Dragan Komadina: Saša i ja smo ratovali jedan protiv drugog, a sada zajedno pravimo predstave

Izvor: Mreža Mira

U prepunoj sali mostarske Male scene HNK Mostar 29 puta odigrana je predstava “Ajmo na fuka” reditelja Dragana Komadine.
Dragan Komadina: Saša i ja smo ratovali jedan protiv drugog, a sada zajedno pravimo predstave
Predstava je urađena u saradnji Narodnog pozorišta Mostar i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, a govori o dva vojnika sa dvije zaraćene strane koji pokušavaju preživjeti stanje u kojem su se zadesili. Vojnike glume Saša Oručević i Robert Pehar, glumci iz dva spomenuta pozorišta.

U publici su protekle sedmice bili mladi ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su u Mostaru bili kao polaznici mirovnog kampa i omladinskog programa. U razgovoru sa glumcima i rediteljem ovi mladi ljudi pokazali su da im je tema predstave bliska te da smatraju da se može primijeniti na njihove sredine. O predstavi smo razgovarali s rediteljem Draganom Komadinom.

Koji su Vam utisci sa predstave?
Ovo nam je jedna od većih nagrada u ovih godinu i po dana kako igramo, da smo uspjeli dovesti ovoliko mladih ljudi iz raznih dijelova BiH da vide ovakvu predstavu. Kad se budu vratili u svoje sredine, da mogu tamo kazati taj Mostar jeste i ovakav i onakav, ali ima tamo i drugačijih ljudi. Ljudi se suočavaju s vlastitim traumama, hajdemo mi to sada pokušati i u našim sredinama. To je ključ ove predstave. Svako ima svoje podijeljene gradove, opštine, kantone, hajdemo sad tu raditi pomake. Nećemo mi sad napraviti velike pomake, nećemo raspisati izbore, ali ovo su naša sredstva. Ja sam presretan što se ovo sada dogodilo. Ovo je jedna neuobičajena situacija. Sada smo mi odjednom dobili 60 ambasadora.

Koliko utjecaja može imati pozorište na promjenu u društvu?
Ono ne može imati tu vrstu odlučujućeg utjecaja u smislu promjene, ali može podstaknuti mlade ljude. Ja se nekako uvijek adresiram mladim ljudima, to bi trebao biti zdraviji dio tog tkiva, jer su stariji kontaminirani. Dakle, mladim ljudima može poslužiti kao neki obrazac kad gledaju ovakvu predstavu, koga sutra zaokružiti na izborima. Šta sutra kao građanin konkretno uraditi? Je li bojkot najbolje rješenje? Ne znam. Nažalost, kod nas to jeste. Ogroman je broj apstinenata na izborima. Ali, to je najbolji put da se stvari direktno mijenjaju, vi kao građani odlučujete ko će vas predstavljati. Ono što vi izaberete, to vam je to. Ja mislim da ovakve predstave mogu natjerati bar na sumnju, ako ništa. Možda će pomoći da ljudi drugačije počnu gledati onog drugoga, famoznog drugoga.

U posljednjoj sceni predstave glumci prolaze kroz svojevrsnu katarzu, koliko Vam je važan bio taj katarzični momenat u cijeloj priči?
Ta posljednja scena jeste katarzična, katarzični momenat koji je dat u jednom ironijskom ključu, a to je jedna stilska figura koja dominira u ovoj predstavi, ironija i autoironija. Mi se ipak smijemo sami sebi, jer mi smo dio tog svijeta. I ta katarza jeste pobjeda, pokazuje da smo se oslobodili svoje traume, ali mi opet izlazimo iz zgrade i nastavljamo živjeti kako smo i živjeli. I dalje smo u modelima, u obrascima koji su nam zadani. Dakle, nismo mi iznad ovoga, nama je samo lakše dok to igramo, dok vidimo ovu sjajnu energiju. Pogotovo kad gostujemo i kad prenosimo ovu poruku. Ali, mi smo itekako dio toga.

Želio bih da kažem da je ovo prije svega duboka antiratna poruka i predstava. Ja i Saša Oručević bili smo u različitim vojskama. Mi smo pucali jedan na drugoga, bili smo na suprotstavljenim stranama, ali smo smogli snage da se nasmijemo svemu tome. To je jedan od fenomena ove predstave, da jučerašnji vojnici koji su se tukli jedan sa drugim prave predstavu protiv tog rata i smiju se sami sebi i svojoj muci.

Sad kad pogledate na svoje ratno iskustvo, kako ste se osjećali? Da li ste znali zašto Vi zapravo pucate, zašto ratujete? 
S ove pozicije, naravno da nisam. Vi formalno kao znate, deklarativno, ali suštinski vi samo hoćete jedno, kao što i oni hoće samo jedno u predstavi: ta dva lika žele samo preživjeti. Samo to znate u ratu, samo da ste strana koja hoće preživjeti, jer se dijeli sve na one koji prežive i one koji ne prežive. To je jedino imanentno ljudskom biću, taj instinkt za opstankom, sve ovo ostalo je nadodano, ta ideološka indoktrinacija, sve to je manje bitno. Ono što glumci dobro predstavljaju je da su oni na suprotstavljenim stranama, iako smo oružje izbacili iz predstave, i to da žele da prežive. Ja znam da si ti tu i da moraš pucati na mene, kao što i ja moram pucati na tebe, ali daj da napravimo nekako da preživimo. To je posveta svima onima koji su poginuli, ja imam dosta prijatelja koji su poginuli i htio sam nekako da im napravim posvetu, da im kažem, nažalost, uzalud ste poginuli, ali sjećamo vas se.

Kako je došlo do saradnje između dva pozorišta u Mostaru?
Ja se sa glumcima privatno poznajem nekih 10 godina. U nama je dugo zrila ta ideja, krenuli smo prvo privatno u taj projekt. Onda smo ga ponudili institucijama, nisu to nama institucije ponudile, ili neki političari. Mi smo to ponudili i direktoru i ravnatelju obje ove institucije i oni su to stvarno objeručke prihvatili. Bez problema, bez kalkulacija, jer su vjerovali nama. Vjerovali su ljudima koji stoje iza toga. Ali, nije bilo nikakvog nadfiltera. Da se mora neko javiti u centralu neke stranke pa da se to odobri, ma nema šanse. Uostalom, ovakve stvari političare i ne zanimaju. A i mene ne zanimaju političari. Ne zanimaju me oni kao potencijalna publika, jer njima je dobro, njima će svakako biti dobro, sa “Ajmo na fuka”, bez “Ajmo na fuka”. Ja hoću ove mlade ljude, da njima kažemo “Pazite, djeco, ako smo mi koji smo se tukli mogli napraviti antiratnu predstavu, nemojte vi biti sljedeći, nemojte da vama sutra daju pušku”, onda džaba “Ajmo na fuka”, džaba sve. Predstava treba prevenirati sljedeći rat.

 

FILTER

READ THIS ALSO