Šta 50 ratnih zločinaca imaju za reći o međunarodnom pravosuđu

Izvor: recom.link

Pritvorski centar Međunarodnog krivičnog suda u Scheveningenu, fotografija: Međunarodni krivični sud (ICC)

Da li počinioci genocida i ratnih zločina osjećaju krivicu? Kako vide međunarodno pravosuđe? Da li su suđenja i oštre sankcije promijenili njihovu perspektivu ili sanjaju o osveti? Do sada su odgovori na takva pitanja bili anegdotski. Međutim, tokom četiri godine (2011.-2015.), advokat Damien Scalia sa Katoličkog univerziteta iz Leuvena (Belgija) je radio na tome da popuni ovu prazninu uz finansijsku podršku Švicarske nacionalne fondacije za nauku. On se sastao sa 55 muškaraca optuženih za najgore moguće zločine (genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti), od kojih je 9 oslobođeno. On se sastao sa 37 muškaraca optuženih za genocid od strane Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (ICTR) i još 18 drugih koji su optuženi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U pratnji psihologinje Mine Rauchenbach i kriminologinje Marie-Sophie Devresse (koje obje dolaze sa Katoličkog univerziteta iz Leuvena), Damien Scalia je posjetio ruandske osuđenike za genocid u zatvorima u Maliju i Beninu, kao i osobe koje je ICTR oslobodio i koje još uvijek žive u ''sigurnoj kući'' u Arushi. Također je posjećivao razne evropske zatvore kako bi se sastao sa osuđenicima MKSJ. Postavljao im je pitanja, a oni su odgovarali pod uslovom da ostanu anonimni. Damien Scalia je pošao na čudan put u svijet ovih ratnih zločinaca gdje se čini da osjećaji krivice jedva postoje. Za one koji su se nadali kajanju ili barem da će ih pitanja o odgovornosti za njihove činove progoniti, rezultati ove studije su veliko razočaranje.

Autor Pierre Hazan, urednički savjetnik i vanredni profesor Univerziteta u Neuchatelu

JusticeInfo: Šta Vas je navelo da izvršite ovo istraživanje?

Damien Scalia: Postoje različite vrste literature o očekivanjima žrtava i osoba u konfliktnim zonama vezanim za međunarodno pravosuđe. Također postoji mali broj studija, čiji su autori većinom psiholozi, o tome kako osobe prelaze liniju i postaju ratni zločinci. Međutim, nije postojalo gotovo ništa o tome kako ratni zločinci vide međunarodno pravosuđe. A ipak, oni su jedni od glavnih aktera. To je ono što smo željeli istraživati.

JusticeInfo: Da li ste bili iznenađeni?

DS: Da, i to sa nekoliko aspekata. Zapravo, pored visokorangiranih optuženika poput političkih vođa kao što je Milošević, Karadžić i Šešelj, skoro svi optuženici, ili barem 55 njih sa kojima sam se susreo, su igrali igru međunarodnog pravosuđa. Oni se nisu ponašali kao bivši direktor iz Čada, Hissène Habré, koji je tokom svog suđenja ćutao i skrivao svoj pogled iza tamnih naočara. Oni su organizirali svoju odbranu na najbolji mogući način. Gledajući unazad, svi oni kažu – a ja nisam u stanju da ocijenim da li su iskreni ili se radi o rekonstrukciji nakon događaja – da su očekivali pravdu od tribunala, ali je nisu dobili.

JusticeInfo: Da li ste se susreli sa nekim počiniocima genocida ili ratnih zločina koji su se kajali?

DS: Od 46 ratna zločinca sa kojima sam razgovarao, samo dva su priznala krivicu. Jedan je iz Ruande, a drugi iz bivše Jugoslavije. Ne znam da li je to slučajnost, ali obojica su optuženi za silovanje i seksualno nasilje. Da li je to teže za poricati nego bombardovanje civila? Možda, ali druge osobe optužene za seksualno nasilje su poricale odgovornost. S druge strane, ukoliko razgovarate sa puno bivših ministara i političkih lidera, oni se nikada nisu suočili sa stvarnošću rata. Tako da je za njih lakše da ne osjećaju kajanje ili krivicu.

Oni sebe vide kao žrtvene jarce ili simboličnim žrtvama.

JusticeInfo: Želite reći da se uopće ne osjećaju krivima?  

DS: Da. Ono što je čudno je da nisam sreo nijednog revizionistu. Niko nije pokušao poricati da se desio genocid nad Tutsijima u Ruandi niti ratni zločini u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, oni kažu da oni nisu krivi. Ponekad impliciraju da je to njihov susjed iz ćelije i da je to učinio da bi zadržao svoju moć ili poziciju vodstva, ili zbog straha za vlastitu kožu. Međutim, pojedinačno ne priznaju svoju krivicu, već govore da su žrtveni jarci ili simbolične žrtve. Jedan od njih mi je naprimjer rekao: ''Kada sam slušao optužnicu, osjećao sam se kao da su govorili o nekom drugom''.

JusticeInfo: Dakle oni obrću uloge?

DS: Oni se vide kao žrtve. Pretpostavljam da se to dešava iz nekoliko razloga. Prije svega, cjelokupna konfrontacijska priroda suđenja znači da se moraju braniti. Kao drugo, simbolički je teško biti označen ''počiniocem genocida'' ili ''ratnim zločincem'', te se razvija mehanizam psihološkog otpora. Što se tiče onih koji su se izjasnili krivim pred međunarodnim pravosuđem, oni su nam rekli da su to učinili iz taktičkih razloga, kako bi dobili smanjenu kaznu zatvora, ali se ne osjećaju zaista krivima! Konačno, svi oni smatraju da je međunarodno pravosuđe nezakonito, da je čine osobe koje ne razumiju ništa o njihovoj kulturi ili stvarnostima njihovog rata. Jedan čovjek iz Ruande je svoje suce uporedio sa slijepcima, nesposobnim da vide ''stvarnost''. Jedan bivši vojni lider iz bivše Jugoslavije mi je rekao da je upotreba zapadnih koncepata poput ''komandne odgovornosti'' apsurdna u kontekstu ratova u bivšoj Jugoslaviji. ''Ja sam pod svojom komandom imao desetine hiljada muškaraca,'' rekao je. ''Nekoliko desetina njih su bez sumnje počinili zločine. Ali kako sam ja to trebao znati u haosu i anarhiji? Oni su bili obični ljudi koji su uzeli oružje u ruke i djelovali kako su smatrali da je najbolje. Sud zamišlja da je svaka vojska disciplinirana i da se pokorava strogom lancu komande, kao što je to možda slučaj sa određenim zapadnim armijama. Ali to nije bila stvarnost.''

JusticeInfo: Da li postoji razlika između zločinaca iz Ruande i bivše Jugoslavije?

DS: Glavna razlika proizilazi iz činjenice da je ICTR imao mandat da kazni sve međunarodne zločine počinjene 1994. godine u Ruandi, ali je kaznio samo one koji su počinili genocid nad Tutsijima i nikoga s druge strane. U očima počinilaca genocida, to je dokaz da je Sud bio pristran. Općenito gledano, oni smatraju – a to također važi i za ratne zločince iz bivše Jugoslavije – da je međunarodni pravosuđe nastavak rata sudskim putem. Njihovo suđenje i godine koje su proveli u zatvoru nisu poslužili nikakvoj obrazovnoj svrsi. Neki kažu da bi se oni voljeli vratiti na vlast. Svi optuženi se slažu da je po njima međunarodno pravosuđe politicizirano i da ga kontroliraju njihovi bivši neprijatelji i Zapad.

JusticeInfo: Kako su međunarodni i nacionalni pravosudni organi reagirali na Vašu studiju?

DS: Mi se nadamo da ćemo moći predstaviti zaključke Međunarodnom krivičnom sudu. Moram reći da smo bili iznenađeni otrovnim kritikama na račun našeg istraživanja. Brojni pravnici smatraju da su ove osobe počinitelji tako strašnih zločina da nemaju pravo na mišljenje. Mi, s druge strane, smatramo da je ključno znati više o reakcijama ključnih igrača u međunarodnom pravosuđu, a optuženi jesu ključni igrači, sviđalo se to vama ili ne.

JusticeInfo: I konačno, koji su Vaši zaključci na osnovu ove do sada neviđene studije?

DS: Jedna od stvari koju optuženici uvijek iznova ponavljaju je njihova želja da istaknu razliku između ''njih'', stranih sudaca, i ''nas'', optuženika koji se osjećaju izopćenima zbog međunarodng pravosuđa. Ono što bih ja želio provjeriti je da li bi optuženici bolje prihvatili nacionalno pravosuđe i komisije za istinu.

Objavljeno na Justice.info, 05.05.2016.

FILTER

READ THIS ALSO