Nino Žalica: Sjećanje na Aidu Buturović i Sinišu Glavaševića - No more heroes any more

Izvor: radiosarajevo

Moje djetinjstvo bilo je puno nekih heroja, uglavnom mrtvih. Kao u svim socijalističkim državama toga vremena osnovni sistem vrijednosti bazirao se, uglavnom, na njihovim žrtvama. Sjene mrtvih heroja bile su svuda oko nas.

Piše: Antonije Nino Žalica  

Krvave priče o njihovim žrtvovanjima i pogibijama bile su dio svakog našeg školskog dana, hodali smo niz ulice koje su nosile njihova imena, učili smo napamet bombastične stihove o njima, pjevali smo o njima u horovima, za praznike smo polagali cvijeće i vijence na njihove grobove i spomenike. Kao i sve tada i to je bilo pretjerivanje, besmisleno ponavljanje koje je devalviralo svaki stvarni pijetet. Ipak, svi smo mi u našim đačkim glavicama i dječjim srcima osjećali neku vrstu poštovanja prema onima koji su pali za našu slobodu, sreću, bratstvo i jedinstvo i svijetlu budućnost koja je iza ćoška čekala na sve naše narode i narodnosti. Sada je sve to već neka druga priča. Nakon novih ratova i novih ‘revolucija’ i njihova imena padala su u zaborav, a biste su kisnule izasrane od golubova ako već nisu bile razlupane i pobacane naokolo. Po staroj navici, i po ko zna koji put ulice u našim gradovima izmjenile su svoja zvanična imena.

Kasnih sedamdesetih studirao sam opštu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Naše studiranje nije bilo tako uzbudljivo kao nekim drugim. Moja generacija je, naravno, propustila studentsku revoluciju iz šezdesetosme, naprosto jer smo tada još bili djeca. Ja sam imao devet godina i dobro se sjećam studentske kolone u noći kako silazi niz usku ulicu Bjelave, sjećam se tog tutnja, te sile koja je izvirala iz stotina glasova koji su pozivali radnike da im se pridruže. Radnici nikada nisu došli, ali je došla narodna milicija i ujutro su sarajevske ulice osvanule oblivene krvlju. Uprkos tome, ni jedna vijest o sarajevskim demonstracijama nije izašla u svijet, u stvari – nije izašla nigdje. I o tome se nije baš puno govorilo, i narednih dvadesetak godina tek se, tu i tamo, povjerljivo šaputalo. Ali, u Beogradu je bilo malo drugačije, bilo je i tu sukoba, dobro popraćenih i dokumentovanih, visoki partijski funkcioneri odmah su posjetili studente, Tito se obratio studentima preko televizije upotrebivši svu svoju karizmu i šarm, kao dobri otac sa svojom nestašnom dječicom. Na kraju, niko nije zaglavio na robiji. Sistem je, malo kasnije, čak i nagradio većinu studentskih vođa dobrim položajima u društvu, kulturi i politici.

Deset godina kasnije sve se činilo tako zamrlim, pa nama nije preostalo ništa drugo nego da svu kreativnu energiju usmjerimo u neku vrstu podsvjesne, estetizirano zamaskirane, ‘pobune’ – prije svega kroz rokenrol, poeziju, teatar, likovne umjetnosti i humor. Nikome nije baš bilo stalo da postane nekakav heroj; trend vremena bio je gotovo naglašeno anti-herojski.

Silom prilika, sa izbijanjem rata i opsade grada ranih devedesetih, odjednom smo se našli na velikoj sceni; sve oči svjetskog kulturnog javnog mijenja su bile uprte u nas i naš duhovni (ili kulturni) otpor naspram destrukcije i agresije. U to vrijeme strašnog nasilja i rušenja svih normi i vrijednosti, i u materijalnom i u duhovnom smislu, pitanje pobune nije više bilo predmet neke romantične potrebe a još manje intelektualne poze, već je naprosto bilo tek jedan od vidova čistog i izvornog nagona ka preživljavanju.

Moja generacija je mislila da je na neki način povlaštena. Vjerovali smo u postepenu evoluciju društva, da će se onaj čvršći i zadrtiji dio sistema sam od sebe rastopiti i da će demokratizacija doći kao logičan prirodan nastavak već dostignutih društvenih vrijednosti i relativnih sloboda. Vjerovali smo i da ćemo biti prva generacija na Balkanu bez ‘svog’ rata. Ali, odjednom smo se našli u sred najokrutnijih povijesnih zbivanja, prepoznavajući da smo bili tek mala, minorna, intelektualna i urbana manjina, nespremna i preslaba da se suprotstavi nacionalističkoj brutalnosti i probuđenoj zvijeri najstrašnijih atavizama.

Ali, vratimo se u godine studija kada su mitovi još uvijek bili u knjigama, a šapa istorije još poprilično daleko od nas. Volim da se sjetim tih vremena kada su antički bogovi i božice, stari filozofi, Šekspirijanski likovi, rimski liričari, srednjovjekovne balade i jambski pentametri, romantičari i modernisti, formalisti i nadrealisti, lagodno šetkali kroz bašte naših života.

Aida Buturović

Prijateljstva sa studija uvijek imaju nešto posebno. Tu se uvijek upliće neka vrsta nagovještaja duhovnog jedinstva, zajednička žeđ za spoznajama, strast prema nepoznatom – a i sama mladost bila je poput vulkana strasti, svih vrsta, i sve to čini da se i mnogo godina poslije osjećamo kao dio neke tajne sekte ili duhovne zavjere, kao neka vrsta svetog zavjeta, povezanosti koja mora dohvatiti i dio vječnosti.

Aida Buturović i ja bili smo u istoj studijskoj grupi. (Bilo nas je samo pet u toj kombinaciji komparativne pod ‘a’ i filozofije pod ‘b’; pored Aide i mene tu su bili Daria Duilović, Dajana Stupnikar i Nebojša Kujundžić. I Dajana nas je, na žalost, prerano napustila, početkom ove godine, a prošlih godina oprostili smo se od dragih kolega i prijatelja Đorđa Slavnića i Zorana Ilića) Aida i ja upoznali smo se na fakultetu i brzo smo postali bliski prijatelji, ono, ona bi me nazvala da se izjada kad ima problema sa nekim momkom i znali smo satima pričati telefonom. Aida je bila jako dobar student, vjerovatno i najbolji među nama. Bila je zgodna i veoma inteligentna cura, imala je veliku strast prema stranim jezicima i nekoliko ih je tečno govorila, a prevodila je sa Engleskog, Španskog i Francuskog. Sjećam se posljednjeg susreta s njom, bilo je to nekoliko mjeseci prije izbijanja rata, ispred Vijećnice gdje je tada radila. Sjećam se i dana kada sam čuo za njenu smrt. Bilo je to dan ili dva nakon one noći kada je bjelkasti pepeo spaljenog papira lebdio dolinom i zasipao grad. Komunikacija u Sarajevu za vrijeme opsade bila je jako loša, tek nešto telefonskih linija je još uvijek radilo. Vijesti, uglavnom one najgore vrste, prenosile su se od usta do usta. Jedna komšinica u Zvijezda neboderu sišla je do nas i rekla mi da je Aida poginula negdje kod Predsjedništva. Imao sam nešto alkohola, pola male pivske boce čistog špiritusa koji sam čuvao za posljednju utjehu. Izvadio sam bocu, malo miješao sa vodom i pijuckao pored razvaljenog prozora u suton dok su žareći, crveni, meci plovili kroz zrak pored našeg nebodera i pogleda otvorenog prema Skupštini i Igmanu. Gledao sam vatre u sumraku kako se crvene nad gradom dok mi je najžešći alkohol orao kroz dušu. I osjetio sam ‘potpuno Ništa’, kako bi neki filozofi rekli.

Kasnije sam čuo da je Aida pogođena gelerom granate, direktno u potiljak, na putu kući iz već spaljene Vijećnice. Pokušavala je, zajedno sa kolegama i građanima koji su došli da pomognu, da spase što je preostalo iz pepela naše nacionalne knjižnice.

 

Siniša Glavašević

Siniša Glavašević došao je na naš fakultet iz Vukovara. Bio je, onako, pomalo čudan, šega frajer, potpuno zaluđen poezijom. Čak je izgledao kao starinski pjesnik, tako se nekako i oblačio, dugi kaput, šešir, imao je kretnje pjesnika, govorio je kao pjesnik, mislio kao pjesnik.

Znao je stotine pjesama napamet i jako dobro ih je interpretirao na svom lijepom akcentu sa neke granice ekavštine i ijekavštine, čak je uspijevao da zaradi neku lovu kao recitator i to u vrijeme kada poezija i nije baš bila neka ‘tezga’. Ja sam tada nešto glumio u studentskom pozorištu i neke stvari smo zajedno radili.

Dijelili smo sličnu pasiju spram umjetnosti i ljepote riječi, znali smo se i dobro zezati, često i uz koji gutljaj jeftinog vina, onako iz flaše u buci gitarskih rifova. Nakon što je diplomirao Siniša se vratio u Vukovar i, na žalost, više se nismo sreli. 1994 stigao sam u Beč i od zajedničkog prijatelja Predraga Pocrnje po prvi put sam sam čuo priču o Siniši: U opkoljenom i razorenom Vukovaru Siniša je vodio radio stanicu, njegove riječi, poezija, ako hoćete, bili su posljednji glas nade za hiljade u bombardovanom i ubijanom gradu. Ostao je za svojim mikrofonom do posljednjeg časa. Kada su pseudo-jugoslovenska vojska i srpske para-trupe ušle u grad Siniša je odveden i odmah je likvidiran. Njegovi ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Ovčari. Završio je kao Federiko Garsija Lorka ili kao Ivan Goran Kovačić. U posljednjim danima, uspio je prijateljima u Zagreb faksirati neke svoje tekstove, kondenzovanu i vrlo snažnu prozu, koja je kasnije objavljena pod naslovom ‘Priče iz Vukovara’, u Sinišinoj prvoj i posljednjoj knjizi.

Aida je izgubila život pokušavajući spasiti knjige, Siniša je sopstvenom smrću ispisao svoju.

Danas je ime Aide Buturović neraskidivo vezano uz tragiku priče o spaljenoj sarajevskoj Vijećnici i nacionalnom knjižnom blagu u njoj, njeno ime kruži svjetskim univerzitetima i njihovim bibliotekama, njene kolege širom svijeta smatraju je istinskim herojem njihove profesije. Ona je kulturna heroina i simbol novim generacijama studenata i intelektualaca uopšte.

Djeca u Hrvatskoj uče o Siniši na časovima povijesti i čitaju njegove priče u čitankama. Jedna škola u Vukovaru nosi njegovo ime. On je jedan od heroja Vukovara, legenda novinarstva i literature.

I sada, kako da se čovjek osjeća, kako da se postavi, kada pomisli na to da su njemu bliski i dragi ljudi postali heroji, simboli, dijelovi nekog uzvišenijeg mita ili legende?

S jedne strane, čovjek mora osjetiti neki dodir ponosa zbog činjenice da je svoj život dijelio sa ispravnim ljudima. A sa druge strane, ti znaš da svoje prijatelje nikad više nećeš sresti na ovome svijetu i tu bi, odmah, bez treptaja, mijenjao svaki simbol, mit ili ideologiju za onaj kratki trenutak zanesenosti i sreće, kada smo u malom zatamnjenom i zadimljenom studentskom klubu tresli glavama i svi skupa, u glas, pjevali uz ploču Strenglersa koja je plovila pod iglom i vrtila se brzinom od 33,3 obrtaja u minuti:

 “No more heroes any more - no more heroes any more”

FILTER

READ THIS ALSO