Roman o ljudskosti pod paljbom tokom opsade Sarajeva

Izvor: http://www.balkaninsight.com/

Najnoviji roman nekadašnjeg dopisnika iz ratnog Sarajeva Kevina Sullivana “Najduža zima” (The Longest Winter) govori o humanosti i hrabrosti ljudi koji su živjeli u glavnom gradu Bosne i Hercegovine tokom njegove opsade 1992–1995.

Eleanor Rose BIRN Sarajevo

Sarajevsko naselje Grbavica neposredno nakon rata. Foto: Ministarstvo odbrane SAD.

U dnevnoj sobi Kevina Sullivana stoji uramljena fotografija na kojoj on leži u krhotinаma razbacanim na putu u srednjoj Bosni, nakon što je autom prešao preko nagazne mine.

Na lijevoj strani fotografije vidi se vozilo Reutersa, dok na desnoj strani leži Sullivan, ošamućen, samo metar od druge neeksplodirane mine.

To je čudna uspomena, ali označava važan događaj u Sullivanovom životu koji povezuje taj januarski dan iz 1993. sa današnjim predstavljanjem njegovog romana “Najduža zima” u Sarajevu.

Ovo je njegov 11. roman, ali je posebno važan, kako kaže, “trud ljubavi”. Sullivan, koji danas živi u Sarajevu, nada se da će njegova 17-godišnja kćerka poželeti da se upozna sa iskustvom svojih roditelja u ratu i pročitati njegovu priču.

“To će joj jednog dana biti moj testament našeg iskustva, ako ikada bude želela da ga pročita”, kaže on.

Sullivan, tada strani dopisnik, boravio je 1992. i 1993. godine u BiH, odakle je izvještavao za United Press International (UPI).

Nesreća s minom promijenila je tok njegovog rata. Avionom RAF-a prebačen je na liječenje, pri čemu postaje svjestan koliko je kao stranac privilegovan u usporedbi sa Bosancima zarobljenim u sukobu. Vani je proveo tri mjeseca.

Roman je svoje prve okvire počeo dobijati za vrijeme njegovog boravka u bolnici u Glazgovu, najprije u vidu neposrednih reportaža, ispunjenih užasom i bijesom očevidaca zbog onoga što se događalo u opkoljenom Sarajevu.

Kevin Sullivan. Foto: Sulejman Omerbašić.

Kada se tri mjeseca kasnije vratio, inspiriran osjećajem solidarnosti sa stanovnicima grada, kao i zbog započetog prijateljstva s Marijom, današnjom njegovom suprugom, osoblje na aerodromu u Splitu, bacivši pogled na njegove štake, isprva je odbilo da ga pusti u avion – “ali su se na kraju predali”.

Po povratku u naselje Alipašino Polje, u kojem je ostao da živi s Marijom, njenom majkom i bratom, saznao je šta znači biti ne povlašteni stranac, već čovjek koji nije mogao pravilno hodati i kome je bilo potrebno donijeti kafu.

Tu je završio prvu verziju romana. Tu je, u dnevnoj sobi, oslanjajući se na sestru svog prijatelja koja je bila medicinska sestra, uklonio i svoje poslednje šavove.

Ali ova knjiga, za koju mu je trebalo više od 20 godina, bila je nešto čemu se Sullivan tokom godina iznova i iznova vraćao i koju je, dok je radio i na drugim poslovima, prepravljao i obrađivao.

Danas, ovaj tihi pisac rodom iz Glasgowa, uoči predstavljanja svog romana u četvrtak uveče u Sarajevu, kaže da je konačni proizvod “više razmatrana” verzija.

Ima puno više karaktera i obuhvaća, kako on kaže, “izuzetno dostojanstvo i pristojnost” običnih ljudi koji su patili tokom sukoba 1992–1995.

“To je nešto što je bilo zavučeno ispod pokrivača cinizma u posljednjih 20 godina i ja sam zapravo gledao kako se to pojednostavljuje i degradira”, kaže on.

Ali solidarnost ljudi u Sarajevu “nije mit”, potencira on i opovrgava narative o etničkoj podjeli koja je nametnuta od početka sukoba.

Uprkos realnosti u kojoj su brojna “čudovišta” uradila strašne stvari, “te '92 i '93. bi svaka druga osoba koju je upoznao govorila ‘Možemo živjeti zajedno’ ili ‘Ja nikoga ne mrzim i odbijam da padnem u zamku da budem ogorčen’ i tako dalje”, kaže on.

“Vrlo često ljudi koji su govorili te stvari nisu nužno bili dobro obrazovani univerzitetski profesori ili političari, već obični ljudi koji su imali neku vrstu razumne pristojnosti, ljudi koji su zaista tiho i hrabro pomagali svojim komšijama.”

Roman prati tri glavna lika u kontekstu dva događaja iz stvarnog života: ubistvo ministra iz vlade i žestoke borbe u zimu 1992. godine u naselju Otes, gdje su se sarajevski borci borili kako bi spriječili napredovanje snaga bosanskih Srba u ovom gradu.

Terry, britanska liječnica, koja dolazi nepripremljena za strašnu misiju, trese se od straha kada se prilikom transporta u grad našla pod paljbom.

Brad, američki novinar, pokušava spasiti reputaciju koja mu je okaljana na prethodnom poslu.

Milena, mlada žena iz istočne Bosne, koja je pobjegla od kuće i svoga muža, radi u sarajevskom baru gdje zalaze “muškarci koji vole ubijati”.

Priča spaja ova tri lika koji zajedno pokušavaju spasiti ozbiljno bolesnog dječaka.

U jednoj od prethodnih scena Milena svira klavir u iznajmljenom stanu u zapadnom predgrađu, dok vani pada snijeg. Ovakav svakodnevni ljudski trenutak Sullivan nije mogao koristiti u svojim izvještajima kao strani dopisnik za vrijeme rata.

“Možda zvuči čudno, ali na neki način istini se više možete približiti kroz fikciju nego kroz činjenicu”, kaže on, objašnjavajući da su njegovi novinarski izvještaji često govorili o broju žrtava i granata koje su svakodnevno bile ispaljivane na grad.

Jedan od razloga za to, kaže on, jeste što u romanu imate više prostora.

“Drugi je taj što ćete kao novinar biti u situacijama u kojima izvještavate o nečemu i, u isto vrijeme, sjedite s tim ljudima, pijete kafu i pušite cigarete, dok jedan od njih priča o nečemu vrlo smiješnom, što je istovremeno i vrlo tužno”, objašnjava on.

Sullivan priča i o dječjem takmičenju u pjevanju, što ga je u to vrijeme “emocionalno pogodilo”, jer je to odražavalo volju običnih ljudi da nastave funkcionirati uprkos strahu da bi oni koji su došli na taj događaj mogli biti meta.

Na pitanje da li osjeća nervozu zbog načina na koji će knjiga biti prihvaćena u Bosni i Hercegovini, gdje su osjećanja prema ratu još uvijek burna, Sullivan oprezno ukazuje da njegov roman predstavlja pogled autsajdera.

Ne pretvara se da je to svačije iskustvo, to je njegovo iskustvo, kaže on, i “podržava ljude u Sarajevu” – uključujući sve Srbe, Hrvate i Muslimane koji su zajedno patili tokom opsade – jer bi bilo nemoguće provoditi toliko vremena u gradu a ne identifikovati se sa njima.

Sarajevo je i dalje posebno mjesto za Sullivana.

Vratio se nakon osam godina provedenih u Singapuru i Španiji, kako bi 2001. godine preuzeo poziciju glasnogovornika u Uredu visokog predstavnika u BiH, međunarodnog zvaničnika zaduženog za nadgledanje implementacije Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat.

Danas je menadžer za komunikacije Međunarodne komisije za nestale osobe, osnovane 1996. godine.

“Uvijek sam mislio da je ovo zemlja koja može uspjeti, koja može napredovati i biti sigurna i koja može pružiti pristojan životni standard svojim građanima”, kaže on, iako je taj cilj sputavan diskursom inkluzivnosti sa jednostavnijim narativom i usponom šovinizma.

Nažalost, u proteklih 25 godina “težina razočarenja je bila toliko velika da je skoro obesnažila” solidarnost ljudi iz Sarajeva koji su se zajedno suočavali s agresijom; i danas, “zemlja je više podijeljena nego što je prije bila”.

Ali, dodaje on, “ako ova knjiga može biti mali doprinos, nadam se da će podsjetiti ljude – ukoliko su zaboravili – da su postojala teška vremena kada su građani bili pristojni, imali samopoštovanja, bili velikodušni i zdravo razmišljali”.

“A iz moje perspektive kao autsajdera, to je i dalje veoma impresivno.”

Izdavač “Najduže zime” je Twenty7 i roman je sada dostupan na engleskom jeziku. Na lokalnom jeziku pojaviće se od decembra u knjižarama u Sarajevu i drugim mjestima u regionu.

 

FILTER

READ THIS ALSO