Nekprekinuti rat u Bosni i Herzegovini

Objavljeno u časopisu The New Yorker, 04.11.2015.

Autorica: NIDŽARA AHMETAŠEVIĆ

Jedan od najvećih masakara u Evropi u drugoj polovini dvadesetog stoljeća desio se u malom gradu Prijedoru u sjevernoj Bosni. U aprilu 1992., kada je rat u Bosni počinjao, režim bosanskih Srba je putem lokalnog radija u Prijedoru objavio da preuzimaju grad i okolna područja. Na dan 31. maja, srpski nacionalisti su svim nesrbima naredili da svoje kuće obilježe bijelim zastavama ili plahtama i da stave bijelu traku na ruku prilikom napuštanja domova. Tokom slijedećih nekoliko mjeseci oko 50.000 Bošnjaka i bosanskih Hrvata je protjerano. Procjenjuje se da je oko 25.000 ljudi, uključujući i žene, djecu i starije, odvedeno u koncentracione logore izvan grada. Prema činjenicama utvrđenim pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), mnogi od njih su mučeni ili silovani, a više od 3.000 je ubijeno. Masakri poput ovog su činjeni širom Bosne, ali sve do Srebrenice 1995., nijedan tako veliki i masovan kao u Prijedoru.Nekadašnji stanovnici su se počeli vraćati u Prijedor 1998., tri godine nakon kraja rata, ali se do 2007. vratilo manje od polovine. U maju 2012., Emir Hodžić, koji je protjeran kada je imao četrnaest godina, se vratio u svoj rodni grad. Povod je bila dvadeseta godišnjica zločina počinjenih tu. Emir je želio odati počast onima koji su mučeni i ubijeni. Godine 1992. njegov otac i stariji brat su odvedeni u koncentracioni logor Omarska, mjesto koje pripada rudarskom kompleksu. Bili su zatočeni naredna tri mjeseca, mučeni, a zatim  prebačeni u drugi koncentracioni logor. Pušteni su kada je grupa britanskih i američkih novinara pronašla logore, te vijest o njihovom postojanju prenijela u svijet. 

Logori su zatvoreni u novembru 1992., Porodica Hodžić je protjerana do hrvatske granice, gdje su predati Ujedinjenim nacijama. Na kraju su se odselili na Novi Zeland.

Kada se Hodžić vratio u svoj rodni grad 2012., stavio je bijelu traku oko lijeve ruke i pokušao ući u Omarsku, koja je ponovo aktivan rudnik. Zaštitari su ga zaustavili na ulazu i prijetili da će zvati policiju ukoliko ne ode. Pun nevjerice se vratio u Prijedor. ''Bio sam jako, jako ljut”, rekao mi je Hodžić. U isto vrijeme, lokalne nevladine organizacije su planirale ceremoniju obilježavanja 20godišnjice u okviru koje su namjeravali izložiti 266 vreća za tijela, za žene i djecu koji su ubijeni u Prijedoru. No, lokalne vlasti su to zabranile. Hodžić je odlučio da sam nešto uradi. Kupio je dodatnu količinu bijelog materijala koji je oblikovao u vreću za tijelo i stao na trgu gdje je ostao narednih dvadeset minuta, bez riječi, ali sa nadom da će mu neko prići i pitati ga šta radi. Niko nije prišao. ''Bio je to vrlo čudan osjećaj, dehumanizacija koja vas preplavljuje. Isti onaj kojeg se sjećam iz 1992. Ponovo obilježen kao 'drugi' u gradu u kojem sam rođen,''  sjeća se Hodžić. ''Žrtve u Prijedoru su nevidljive, i ja sam želio da im kažem: Ne možete me izbrisati.”

Hodžić je istovremeno zamolio nekoga da ga uslika i ta fotografija je postavljena na Facebook stranici “Spriječimo poricanje genocida” koju je pokrenuo sa grupom prijatelja. Plan je bio početi kampanju kako bi 31. maj proglasili Međunarodnim danom bijelih traka, odajući tako počast ubijenim zbog toga što su bili drugačiji, a fotografija sa Emirom koji stoji sam na sredini trga je trebala navesti ljude da podrže ovaj cilj.

Među Hodžićevim prijateljima je bio i Edin Ramulić, koji je sa 22 godine bio odveden u logor. Njegov otac i brat su također zatočeni, mučeni i potom ubijeni. Ramulić, koji se vratio u Prijedor sa prvim povratnicima, se od 1999. angažirao u grupama preživjelih pokušavajući govoriti o onome što se desilo tokom rata, ali sa malo uspjeha. ''To su tretirali kao nešto što pripada samo nama, žrtvama i preživjelima”, kaže Ramulić. ''I sve dok ne pokušavamo nikoga drugog uključiti u tu priču, to je bilo OK. Međutim, kada smo se pokušali obratiti drugim ljudima u Prijedoru i angažirati ih, to je postao problem.''

Ramulić je 31.05.2012. izašao na trg sa još šest ljudi, među kojima je bilo i Srba. Svi su nosili bijele trake i stajali zajedno u tišini.

Od kraja rata do danas, 37 osoba je proglašeno krivim zbog zločina počinjenih u Prijedoru tokom 1990-ih. MKSJ je osudio njih 12, dok se ostalima sudilo pred lokalnim pravosuđem.  Sud BiH je do sada podigao 500 optužnica za ratne zločine, ali bh. javnost zna malo o odlukama ovog suda ili drugih koji se bave ratnim zločinima. Čak i tekući postupak u Hagu protiv Ratka Mladića, glavnokomadujućeg VRS ne prenose domaći mediji. Dio problema je da se pred sudovima, kako kaže profesor Eric Gordy, sociolog sa University College Londona, ekspert za bivšu Jugoslaviju ‘'ovi slučajevi tretiraju kao da se radi o procesu za međunarodne advokate i političke elite”. “Međunarodni i lokalni sudovi nikada nisu razvili jasnu predodžbu o tome ko su njihovi klijenti, nikada nisu ispoljili dovoljan interes za artikuliranje potreba ili rješavanje problema žrtava ili objašnjavanje lokalnoj javnosti šta je utvrđeno i šta to znači.’'

(Iz Suda BiH, koji je nadležan za ratne zločine u ovoj zemlji, navode da ovakve tvrdnje vjerovatno dolaze od ljudi ''koji ne znaju mnogo o radu ove institucije. Smatramo da je transparentnost i odnosi sa javnošću jako bitna.''  Sud je naveo da je većina saslušanja otvorena za javnost te da su uključeni u niz javnih diskusija i u saradnju sa lokalnim organizacijama. Također su rekli da se interes javnosti za suđenja za ratne zločine smanjuje u BiH. ''Nije moguće očekivati da dvadeset godina nakon rata ljudi imaju isti interes za suđenja za ratne zločine kao što je to bio slučaj prije nekih deset ili petnaest godina”, stoji u izjavi. ''Prirodno je da se i medijsko izvještavanje smanjuje.’')

Dodatni izazov predstavljaju bh. vlasti koje pokazuju mali interes za prevazilaženje ratnih podjela. Dejtonski sporazum koji je zaustavio rat 1995. je također uveo strukturu koja priznaje sve zaraćene etničke grupe kao aktivne aktere i u miru. Dejton, za koji mnogi kažu da je zapravo zaledio postojeći konflikt, je stvorio obiman i kompliciran sistem: dva ''administrativna entiteta'' (Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine), tri predsjednika, zatim deset kantona, svaki sa vlastitim premijerom, ministarstvima i parlamentima. Postoji više od 150 ministara na raznim nivoima, u zemlji koja ima manje od četiri miliona stanovnika, a brojni Bosanci i Hercegovci su zaposleni u državnom aparatu. Dejton je od BiH načinio ono što se često naziva ''poluprotektorat'', zemlju u kojoj međunarodna zajednica ima konačnu nadležnost nad lokalnim strukturama vlasti. Međutim, međunarodna zajednica je odavno svoju energiju preusmjerila na druge konflikte, prepustivši BiH njenim korumpiranim lokalnim elitama. Prema Transparency International, BiH je danas jedna od najkorumpiranijih zemalja u regiji. To je također i jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, sa više od 60% nezaposlenosti među mladima. Zbog ekonomskih poteškoća, ljudi svih etničkih pripadnosti odlaze. Prijedor i susjedna sela se ponovo prazne.

Nekoliko ljudi sa bijelim trakama su se 5.8.2012. ponovo okupili na glavnom trgu u Prijedoru. Među njima je bio i Fikret Bačić, čiji dvanaestogodišnji sin i šestogodišnja kćerka su ubijeni 1992. godine. Bačić želi da se u Prijedoru izgradi spomenik za 102 djece koja su ubijena, i ta želja je postala fokus budućih zahtijeva aktivista. Tog dana su učesnici marša u Prijedoru nosili školske torbe sa imenima djece koja su ubijena. Lokalne vlasti su zabranile okupljanje, tvrdeći da bi to moglo dovesti do etničkog konflikta i da bi upotreba riječi ''genocid'' gradu dala lošu reputaciju. Osobe koje su se pojavile su ignorirale vlasti. Među njima sam se nalazila i ja, hodajući u koloni koja se polako kretala glavnom ulicom u kojoj kafići obično puštaju glasnu muziku. Tog dana su bili tihi, a vlasnici i posjetioci su u tišini promatrali kolonu, iako se nisu pridružili.

Kada smo došli do trga, spustili smo torbe na tlo i njima ispisali riječ ''genocid''. Među aktivistima su bili i lokalni Srbi iz Centra za mlade Kvart. Nakon okupljanja lokalna policija je nekoliko učesnika privela u policijsku stanicu na ispitivanje, ali ih je uskoro pustila.

Goran Zorić radi za Kvart, te se, poput većine članova ove organizacije identificira kao  pripadnik L.G.B.T.  populacije. Zorić je imao jedanaest godina kada je počeo rat. Tada su svi muškarci Srbi morali da se pridruže vojsci, a njegov pokojni otac, koji je bio nastavnik, postao je član lokalne policije. U njihovoj kući se nikada nije govorio o onome što se dešavalo u Prijedoru.

Prije nekih deset godina, Zorić se počeo zalagati za promociju L.G.B.T. prava, te je ubrzo porodici i prijateljima počeo govoriti i o svojoj seksualnoj orjentaciji. Sjeća se kako nisu svi u Prijedoru reagirali dobro. ''Jednom su me strašno pretukli na ulici. Iako do danas nisam siguran da li je to bio zločin iz mržnje ili sam se jednostavno našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”, kaže Goran. Kada se pridružio komemoraciji 2012., gradonačelnik Prijedora je iskoristio priliku da događaj etiketira kao ‘'pedersku paradu''.

''U ovom malom, konzervativnom i homofobičnom gradu je to bila jasna poruka nama kao grupi da nas društvo ne može prihvatiti”, sjeća se Zorić. Nakon toga, nacionalisti su prijetili i Zoriću i drugima, većinom preko Facebooka, iako su im neki i prilazili na ulicama ili u kafićima, vrijeđajući ih, a jednom su čak i pljunuli u lice jednom od Zorićevih prijatelja. ''Neko je napisao grafit na zidu sa mojim imenom i riječju 'peder', te svastikom ispod toga,'' kaže Zorić. Do danas je zadržao fotografiju tog grafita.

Aktivisti nisu dopustili da ih ove prijetnje spriječe da rade ono što su namjeravali. Tokom 2013. i 2014. je došlo još više ljudi na marš 31. maja u Prijedoru.  Nosili su 102 bijele ruže sa imenima ubijene djece. Ruže bi na kraju položili u krug, dok su glasno čitana imena djece.

Prošlog maja je došlo više od hiljadu ljudi. Ponovo su ruže položene u krug. Ovog puta je mlada umjetnica iz Prijedora donijela ogromne Lego kocke i počela je graditi spomenik nasred trga. Djeca su joj se pridružila, stavljajući kocku na kocku u tišini.  Jedini zvuk je dolazio sa zvučnika odakle su dva glasa čitala imena ubijene djece.  Stajala sam blizu kada je prišla žena sa crvenim i žutim cvijećem. Prvo nije govorila ništa. A onda je pitala da li može staviti cvijeće iz svog vrta pored bijelih ruža. Zahvalila se aktivistima za ono što su činili. Zatim je otvorila torbu i izvadila malu požutjelu sliku dječaka u školskoj uniformi. ''Ovo je moj sin. On je ubijen 1992.,'' rekla je. Uslijedila je tišina. Jedna aktivistkinja iz Beograda ju je zagrlila i dugo su stajali tako.

Tog dana Zoran Vučkovac je stajao u povorci zajedno sa suprugom Danijelom i njihovim sinom Vukom. Kada su stigli na trg, počeo je govoriti. ''Ja sam iz Omarske”, rekao je Vučkovac. “Stotinu i dva djeteta su ubijena u ovom gradu. Oni su lakmus papir naše humanosti. Djeca nisu nacionalisti, niti kreatori ideologija. I ne treba ih ostaviti u rukama onih koji to jesu. Zahtijevam od vlasti da podignu spomenik djeci koja su ubijena ovdje. Zahtijevam da to učine sada”. Njegove su riječi zvučale skoro revolucionarno: možda bi mogle pokrenuti kolektivno suočavanje koje bi prisililo ljude koji su učestvovali u ili bili svjedoci zločina da barem priznaju da su se desili. Međutim, nekolicina tekstova koji su objavljeni o ovom događaju su uglavnom bili negativni.

Prijedor ima nekoliko spomenika uglavnom pripadnicima VRS, a vlasti ignorišu pozive za podizanje spomenika ubijenoj djeci.

Vučkovac koji je odrastao pored logora Omarska je imao pet godina kada je počeo rat. Ne sjeća puno toga, ali se prisjeća kako je vidio prazni Kozarac kroz koji je njegova porodica obično prolazila kako bi stigla do grada.  Sjeća se i kako je jednog dana njegova sestra došla iz škole i rekla da je njena učiteljica ‘’nestala’", a niko nije bio dovoljno zabrinut da sazna šta joj se desilo.

Vučkovčev otac je bio intendant u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, ali nikada zapravo nije govorio o ratu. “Tokom određenog perioda u srednjoj školi sam također bio pod utjecajem nacionalističke propagande koja tamo postoji”, kaže Vučkovac. “Neke od tih ideja su dolazile od moje porodice, neke od ljudi oko mene; neke su samo bile proizvod zvaničnih narativa u dijelu BiH u kojem živim.”

Njegov način razmišljanja se polako počeo mijenjati u srednjoj školi, kaže i to od kada je počeo više čitati, otkrivati nove ideje, izvan školskog plana i programa. Također je učestvovao u debatnoj grupi kroz koju je mijenjao lično shvatanje rata. Konačno, oko 2009. se pridružio grupi lokalnih aktivista koji su organizirali debate i diskusije o ratu. ''Od tada sam se borio sa brojnim teškim pitanjima koja su politička, ali isto tako vrlo lična za mene”, kaže Vučkovac. ''Morate razumjeti da je nivo dehumanizacije koji je uspostavljen u kampovima na vrlo ličnom nivou i onda početi tražiti humane odgovore. Nacionalisti, oni vide samo brojeve, ne ljude. A ti brojevi su samo kolateralna šteta za njih.’'

Prvi put sam bila u Prijedoru 1999. kako bih napisala priču o ljudima koji su tokom rata bili zatočeni ili prognani, ali su se odlučili vratiti nakon rata. Planirala sam posjetiti lokacije na kojima su bili logori. Fotograf i ja smo se izgubili u određenom trenutku i počeli pitati prolaznike za pravac ka Omarskoj. Oni su okretali glave i čak se udaljavali od nas, a neki su tvrdili da nikada nisu čuli za to mjesto. Nastavili smo sami i nakon nekoliko minuta otkrili da je Omarska bila odmah iza ugla u odnosu na mjesto gdje smo se mi nalazili. ''Poenta je da rat nikada nije stao,'' kaže mi Zorić. ''Samo je promijenio oblik’'.

U Srebrenici gdje je ubijeno više od osam hiljada muškaraca i dječaka u julu 1995. skoro da nema diskusije između bosanskih Srba i Bošnjaka o ratu. Grupe žrtava organiziraju komemoracije 11. jula, dana kada je VRS preuzela grad. Komemoracije na kojima jedva da ima lokalnih Srba. Ove godine sam posjetila Srebrenicu par dana prije obilježavanja dvadesetogodišnjice i pokušala razgovarati sa lokalnim Srbima o ratu. Neki su mi rekli da to nema ništa s njima i da su krivi političari. Osjećaji poput ovih su uobičajeni u gradovima u kojima su počinjeni najgnusniji ratni zločini. U Prijedoru je Ramulić godinama pokušavao organizirati komemoracije, proteste i peticije, većinom sa jednostranim rezultatima. ''Do 2012., većina dijaloga se odvijala između žrtava i preživjelih,'' kaže on. ''To nije imalo utjecaja na javni diskurs.’'

Eric Gordy smatra da je komemoracija 31. maja u Prijedoru bila uspješna tamo gdje druge nisu dijelom zbog njenih mladih vođa, ''koji su svjesni da zajednica nema budućnosti u slučaju prisilnog poricanja'', kaže. Ramulić također smatra da je saradnja jedini put naprijed. ''Ne mogu projektirati na ljude koje srećem sliku koju  društvo od mene očekuje da projektiram”, kaže. ''Odnosno, da ne zaboravim ili oprostim i da imam defenzivan stav prema svima koji su drugačiji od mene.'' Zorić smatra da atmosfera u Prijedoru počinje da se mijenja: ljudi privatno govore da su se možda desile grozne stvari, čak i ukoliko još uvijek nisu spremni govoriti o detaljima u javnosti. ''Možda je to dio onoga što mi činimo ili je možda nešto drugo u pitanju, ali ljudi su spremniji da barem priznaju šta se desilo tokom rata,'' kaže Zorić. ''A nekoliko više lokalnih Srba hodaju ulicom svake godine 31. maja, noseći bijele trake.''

FOTOGRAFIJU NAPRAVIO RADIVOJE PAVIČIĆ  / AP

Žena polaže cvijeće među imenima ubijenih građana bh. grada Prijedora, dana 31.05.2013., prilikom obilježavanja ''Dana bijelih traka''

 

Prevela sa engleskog jezika: Bjanka Osmanović

FILTER

READ THIS ALSO