Petrović-Ziemer: BiH zarobljena u prošlosti

(Photo: www.church-and-peace.org | Source: www.balkaninsight.com)

Univerzitetska profesorica Ljubinka Petrović-Ziemer kaže da kultura šutnje u BiH - i selektivna ili politički motivisana kultura sjećanja na rat - spriječavaju istinsko pomirenje.

Njena zapažanja izneta su u radu pod naslovom: "Kulture sjećanja u Sarajevu ili dugotrajna potraga za multiperspektivnošću i integracijom".

"Mi smo zarobljeni u prošlosti", rekla je ona za BIRN. "Mnogo se nade polagalo u procesuiranje ratnih zločina i mi smo sudu u našim vizijama o pravdi dodijelili nadnaravnu moć." 

"[Međutim] svaki kolektiv se ponadao da će sudovi donijeti presude koje su kompatiblne s njegovim očekivanjima. Razočarenja su na svim stranama poprilično velika", rekla je Petrović-Ziemer.

"Borba za pravdom se nastavlja i koristi se svaki medij i instrument da se kompenziraju ti propusti. U medijima svakodnevno čitamo o masovnim grobnicama, komemoracijama, ukopima i dženazama, o ožalošćenim porodicama. Mi sami sebi i drugima ne dopuštamo predah od rata", kaže ona. 

"Kada se analiziraju ti medijski izvještaji na temelju odabira vokabulara i informacija razabire se forma presude u kojoj se imenuje žrtva i počinioc, ponekad se i karakerizuje zločin. Satisfakcija se dakle traži i izvan sudnice", dodaje profesorica Petrović-Ziemer.

Objašnjava da rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine i dalje utiče na svakodnevni život ljudi i njihove interakcije, naročito među različitim zajednicama.

"U bošnjačko-srpskim razgovorima se i najapolitičniji dijalog skoro uvijek u određenom trenutku svodi na nekoliko ključnih pitanje koje se tiču karaktera rata ili klasifikacije zločina u Srebrenici", primjećuje ona. 

"Da li je neko zaslužio nečije povjerenje i prijateljstvo ne odlučuje se prema karakternim osobinama jedne ličnosti i zajedničkim interesima već na temelju kataloga pitanja vezanih za rat", kaže ona. 

Usmjeravanje ka selektivnoj i politički motivisanoj zvaničnoj kulturi sjećanja u tri glavne zajednice, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, ključno je, kako kaže Petrović-Ziemer, za utvrđivanje koja su sjećanja tabu i zašto.

"Premalo znamo o fenomenu šutnje. Uglavnom je uočavamo, tematizujemo i donosimo sudove o njoj kada su u pitanju drugi. Sa šutnjom je kao sa zločinima: našu šutnju pravdamo, tuđu osuđujemo jer je isključivo svodimo na negiranje zločina. Razumijevanje vlastite šutnje nam pomaže da drugome pristupimo s potrebom za iskrenim dijalogom umjesto s paušalnom osudom koja šutnju pretvara u (samo)destruktivnu energiju", objasnila je ona. 

Drugo pitanje koje stvara podjele i utiče na to kako se pamti prošlost, prema riječima Petrović-Ziemer, jesu spomenici, koji se podižu bez plana i kontrole.

"Mi smo na dobrom putu da postanemo zemlja nekropola. Sjetim se njemačko sociologa Welzera koji tvrdi da što je horizont prošlosti veći, to je perspektiva za budućnost suženija", kazala je ona.

Sjećanje koje stvara podjele

U svom radu Petrović-Ziemer piše o ulozi izložbe o opkoljenom Sarajevu u Historijskom muzeju i stalnoj postavci o genocidu u Srebrenici u Galeriji 11/07/95 za razvoj inkluzivne kulture sjećanja.

Ona primjećuje da izložba u Sarajevu rat u Bosni i Hercegovini klasifikuje kao "akt agresije", iako većina Srba to osporava. 

"Da bi se mladim ljudima dala mogućnost da se identifikuju s jednom državnom institucijom u Sarajevu bitno je da se u tematizovanju vrlo osjetljivih pitanja koja imaju dezintegrirajuće dejstvo vodi računa o tome da postoje različita viđenja na jedan te isti događaj", kaže ona. 

"Izložba o opkoljenom Sarajevu mogla bi stimulisati kritičko i samostalno razmišljanje kada bi se u uvodnom dijelu zaista navele divergirajuće karakterizacije rata", dodaje Petrović-Ziemer. 

Slično tome, i dalje je osjetljivo pitanje da li masakr u Srebrenici predstaljva genocid ili ne.

"Mislim da niko od nas – barem ja nikog takvog ne poznajem – može da zaboravi Srebrenicu i da ostane ravnodušan prema tom zločinu, bez obzira koliko se naše klasifikacije o zločinu razlikovale. Živjeti s činjenicom da se u našoj zemlji dogodio genocid utiče na sve nas... Taj zločin bukvalno ne može da stane ni pod čiju kožu", kaže ona.

Nažalost, kako kaže Srebrenica se nekad koristi kao instrument "ušutkivanja i ucjenjivanja" ljudi.

"Na potrebu da se recimo govori o zločinima nad Srbima i Srpkinjama jedna reakcija zna biti da se ti zločini ne mogu uporediti sa srebreničkim genocidom", kaže ona.

"Za suživot u Sarajevu jedno bitno pitanje koje mora dobiti veću pažnju u javnom prostoru su ratna i poratna iskustva manjinskih zajednice, jer šutnja o ovoj temi povećava želju manjina za odlaskom i dovodi u pitanje sarajevski koncept multikulturalnosti", objašnjava Petrović-Ziemer. 

Nema pomirenja bez priznanja zločina

Iako su ratni zločini uglavnom djela pojedinca, Petrović-Ziemer kaće da društvo ima političku i društvenu odgovornost prema žrtvama, koja mora biti ispunjena kako bi se gradio suživot.

"Mirna koegzistencija počiva na poštivanju pravila da jedni drugim ne činimo zlo [do-no-harm principle]. Ako se dogodi zločin, on se mora klasifikovati kao za društvenu zajednicu neprihvatljiv akt protiv druge osobe ili grupe, a viktimizovanoj osobi se mora garantovati da se takvo zlodjelo neće ponoviti i stvoriti joj uslove bezbjedonosnog života. Ako ti minimalni uslovi nisu zadovoljeni, neodgovorno je propagirati povratak izbjegličke populacije", kaže Petrović-Ziemer.

"Kolektivizacija krivice – za koju mislim da je kontraproduktivna – je iz perspektive žrtve jedan od načina da ukaže da se zajednica u kojoj su se dogodili zločini nije još transformisala u zajednicu u kojoj se bivšoj ratnoj žrtvi garantuje neponavljanje zločina. Do-no-harm princip dakle nije ponovo uspostavljen", dodaje ona. 

Govoreći o motivima za pisanje rada o kulturi sjećanja u Sarajevu, Petrović-Ziemer kaže da je željela da ukaže na činjenicu da zločini nad Srbima u Sarajevu nisu dio integrisanog sjećanja na opsadu Sarajeva, i da je bilo moguće pisati o tom nedostatku bez relativizovanja užasa koje su preživjeli građani Sarajeva kroz napade Vojske Republike Srpske.

"Najjača motivacija je odgovornost koju osjećam prema mlađim generacijama", kazala je ona. 

"Kolektivizacija krivice koja je dio politike javnog sjećanja u federalnom Sarajevu nameće postratnim generacijama da se sjećaju minulog rata iz rovovskih perspektiva. Postratne generacije nisu ni ratne žrtve ni ratni zločinci. Nezauzimanje pozicije žrtve i odbijanje kolektivne krivice ne moraju nužno da vode u zaborav i neodgovornost. Mislim da niko od nas nema pravo da zarobi mlade ljude u antagonističke kolektive i tako im spriječi put ka zajedničkoj budućnosti", rekla je ona. 

"Oni ne smiju biti taoci naših frustracija i osujećenih očekivanja", zaključuje Petrović-Ziemer.

FILTER

READ THIS ALSO