Prvo smo ratovali, pa se onda zamrzeli

Izvor: danas.rs

Bursaći su specifična porodica * Odrastao sam, moram priznati, u nečemu što se zove fantazija * Bilo je to ćopićevski idilično vrijeme * Valjda je to bilo zbog prvih ljubavi, izlazaka * Rekao sam sam sebi da ću pokušati upisati režiju * Neko će reći rat je stao *O, kako sam se samo prevario!

Čudno je to sa prošlošću. Ima direktne veze sa starenjem. Čovjek neumitno negdje u četrdesetim počinje da se osvrće iz sebe, da gleda šta je uradio dok je na životnom piku.

Piše: Rade Radovanović

 

26. avgust 2017. 16:30

Prvo smo ratovali, pa se onda zamrzeli

Jedina moja zvijezda vodilja je bila istina : Dragan Bursać

 

I zapravo iz te egoistične potrebe «šta sam ostavio iza sebe», sve se nadajući kakvim epopeičnim spomenicima duha ili tijela, vidi da to i nije bog zna kakav spektakl. Ali, onda vidi sebe, kroz sve svoje faze, vidi drage i manje drage ljude, vidi situacione okolnosti, istorijski kontekst i ako dobro može da čita, iščitavaće čitavo jedno sazvjež|e. Ama baš svaki čovjek.

***

Bursaći su... hmmm .... Bursaći su specifična porodica. U socijalističkom okruženju iznova i iznova trebalo je opravdavati teret prezimena, teret koji su nam Branko Ćopić, Marija Bursać i svi ti silni heroji Drugoga rata ostavili i u amanet, ali i na grbači.

***
Prvo, čega se sjećam, bila je neka zima, mogao sam imati 3 godine u mojim Bursaćima, zaseoku podno Grmeča. Baka me je čuvala, otac i majka su bili na poslu u Bosanskom Petrovcu, sjećam se da sam gledao kroz prozor i osjećao se staro, nećete vjerovati. Eto, to sjećanje na starost mi je prvo sjećanje.

***

Odrastao sam, moram priznati, u nečemu što se zove fantazija. Otac elektotehnički inženjer i slikar hobista, majka ekonomista, djed prvoborac, nosilac spomenice i sudija nakon rata i ta moja baka Stana, zvanično nepismena žena, a koja mi je valjda od svih njih usadila najviše mudrosti.

***
Moram priznati, mene su projektovali, koliko god to grubo zvuči, da budem ovo što sam danas. Nešto kao pandan današnjim roditeljima, koji forsiraju talentovanu i manje talentovanu djecu da treniraju tenis. Samo su meni kupovali opšte enciklopedije, zbirke knjiga, išli smo upoznavati nacionalne parkove, povijesna mjesta... I čak mislim da se rat nije desio, da sve to nije tako brutalno presječeno da bih se u nekoj adolescentskoj fazi, za inat okrenuo od svega toga, od čitavog tog življenja za Bursaće i njihovu čast.

***

Osnovnu školu sam završio u Bosanskom Petrovcu. Bilo je to ćopićevski idilično vrijeme. Sredina i porodica su mi omogućili da sa prijateljima idemo na ljetovanja, zimovanja, skijanje, ronjenje, da se veramo po planinskim visovima.

*** 
Morate znati Bosanski Petrovac je dao najviše narodnih heroja u Drugom svjetskom ratu, pa je u najmanju ruku bio privilegovan u odnosu na većinu sredina u SFRJ. Sve i jedan moj prijatelj je imao tada popularni BMX, kompjuter Komodor, nove Adidas patike... Zašto vam ovo sve govorim? Pa, zato što sam tada kao dijete mislio kako je to posve normalno. Kako je posve normalno živjeti u ateističnoj i anacionalnoj zajednici, gdje bukvalno nismo znali ko je šta na tom, ispostaviće se kasnije, primitivnom nacionalističkom nivou i gdje smo svi imali tu, kako vele, materijalnu bazu. O, kako sam se samo prevario!

***

Kada sam došao u gimnaziju u Banjaluku (bolje je reći, kada su me roditelji poslali u gimnaziju, jer je u Bosanskom Petrovcu nije bilo), shvatio sam da postoje siromašna djeca, djeca koja nemaju ne kompjutere, nego osnovnih sredstava za život. Banjaluka jeste veći grada, Banjaluka, za mene seosko dijete jeste bila poput Tokija ili Njujorka, ali me više od tada novopostavljenih videozidova i neonskih reklama fasciniralo to siromaštvo i te, već tada 1989. postojeće verbalne podjele.

***

Prvi put sam čuo kako ljudi jedni drugima u normalnom opho|enju govore «balija», «turčin», «vlah» , «šokac»... U Banjaluci sam tada ostao samo godinu dana, dovoljno da bi moji roditelji, a bogme i ja shvatili kako je to sredina, koja će poroditi zlo.

***

Upisujem se u drugom razredu u gimnaziju u Sremskoj Mitrovici i tamo sam istu u teško Miloševićevo doba završio. Zanimljivo, a možda i logično iz tog perioda mi uopšte u glavu ne dolaze sankcije, inflacija, izolacionizam, indoktrinacija, jednoumlje... To sam naknadno osvijetlio. Valjda je to bilo zbog prvih ljubavi, izlazaka, mangupisanja i pokušaja mangupisanja. Taj život u Sremskoj Mitrovici, sad kad pogledam, uprkos svoj bijedi, izbjeglištvu, nije bio opterećen nacionalizmom. I tu je Vojvodina velika. Barem ja tako želim da je doživim.

***

Zanimljivo je kako sam upisao filozofiju. Zapravo, možda baš i nije zanimljivo, ali ima jedna anegdota. Rekao sam sam sebi da ću pokušati upisati režiju, pa ako ne uspijem, idem na filozofiju. I tako je i bilo. Na FDU je klasu vodio prof. Bora Drašković i bilo je mislim nekakvih sedam eliminacionih krugova. Bez bilo kakve pripreme, rada sa kamerom, rada na scenariju, tek tako, prošao sam šest i pao na toj posljednjoj stepenici. To je bila 1994. godina.

*** 
Dobro se sjećam, otišao sam u Novi Sad i upisao filozofiju. Sjedio sam na stepenicama u hodniku Filozofskog fakulteta. Moji drugari su ili odlazili u vojsku ili na ljetovanje. Nije mi se studiralo te godine. Amerikanci imaju taj lijep vid jednogodišnje pauze izme|u srednje škole i koledža, ali avaj...

***

Sjedim tako i razmišljam, zašto se ja ne bih vratio u Bosnu i kao vojnik VRS, pošto su moji ostali u RS, elem, zašto za osam mjeseci ne bih odslužio vojsku u nekoj kasarni i vratio se, bez tog tereta natrag u Srbiju. U ruci sam već držao poziv za mobilizaciju, koji sam mogao i baciti. Ali, eto nisam. Ponavljam, te 1994. oficijelno u ratu su bile Armija BiH i HVO, pa je vojni rok bio osam mjeseci u VRS. Čist pragmatizam i odsustvo zdrave pameti koji će se, naravno, kako to biva pretvoriti u katastrofu.

***

I da se razumijemo, u vazduhu sam još od kraja osamdesetih, kao i moji roditelji, ćutao to zlo nacionalizma. Samo zavedeni životom u nekom hipersocijalističkom balonu, nismo htjeli ili nismo znali to prepoznati. Pa svi znaju za onu anegdotu u Bosni, u kojoj su svi pričali kako će glasati za reformiste Ante Markovića, na prvim višestranačkim izborima, a svi znamo kako se to završilo.

***

E, moja porodica i njen raspad, biološki je počeo baš tada. Te 1990. kad je u čitavom gradu Bosanskom Petrovcu od dvadeset hiljada ljudi za reformiste glasalo njih 20 i svi su se znali poimence i svi su znali šta im sljeduje. Bez obzira na vjeru i naciju, njima je život u nacionalističkom habitusu bio zapečaćen. Pa je tako masa prijatelja mojih roditelja nastradala u ranim godinama rata u sačekušama srpskih vojnih i paravojnih formacija. Dabome, bili su Srbi, ali ne «pravi Srbi». Pa je tako, moj otac 1992. bukvalno odveden sa radne obaveze, pokupljen u kamion i u dogovorenoj sačekuši ubijen od nekakvih bošnjačkih parajedinica.

***

Tako je zapravo i započeo rat u Bosanskom Petrovcu i Bihaću. Ta likvidacija tih ljudi iz kamiona, poslužila je kao alibi srpskim vlastima da protjeraju Bošnjake iz grada i da konačno i u tom kako su ga zvali «komunističkom gnijezdu» započne rat ili ti srpska vlast.

***

A, to mi je bila prva trauma. Tada sam bio u Sremskoj Mitrovici. Nisam mogao ocu na sahranu doći, čovjeku, koji je samo par dana prije likvidacije rekao da dolazi po brata, majku i mene kako bismo išli kao azilanti u Ameriku. Nisam mogao doći ocu na sahranu, jer je «mala nezgodacija» što mi je majka Hrvatica, pa su postojali konkretni razlozi da bi ona završila sa ocem pod zemljom ili u nekom od radnih logora. Užas!

***
Nakon godinu dana majka i brat su se vratili u Bosanski Petrovac, a ja sam po upisivanju fakulteta bio mobilisan u jedinicu daleko od ratišta u Banjaluci. Iskreno, bilo mi je dobro. Sve do trenutka, kada su starješine saznale kako mi je majka «šokica», kako sam ja «polutan» i onda sam bukvalno kao dijete od 19 godina od septembra 1994. do kraja rata, dakle do kraja oktobra 1995. proveo na ratištu.

***

Bila je to seoska škola na pola puta izme|u Bosanskog Petrovca i Bihaća, pretvorena u nekakvu kasarnu. Kasarna usred neposrednih ratnih dejstava. Na to mjesto su ljudi dolazili u smjenama, na svakih tri sedmice, pa se vraćali u matične jedinice, na sigurno. A, nas desetak otpadnika je tu živjelo sve vrijeme. Sa tog mjesta sam uživo promatrao Oluju, pored mene je bježalo sto hiljada ljudi u traktorima, automobilima ili pješke...

***

Sa par svojih, kako ih volim zvati otpadnika, porodili smo ženu nasred polja. Bez da je, naravno iko išta znao kako se to radi i uz činjenicu da je najstariji imao 23 godine. Trauma, dabome! Sa tog mjesta smo izvlačili ugljenisana tijela ljudi u kamionu koji je pogodio hrvatski MIG... I svi su oni otišli, prošli, nas deset je ostalo.

***

Poslije toga, nas deset je prebačeno na neku čuku izme|u Jajca i Mrkonjić Grada. Desetog oktobra počeo je masovni proboj jedinica HVO i regularne hrvatske vojske. Počeo je pakao na zemlji. Na kraju, a to je bio i kraj rata, ostalo nas je trojica. Izranjavani, izmučeni, sa PTSP-ijem....

***

Zašto su djeca ginula? Za koga? Već 1996. po povratku u Srbiju na fakultet, bilo mi je jasno da je na teritoriji pod vo|stvom bosanskih Srba to bio rat interesdžija, koji su švercovali, dok su tu|a djeca ginula. Bilo mi je jasno, da je taj rat, produžena ruka Miloševićeve hegemonističke politike, kojom je vladao i Srbijom i dijelovima pod kontrolom bosanskih Srba. Bilo mi je jasno da je ta vojska, vojska Republike Srpske, tako teledirigovana učestvovala u svim opsadama većih bosanskih gradova, u ubistvima, masovnim ubistvima i na kraju ispostaviće se i genocidu. Bio sam tamo, nisam nikoga ubio, nisam nikoga mučio, zarobio, ali sam ćutao.

***

Ćutao, pravdajući to nesviješću, mladošću ili ko zna čim. A, mogao sam poziv na mobilizaciju jednostavno zgužvati i baciti. Ali, da li bih onda bio ovo što jesam, da li bih prošao kroz katarzu vidjevši iz prve ruke šta je rat? Sumnjam...

***

Upoznao sam istinske LJUDE, u situacijama opasnim po `ivot koje traju mjesecima, ali vidio sam i fukaru koja se bogatila na bijedi, smrti i strahu. Čovjek je najrastezljiviji pojam i biće u Kosmosu.

***

Meni, kao profesoru filozofije, a vjerujte i nije potrebna neka profesura za ovu opservaciju, potpuno je jasno šta je istina, a šta mit. Samo, shvatio sam da je većini ljudi bitan stav i egoistična odbrana stava od istine. Hegelijanski rečeno - ako nisam u pravu, tim gore po istinu. A, tu osobinu, su političari nacionalisti više nanjušili, nego prepoznali, jer nisu imali kognitivnih sposobnosti da to prepoznaju u narodu. Tako zloupotrebljene i zavedene mase, zapravo, funkcionišu do dan danas.

*** 
Neko će reći rat je stao. Ne, on je samo zaustavljen i nastavljen drugim, virtuelnim sredstvima. Ono što zabrinjava je količina nacionalizma i mržnje, danas dvadeset i dve godine nakon rata. Volim reći, kako smo mi za razliku od čitavog «normalnog svijeta», koji se prvo mrzio pa onda ratova, kako smo mi prvo ratovali, pa se onda zamrzili.

***

Mene je neki splet okolnosti odvukao u žurnalistiku, a kasnije u kolumnistiku. Zapravo, jedina moja zvijezda vodilja je bila istina, ili makar način na koji ja vidim i interpretiram istinu. I tu nastaje sav problem. Kleronacionalističke elite zajedno sa nadopingovanim narodom zapravo reinterpretiraju i brane stavove, a ne istine. I to je otišlo toliko daleko, da zaista devedeset odsto ljudi NE INTERESUJE istina, osim, možda ukoliko ide u korist ličnog ili kolektivnog stava.

***

Zadnjih deset godina, kako rovarim po sebi i svojoj prošlosti, zapravo rovarim po prošlosti Republike Srpske, svoje Banjaluke i svog Bosanskog Petrovca. A, tu ima istine za «popizditi». Zapravo istina je da je u ratnom periodu RS sistematski očišćen od nesrba, da su se čitave porodice posrbile, da je došlo do najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata i na kraju genocida u Srebrenici.

*** 
Neko će reći, ali šta je sa drugom stranom? To je gotovo uslovna reakcija srpskih šovena. Zapravo svih šovena, ali ja ću reći da ne znam, da svako, nije floskula, mora čistiti u svom dvorištu. Potpuno sam uvjeren da neko iz Zenice, Trogira, Celja, Varaždina, Gline... bolje zna šta se dešavalo u njihovim sredinama od mene.

***

Prijetnje smrću, koje primam u raznoraznim formama i oblicima zadnjih godina, neki bi okarakterisali kao «dobro radi svoj posao pa zato». A, ja kažem da me to smara. Ne umara, nego smara. Sve te silne policijske procedure, prijave, papirologije. Svi ti silni ljudi, koji su zaduženi da me štite, namjesto da budu sa svojim porodicama... Ali, ima nešto drugo. Te prijetnje istinski iscrpljuju moju porodici. I meni, dabome nameću teret krivnje zbog porodice. Da, oni mi pružaju podršku, ali, ima li to sve smisla u ovom našem besmislu, zbog njih. Zapitam se, pa sa gorčinom guram dalje.

***

Jer to je taj kategorički imperativ. To je to pozvanje. Novinarstvo nije posao, to je život ili da zazovem Kjerkegora, to je bolest na smrt. Znam da nije lako, ali jedino mreža pojedinaca koji rade na istini mogu pod dobrim okolnostima, kažem pod idealnim okolnostima, napraviti pripreme za odistinsko povjerenje i pomirenje. Sve ostalo su puke tlapnje, koje su nas dovele do toga da se dvadeset i dve godine narod mrzi više nego ikad.

O sagovorniku

Dragan Bursać je rođen prije 42 ljeta u podgrmečkom zaseoku Bursaći, nadomak Bosanskog Petrovca. Piše od rođenja. Ili su ga to slagali. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a onda u osvit rata odlazi u Vojvodinu. U Sremskoj Mitrovici završava gimnaziju i upisuje filozofiju u Novom Sadu. Pravi tajm aut od školovanja i, kako veli, greškom upoznaje "Opstanak", kao vojnik VRS-a. Nema tog ratišta i tog teritorija, koje nije palo u ruke protivničke strane, a da se Bursać prije toga nije pojavio na istom. Pred kraj rata, ranjen je u petu. Djed, partizanski prvoborac i nosilac partizanske spomenice mu je rekao da to nije rana, jer se povlačio. Ignorisao je tu opasku. Nakon rata u Novom Sadu završava Filozofiju, a u Banjaluci Sociologiju. Na magistarskim studijima je iz oblasti savremena filozofije. Ali, kome to još treba? Sve vrijeme piše za studentske časopise "BUM" i "BUKA". Nakon toga od 2000. radi na Radio Banjaluci. Vraća se kolumnistici 2007. i radi kao kolumnista na portalu Al Jazeera i BUKA. Dobitnik je nagrade za najbolju kratku priču 2006. Dobitnik je nagrade "Srđan Aleksić" i "UNICEF-ove" nagrade. Piše koliko ga tastatura nosi. Neki zli ljudi, vole da mu prijete.


Ja sam po upisivanju fakulteta bio mobilisan u jedinicu daleko od ratišta u Banjaluci. Iskreno, bilo mi je dobro. Sve do trenutka, kada su starješine saznale kako mi je majka «šokica», kako sam ja «polutan» i onda sam bukvalno kao dijete od 19 godina od septembra 1994. do kraja rata, dakle do kraja oktobra 1995. proveo na ratištu. Bila je to seoska škola na pola puta izme|u Bosanskog Petrovca i Bihaća, pretvorena u nekakvu kasarnu. Kasarna usred neposrednih ratnih dejstava. Sa tog mjesta sam uživo promatrao Oluju, pored mene je bježalo sto hiljada ljudi u traktorima, automobilima ili pješke... Sa par svojih, kako ih volim zvati otpadnika, porodili smo ženu nasred polja. Bez da je, naravno iko išta znao kako se to radi i uz činjenicu da je najstariji imao 23 godine. Trauma, dabome! Sa tog mjesta smo izvlačili ugljenisana tijela ljudi u kamionu koji je pogodio hrvatski MIG.

 

Prijetnje smrću, koje primama u raznoraznim formama i oblicima zadnjih godina, neki bi okarakterisali kao «dobro radi svoj posao pa zato». A, ja kažem da me to smara.

FILTER

READ THIS ALSO