Suočavanje sa prošlošću je neophodno za pomirenje na Zapadnom Balkanu

Izvor: Recom.link

Dugi put ka pomirenju se ne može zamišljati kao iznenadni zaokret nakon presude jednoj osobi. To bi prije bio zajednički napor Evropske unije i civilnog društva na Balkanu u cilju podržavanja aktivnosti kojima se ukazuje na greške prošlosti bez predrasuda i priprema osnove za zajedničku i kooperativnu budućnost.

Autor: Christian Costamagna, za European Western Balkans

Nedavne presude MKSJ, te posebno oslobađajuća presuda u slučaju Vojislava Šešelja, su kontroverzne. Dio javnog mnijenja u Bosni i Hercegovini možda misli da je osuda Radovana Karadžića na 40 godina zatvora za ratne zločine i genocid preblaga. Drugi možda smatraju da je to još jedan dokaz da MKSJ ima predrasude prema Srbima. Ipak, oslobađajuća presuda u slučaju Šešelja je otvorila vrata za široku osudu bez da je došlo do promjene mišljenja onih koji smatraju da je Hag dio neke vrste zavjere protiv Srba. Da li te presude mogu učinkovito utjecati na proces pomirenja na Zapadnom Balkanu? Ili bismo trebali pretpostaviti da se pomirenje dešava na drugačiji način? Možda nedavna historija može donijeti prosvjetljenje.

Danas postoji problematičan narativ ukorijenjen na Balkanu i šire da sve strane u konfliktima u jugoslovenskim ratovima tokom 1990-ih snose istu odgovornost. Takav način razmišljanja da svako ima pravo da tvrdi da je žrtva predstavlja faktor koji stvara konfuziju o odgovornostima za izbijanje rata 1991. Zaista, ovaj narativ predstavlja dimnu zavjesu iza koje se skrivaju mehanizmi konflikta. To, naravno, ne znači da civili svake od zaraćenih strana nisu u različitoj mjeri stradali tokom rata.

Paradoks raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili je da je sve počelo različitim zahtjevima za pravdom i žalbama na različite vidove diskriminacije. Tokom 1980-ih, nakon stoljeća relativno liberalnog autoritarnog režima, pojavili su se brojni problemi, kako u životu redovnih građana tako i u programu političara. Nezaposlenost, inflacija, nepovjerenje u političke elite i opća društveno-ekonomska kriza su obilježili to desetljeće, što je dovelo do široko rasprostranjenih štrajkova i protesta u drugoj polovini 1980-ih. Međutim, sa pitanjima društvene pravde su se istovremeno pojavila druga pitanja.

Nakon smrti Josipa Broza Tita, aktivnosti “disidenata” su se stalno pojačavale, posebno u Srbiji i Sloveniji. Jedna zajednička odlika u proto-opozicijskom segmentu je bila oštra kritika zvaničnih simbola, retorike i historije te uloge partizana tokom Drugog svjetskog rata. Titov režim se odlučio da ne diskutira javno o ratu, vjerovatno u uvjerenju da bi izbjegavanje da se govori o ranama koje su još uvijek bile prisutne u privatnom i porodičnom životu dovelo do njihovog zacjeljenja. Šta god da su bili razlozi, monolitska i zvanična istina socijalističkog režima je dala ispriku za reviziju nedavne prošlosti, kao što su to učinila dva intelektualca poput Dobrice Ćosića u Srbiji ili Franje Tuđmana u Hrvatskoj. Novi protunarativ se pojavio u disidentskim krugovima kako bi se djelovalo protiv zvaničnog lajtmotiva ''bratstva i jedinstva''.

U srpskom protunarativu koji podržavaju brojni utjecajni intelektualci, srpski narod je prikazan kao žrtva nepravde. To znači da je Titov režim izdao Srbe u Jugoslaviji, jer ih je, prema ovom tumačenju, stavio u neugodan i podređen položaj. Jedan od glavnih krivaca, prema tumačenju srpskih intelektualaca, jer bio Kardeljev Jugoslovenski ustav iz 1974., jer je dao preveliku moć i autonomiju srpskim pokrajinama Vojvodini i Kosovu.

U međuvremenu je na lokalnom nivou preplitanje socijalnih problema sa umišljenim ili stvarnim diskriminacijama na površinu još jednom iznio problem nacija i nacionalnosti u Jugoslaviji, čije je rješavanje započeto, ali nije bilo u potpunosti privedeno kraju. Prvi talas šoka je došao sa Kosova 1981. kada je lokalno albansko stanovništvo zahtijevalo ono što su smatrali da predstavlja njihovo pravo: da se status Kosova promijeni iz pokrajine u republiku. Naravno, ono što su oni željeli se smatralo tabuom, jer je bilo u potpunoj suprotnosti sa onim što su bili stavovi Srba koji su smatrali da Albanci već imaju preveliku moć, obzirom da je Kosovo bilo sastavni dio federacije i država u državi. Kao rezultat toga, kosovski Srbi i Crnogorci su protestvovali protiv diskriminacija sa kojima su se suočavali u svom svakodnevnom životu zbog Albanaca koji su na njih navodno vršili pritisak da napuste pokrajinu i prodaju svoje kuće. Desetine hiljada Srba su zaista napustile Kosovo tokom 1970-ih i 1980-ih, a njihovo pitanje su prvo podržali srpski disidentski intelektualci. Vlasti u Prištini su istovremeno izjavile da su u većini slučajeva razlozi koji su naveli Srbe da napuste Kosovo bili prvenstveno ekonomske prirode, jer je lokalna privreda bila nedovoljno razvijena. I iako je kontroverzni termin ''genocid'' nad Srbima na Kosovu već prihvatio glavni šef Lige komunista Srbije sredinom 1980-ih (kao što je to, naprimjer, učinio i Ivan Stambolić tokom jedne od svojih posjeta Kosovu 1985.), tek 1987. je novi vođa srpskih komunista, Slobodan Milošević, kosovskim Srbima dao najveći prioritet na svojoj političkog agendi. Nadalje, srpski intelektualci su u drugoj polovini 1980-ih iznijeli optužbe na drugom nivou, jer su neki od njih tvrdili da čak i u Hrvatskoj lokalni Srbi doživljavaju ''kulturološki genocid''. Naravno, tokom 1980-ih u Jugoslaviji tema bivanja žrtvom određene nepravde nije bila isključivo pravo Srba ili Albanaca. Slovenci su, naprimjer, smatrali da ih je ostatak federacije ekonomski iskorištavao. Slično osjećanje je bilo očigledno u Hrvatskoj, koja je još uvijek bila ''tiha republika'' nakon traume ugušenog Hrvatskog proljeća 1971.

Tako je do kraja 1980-ih Jugoslavija, unija 6 republika i 2 pokrajine, oblikovana u kvazi-konfederaciju i pogođena ozbiljnim ekonomskim problemima, postala plodno tlo za kontroverzne zahtjeve za pravdom. Političke elite koje su bile duboko podijeljene na nivou republika od zadnjeg federativnog ustava nisu učinile dovoljno kako bi pomirile te zahtjeve za pravdom. Upravo suprotno, neki od tih lidera su dolijevali ulje na vatru. Nepovjerenje među različitim republikama je do kraja 1989. doseglo nevjerovatan nivo. Mediji su postali samo propagandna mašina za mržnju.

Prvi komunistički vođa nakon smrti Tita koji je eksplicitno podržao nacionalno pitanje sa skoro neprevaziđenim uspjehom je bio Slobodan Milošević. Njegova Antibirokratska revolucija (1988.-1989.) je razbila stare odnose moći i duboko potkopala odnose među narodima Jugoslavije. Još 1990. je bio protiv uvođenja višestranačkog sistema, jer je smatrao da bi Albanci na Kosovu oformili neku vrstu nacionalne stranke i proglasili nezavisnost. Pokušao je oživjeti legitimnost svoje moći kroz nacionalnu euforiju i nacionalnu homogenizaciju. Zapravo su on i njegovi saveznici skretali pažnju sa stvarnih problema, ekonomske krize i nezaposlenosti. Miloševićeva retorika je temu prava kosovskih Srba i pozicije Srbije u Jugoslaviji godinama stavljala na prvo mjesto. Zahtijevao je pravdu za Srbe i Srbiju, ali na kraju su njegove politike donijele mržnju, strah i neizbježni rat. I, naravno, nove, još veće nepravde.

Tako su političke elite tokom zadnjih godina postojanja Jugoslavije podržale nacionalistički diskurs jer su smatrale da je to bio najbolji način za dobijanje nove podrške naroda. Mediji su se koristili kao megafoni za ovu svrhu. Prve epizode nasilja tokom prvih mjeseci 1991., u dijelu Hrvatske u kojem su živjeli Srbi su učinile ostalo. Međutim, paradoks je da je predsjednik Srbije tvrdio da brani Srbe u Jugoslaviji jer su bili žrtve nepravde. Kako bi to postigao, bio je spreman započeti rat radi srpskog naroda, kao što je Milošević rekao već u martu 1991.

Stoga u obzir treba uzeti najmanje dva nivoa analize. Prvi je činjenica da su neriješene traume iz Drugog svjetskog rata pripremile tlo za destruktivne zahtjeve disidenata. Drugi je da su komunisti u Srbiji zloupotrijebili sam koncept pravde, a kao reakciju na to, i drugi u ostalim republikama. Zatim, iako je vođen u ime pravde, rat nije mogao donijeti ništa više sem svježe, veće traume i nove potrebe za pravdom i istinom. U suštini su svi socio-ekonomski problemi gurnuti pod tepih. Konačno, većina političkih elita je ostala jako dugo na vlasti ili su to još uvijek. To je puni krug. Sve je počelo sa potrebom za pravdom, a njena zloupotreba je stvorila još više zločina i još više potreba za pravdom i veće potrebe za pomirenjem. Upravo iz tog razloga bi bilo naivno očekivati da bi oslobađajuća presuda Šešelju (kao i drugi kontroverzni slučajevi u Hagu) mogla dovesti do početka pozitivnog trenda pomirenja, posebno ako se uzme sadržaj presude.

Historija bi nas trebala naučiti da potreba za pravdom može dovesti do čak još veće nepravde, ukoliko se njom pogrešno upravlja. To je slučaj u bivšoj Jugoslaviji. Nakon manje od 20 godina od kraja zadnjeg otvorenog konflikta u bivšoj Jugoslaviji (Makedonija, 2001.), te zemlje bi na otvoreniji način trebale da se nose sa svojom prošlošću, ali ovaj proces je daleko od ostvarenja. Najvažniji proces pomirenja bio onaj u okviru kojeg bi svaka zajednica i država prepoznala vlastite greške i odgovornosti i podijelila ih sa javnošću, institucijama, školama, itd. Međutim, ono što se još uvijek često dešava u regiji bivše Jugoslavije je prisustvo procesa javnog poricanja vlastite krivice, odgovornosti i zločina, te se krivica svaljuje samo na susjede.

Stoga MKSJ ne može biti zamjena za takav proces regionalnog pomirenja. Međutim, teško je pobijati narative koji sistematski poriču nepravde počinjene od strane vlastite zemlje i narativ koji implicira da krivicu trebaju jednako dijeliti svi. Razlog tome je činjenica da bi to potkopalo mit kojim se legitimiraju političke elite dijele odgovornost za raspad Jugoslavije i rat i zbog toga što su isti ti političari, ili njihovi sljedbenici, još uvijek na vlasti.   

Dug put ka pomirenju se ne može zamišljati kao nagli preokret nakon presude jednoj osobi. To bi prije bio zajednički napor Evropske unije i civilnog društva na Balkanu u cilju pružanja podrške aktivnostima koje ističu greške iz prošlosti bez ikakvih predrasuda i priprema osnove za zajedničku budućnost i saradnju. Bez obzira na brojne probleme, još uvijek postoji prostor za optimizam, obzirom da su se političke vođe sa Zapadnog Balkana, posebno u poređenju sa nedavnom prošlošću, odlučile za dijalog, a ne besmislene konfrontacije.

 

Christian Costamagna, dr., je pridruženi profesor savremene historije na Univerzitetu istočnog Piemonta (Università degli Studi del Piemonte Orientale “Amedeo Avogadro”) i pisac-urednik pri časopisu EaST Journal, portalu o Srednjoj i Istočnoj Evropi, Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi na italijanskom jeziku.

(Objavljeno u časopisu European Western Balkans, 11.04.2016.)

FILTER

READ THIS ALSO