitetnijoj i boljoj budućnosti, upravo se trebamo na pravedan način suočiti sa prošlošću, prihvatiti da je bilo zločina na svim stranama, bez obzira da li je to bila BiH, Srbija ili Makedonija. A potom slijedi možda najteži korak na koji su generalno ljudi najmanje spremni, prihvatanje odgovornosti pripadnika vlastitog naroda i procesuiranje istih pred sudskim organima.Upravo sam prije par mjeseci na internetu pročitala jedan fascinantan članak, radi se o realizaciji projekta pod nazivom ''Trening izgradnje mira''. Mjesto održavanja je predviđeno u Makedoniji, a pravo učestvovanja imaju svi ljudi dobre volje koji svojim angažmanom žele doprinijeti izgradnji mira koji dolaze upravo iz zemalja bivše Jugoslavije. Upravo to je ono što nam treba, više takvih projekata i aktivnosti koje će biti usmjerene na podsticanje kritičke svijeti kod ljudi, da nauče poštovati drugačije od sebe da bismo mogli sarađivati i funkcionisati kao jedna cijelina. Također, veoma važno je iskorijeniti iz društva bilo kakav oblik ratne huškačke retorike sa elementima nacionalizma, rasizma i fašizma koje potiču na mržnju i netrpeljivost i suzbiti diskriminaciju nacionalnih ili vjerskih manjina.

U BiH je najviše izraženo ugrožavanje prava naroda posebno iz ''reda ostalih'' kako se navodi u ustavnim odredbama. Koga oni uopće smatraju pod ''ostalim''. Da li su to neki izvanzemaljci koji nemaju apsolutno nikakva prava ni privilegije i treba ih bacit pod noge?  Pa sama presuda ''Sejdić-Finci'' jasno argumentuje prisutnost diskriminacije. Vrijeme je da zauvijek kažemo stop ponižavanju, stop ugnjetavanju i nejednakosti za sve. Ujedinimo se i progovorimo konačno zajedničkim jezikom, i to jezikom istine i pravde kako bi i nama a i budućim generacijama stvorili slobodniju i ljepšu budućnost na temeljima suživota različitih nacija, miru i toleranciji.

 

Azra Đulić

Rođena i živi u Mostaru. Diplomirana pravnica koja u slobodno vrijeme voli čitati literaturu koja proučava teme izgradnje mira. Učesnica radionice OSCE Misije u  Bosni i Hercegovini na temu „Međunarodno krivično pravo i tranzicijska pravda“. 

FILTER

READ THIS ALSO