Dražana Lepir: Želimo istinu o banjalučkoj ratnoj priči

Izvorinterview.ba 

Dražana Lepir iz Banjaluke predvodi nevladinu organizaciju ‘Oštra nula’, koja je, po potrebi, državni neprijatelj broj jedan, strani plaćenik, izdajnik nacije i tome slično. Međutim, ova organizacija hvata se u koštac s važnim društvenim pitanjima.

Razgovarao/la: Asim Bešlija

Foto: interview.ba
 

ENTITETSKI NEPRIJATELJ BROJ 1: Medijski smo bili prozivani do te mjere da su nas u Glasu Srpske optužili da smo htjeli zapaliti prostorije boračke organizacije u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, kao da smo teroristi. Bili smo neprijatelji, antisrbi, izdali svoju naciju, htjeli paliti. A, mi smo samo ona neugodna istina, neugodnost kojom želimo  da se bavimo.

INTERVIEW.BA: Šta je u ovom momentu u fokusu Oštre nule, šta je najaktuelnija tema kojom se bavite?

LEPIR: To je kultura sjećanja. To je nešto oko čega educiramo, prikupljamo informacije i postavljamo stvari tako da pokušamo shvatiti na koji način se baviti kulturom sjećanja ovdje u Banjaluci, Republici Srpskoj i čitavoj Bosni i Hercegovini.  Zanima nas imamo li partnere u našem okruženju.

Zašto smo se odlučili za kulturu sjećanja? Zato što su cilj naše organizacije aktivni pojedinci, građani i građanke koji ne misle samo o sebi, nego prepoznaju i probleme drugih ljudi, solidarišu se, grade zajednicu , da ne zaboravimo tog drugog.

Mi se i priključujemo onim inicijativama koje su se posebno bavile dešavanjima tokom rata u BiH. Zbog toga smo bili targetirani i napadani, ali uvidjeli smo da se te stvari u našem društvu najprije moraju rješavati.

INTERVIEW.BA: I, hoćete li imati partnera za ovakvu temu?

LEPIR: Naravno da hoćemo. Tu su centar ‘Kvart’ iz Prijedora, BASOC iz Banjaluke i mnogi drugi među organizacijama. Ima ljudi s kojima se može raditi. Činjenica da je da mi u Banjaluci nemamo nezavisnih organizacija koje se bave tom temom. Uglavnom  su to boračke organizacije ili neke druge koje su desno orijentisane, ali ni to ne znači da nećemo naći pojedince koji su spremni na saradnju. Ovo je tema koja zahtijeva sistematičan pristup i senzibilizirane ljudi.

INTERVIEW.BA: To uključuje i pričanje banjalučke priče?

LEPIR: Banjalučka priča iz period 1992.-1995. nije ispričana. Dosta nas koji se bavimo time zna šta se tu dešavalo tokom rata, ali vidjećemo. Mi želimo istinu o tome jer želimo bolje ovom gradu.

INTERVIEW.BA: To je, zapravo, povezano sa standardnim zidom šutnje?

LEPIR: Da, upravo tako. Možda taj zid treba da bude jedno vrijeme, ali ja vjerujem da ljudi nakon 20 godina trebaju progovoriti. Da vidimo šta možemo da naučimo o svemu tome. Mi smo bili svugdje – u Prijedoru, Srebrenici, Jadovnu, Jasenovcu. U Republici Srpskoj imamo taj narativ o stradanju Srba iz Drugog svjetskog rata što je nije zanemarivo, ali to ne može poslužiti kao izgovor za dešavanja iz perioda 1992.- 1995. I upravo je to možda prostor gdje trebamo reći – da, ako se moglo desiti od 1941.- 1945., onda se moglo desiti i ovo 1992.-1995. I mislim da tu ne možemo biti na strani nekoga samo zato što pripadamo istoj etniji.

INTERVIEW.BA: I je li ovo samo zadatak nevladinog sektora?

LEPIR: Ovo nije zadatak nevladinih organizacija. Ovo je zadatak institucija koje bi zaista trebale stati na kraj tom prebrojavanju i zauzeti jedan stav kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Jer Bosna i Hercegovina, kako god je vidjeli, koliko god navodno mržnje ovdje bilo, ima šansu. I ne smijemo je izgubiti zbog toga što naše institucije ili trenutna politička struktura profitiraju na dešavanjima od 1992. do 1995.

INTERVIEW.BA: Jeste li vi zbog svega ovoga neprijatelji sistema?

LEPIR: Da ste me ovo pitali prije nekoliko godina, rekla bih – da, jesmo! Ali nakon ovih šest godina ja mislim da je to nešto što svako mora da prođe. I to je ono gdje se pokazuje da ste vi zaista u ovoj priči, zato što želite ili ste samo u mogućnosti da imate neki projekat i organizaciju. Mi kao udruženje pokazali smo ovo prvo jer smo prošli trnovit put. Medijski smo bili prozivani do te mjere da su nas u Glasu Srpske optužili da smo htjeli zapaliti prostorije boračke organizacije u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, kao da smo teroristi. Bili smo neprijatelji, antisrbi, izdali svoju naciju, htjeli paliti. A, mi smo samo ona neugodna istina, neugodnost kojom želimo  da se bavimo.

INTERVIEW.BA: Ali to je klasična matrica prema svim ‘neprijateljima’?

LEPIR:  Meni su pokazatelj za to nedavni protesti opozicije u Banjaluci, koja je jednako tretirana. Nisu dobili mjesto za proteste, dozvolu za pokret, aktivirani su razni spinovi o stranim plaćenicima. To je sve ona matrica kojom se vlast koristi protiv nevladinog sektora ili pojedinaca koji istupe. To je pokazatelj da vlast ne odstupa od svoje matrice, ali mislim da je to zmija koja će pojesti samu sebe.

INTERVIEW.BA: Koja je cijena koju plaćate zbog takvog angažmana?

LEPIR: Cijena je velika. Svaki stav, svako slobodarsko razmišljanje se kažnjava. Kažnjava se time što se skoro pa stavi tačka na vaš život. Ja mogu govoriti o svom slučaju. Meni je 2011.godine rečeno, kada sam stažirala u jednoj instituciji, da me ne može hraniti ruka koju kritikujem. I nisam mogla dobiti mogućnost za posao. I ne znam da li bih je sad igdje mogla dobiti. Nisam više ni pokušavala, jer sam vidjela da ljudi tamo strepe od svakoga, samo da bi zaradili koru hljeba i prehranili svoje porodice. 

FILTER

READ THIS ALSO