Bosna i Hercegovina nakon Karadžića: kraj doba kaznenog prava

Izvor: ictj.org

Foča, grad u istočnoj Bosni na obali Drine. (Fotografija AP/Sava Radovanović)

Autor: Refik Hodžić

Foča, istočna Bosna, 24.12.1992., oko podneva. Visok, tamnokos muškarac ljutitog pogleda i sa obilježjem jedinice lokalne vojne policije Armije bosanskih Srba na ruci žustro prolazi centrom malog grada. Sa sobom vodi dvije djevojke. Djevojke su nage i pri tome grčevito stežu hrpu odjeće u rukama. Muškarac jednu od njih vuče za kosu, a u drugoj ruci drži veliki nož. Druga djevojka pokušava koračati brže ispred njega, a pri tome joj iz nosa i posjekotine iznad oka teče krv. ''Hodajte, jebene kurve,'' viče Radovmir Kovač. ''Vodim vas do Drine da vam presiječem grkljane i bacim vas u rijeku.''

''Okrenuo je nož i udario me njime u glavu. Imala sam kvrgu na glavi od udarca. Bila sam u potpunosti iscrpljena i bojala sam se, a koljena me nisu držala. Nisam uopće imala snage,'' prisjeća se jedna od njih otprilike sedamnaest godina kasnije tokom davanja iskaza pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U to vrijeme je imala 22 godine, a srpski vojnici su je odveli od kuće zajedno sa stotinama drugih žena iz obližnjih muslimanskih sela kako bi ih zatočili u jednom od nekoliko kampova za silovanje u i oko Foče.

''On nas je odveo do mjesta gdje se spajaju rijeke Čehotina i Drina. A ja sam ga pogledala jer nisam bila u stanju ići naprijed. Ali sam stalno mislila 'Nećeš mi prerezati grkljan. Nećeš me zaklati živu.' Talasi su bili visoki i mislila sam na to da ću se baciti u Drinu, da ću se radije utopiti nego da mi prerežu grkljan,'' prisjeća se djevojka, sada žena poznata kao svjedokinja FSW-75c. Kovačevića u zadnjem trenu zaustavlja jedan od njegovih prijatelja koji mu govori da je par Crnogoraca ponudilo 500 DEM za svaku od djevojaka. Ne isplati se ubiti ih. Bolje ih je prodati dalje. Ove dvije djevojke, pretučene i krvave, tjeraju da ponovo gole hodaju centrom Foče. Na svom putu prolaze pored općinske zgrade. Tu ima ljudi koji idu svojim poslom. Neki prolaze bez riječi, neki gledaju, neki veselo pozdravljaju Kovača, upirući prst u djevojke i smijući se. Niko im ne pokušava pomoći. Niko ni ne pomišlja na to, jer ovo je sada nova, prihvaćena stvarnost u dijelovima Bosne pod kontrolom Srba u kojima se Muslimani (Bošnjaci) dehumaniziraju do te tačke da zaslužuju sve što im se dešava, bez obzira na to koliko strašno bilo. U toj novoj normalnosti ne može postojati empatija prema osobama koje se smatraju virusom, ''bolešću koja kroz historiju izgriza zdravo tkivo srpskog nacionalnog bića,'' kao što je sramno izjavila Biljana Plavšić, srpski član bh. Predsjedništva. Stvaranje ove nove stvarnosti je bio ključni preduslov za provedbu strategije ''razdvajanja naroda'' koju je osmislio Radovan Karadžić i vodstvo njegove Srpske demokratske stranke kao metod za postizanje svog konačnog političkog cilja – uspostavljanja ''etnički čiste'' srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Nekadašnji vođa bosanskih Srba, Karadžić, se obraća Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Nizozemska, na ovoj fotografiji preuzetoj sa televizije u srijedu, 01.10.2014. (Fotografija AP/MKSJ putem Televizije Associated Pressa)

Karadžićevo otrovno naslijeđe  

Obzirom da sam iz Prijedora, pomirio sam se sa razornim učinkom Karadžićeve vizije na moju porodicu, moju zajednicu, mjesto mog rođenja, moj život. Kao novinar, a kasnije i član osoblja MKSJ, sve ono što sam učinio tokom zadnjih 20 godina je nekako stajalo u tamnoj sjeni Karadžića. Poznajem previše ljudi koji su pokopali vlastitu djecu. Poznajem previše ljudi koji još uvijek tragaju za kostima svoje djece kako bi ih pokopali. Poznajem previše ljudi koji su ubijali opijeni Karadžićevom vizijom prava bosanskih Srba na samoopredjeljenje, pri čemu su njihovi prijatelji iz djetinjstva postali ''historijski neprijatelji''.

Često sam sanjao o danu kada će on platiti za sve to, kada će biti priveden pravdi, hladnoj i nemilosrdnoj. A onda, više od 20 godina nakon što je prvi put optužen, došao je taj dan. Odnosno, obrušio se na sve nas, pun frenetičnosti medija, sa stotinama oportunista koji su željeli biti dio spektakla na svaki dostupan način, ispunjen kakofonijom glasova koji su zahtijevali njegovu glavu, koji su zahtijevali da bude proglašen blaženim, glasova koji su vrištali ''genocid'', glasova koji su upozoravali na teške, teške posljedice ukoliko se presuda bude koristila za promjenu statusa quo koji su stvorili njegovi zločini, glasova koji zahtijevaju, mole, prijete... Usred te zaglušujuće buke, Karadžić je ušao u sudnicu sa širokim osmjehom, vjerovatno računajući na ishod dana, zadovoljan što su plodovi njegovog krvavog pohoda u Bosni i Hercegovini – njegove nove normalnosti podjela, mržnje, nepovjerenja i razdora – živi i cvjetaju. Presuda nije sadržavala iznenađenja, osim ukoliko neko oslobađanje od optužbi za genocid u općinama poput Prijedora ne računa kao iznenađenje. Ja nisam. Prema sucima, predočeni dokazi su bili nedovoljni za dokazivanje da su Karadžić i njegovi saučesnici namjeravali fizički uništiti bosanske Muslimane i Hrvate u ovim općinama. U Srebrenici da, rekli su suci, i propisno je osuđen za genocid za fizičko uništenje oko 8,000 muškaraca i dječaka 1995. godine. Međutim, drugdje ih je samo namjeravao istrijebiti, ne fizički uništiti, presudili su suci. Neprijatna upotreba pravnih nijansi, da, ali to nije iznenađujuće.

''Plodovi [Karadžićevog] krvavog pohoda u Bosni i Hercegovini... su živi i cvjetaju.''

Ono što je još važnije, Karadžić je osuđen za predvođenje združenog zločinačkog poduhvata koji je podrazumijevao istrijebljenje, ubistvo, mučenje, silovanje, prisilnu deportaciju i široko rasprostranjeni progon bosanskih Muslimana i Hrvata u cilju provedbe vizije sadržane u dokumentu pod naslovom ''Strateški ciljevi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini'', pri čemu su dva od ključne važnosti: stvaranje srpske države na bh. teritoriji i fizičko razdvajanje Srba od drugih naroda koji žive na ovim teritorijama.

Drastičnu prirodu metoda predviđenih za provedbu ove strategije najbolje ilustrira reakcija novoimenovanog komandanta Armije bosanskih Srba, generala Ratka Mladića. On se popeo na binu tokom sastanka skupštine Srba 12.05.1992., kada je dokument prvi put predstavljen, i obratio se prisutnim političarima: ''Ne možete prosijavati ljude kroz sito tako da jedna osoba propadne, a druga ostane. Ono što tražite da učinim je čisti genocid.'' To nije značilo da je Mladić odbijao naredbu; nakon što je odluka donesena, on ju je provodio sa žarom i fanatizmom. Veliki dio Karadžićeve presude je već napisan u prethodnim presudama protiv njegovih saučesnika, članova političkog i vojnog vodstva bosanskih Srba: Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radoslava Brđanina, Stojana Župljanina i drugih. Iako se pojavio samo mali broj novih činjenica, presuda je detaljno dala prikaz Karadžićeve ključne uloge u stvaranju ideologije kojom su se dehumanizirali nesrbi do te mjere da je njihovo istrebljenje postalo legitiman i nužan nacionalni napor. Suci su bili precizni prilikom opisivanja ovih dokaza: ''Radovan Karadžić je predvodio razvoj i promoviranje ideologije i politika SDS-a i stvaranje paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura koje su korištene za uspostavljanje i održavanje vlasti nad teritorijom na koju su bosanski Srbi polagali pravo i daljeg cilja [eliminiranja nesrba počinjenjem zločina]. On je imao ključnu ulogu pri definiranju ciljeva vodstva bosanskih Srba, uključujući odvajanje od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, preuzimanje teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo te stvaranje najvećim dijelom etnički homogene države bosanskih Srba. Karadžić je također imao ključnu ulogu pri širenju propagande protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i njihovog identificiranja kao historijskih neprijatelja Srba i insistirao je na tome da je suživot nemoguć. On je igrao na ovaj historijski narativ, a njegova retorika je korištena za unošenje razdora između strana i mržnje protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i imao je učinak sve većih etničkih podjela i tenzija u BiH.'' Ovo je Karadžićeva najotrovnije i najvažnije naslijeđe: stvaranje nove stvarnosti u kojoj se Radomira Kovača smatra herojem, a djevojke u njegovom vlasništvu su bile svedene na gamad čiji životi i dostojanstvo su bili beznačajni za njihove susjede Srbe. Svi zločini – ubijanja, mučenja, sistematska silovanja i genocid – su bili mogući zbog ove nove stvarnosti koja je nesrbe svela na problem koji se morao riješiti kako bi Srbi postigli slobodu i sigurnost.

Arhive MKSJ sadrže na milione stranica dokumenata, hiljade sati audio i video materijala i druge dokaze. (Susan Schuppli)

Kraj doba kaznenog prava

Dok pišem ove riječi za stolom čujem kćerku kako pjevuši pjesmu grupe The Killers, ''Mr. Brightside'', u susjednoj sobi, dok u spavaćoj sobi moja supruga hrani našeg novorođenog sina. Samo još jedno veče, savršeno u svojoj jednostavnosti, ali ne ono koje ćemo okarakterizirati kao ''vrijedno pamćenja''. A ipak, za one koji su poput Radovana Karadžića, veče poput ovog će ostati nedostižan san tokom ostatka njihovog života. Jer ono što je ostalo od njegovog života je mizerno bivstvovanje osuđenog ratnog kriminalca, osuđenog da svoj život okonča u turobnoj i goloj ćeliji jednog od evropskih zatvora.

Da li je to prikladan kraj za čovjeka koji je uništio na stotine hiljada običnih života dok je slijedio svoj san o etnički homogenoj državi jedne nacije? Ne znam. Zaista, šta bi mogao biti prikladan kraj za čovjeka sa tako otrovnim naslijeđem? Samo znam da se 20 godina ljutnje i žeđi za osvetom pretvorilo u novo shvatanje: Ja samo želim da taj čovjek nestane iz mog života. Ne znam šta prestavlja prikladnu kaznu za nekoga poput njega, ali me donekle tješi da znam da, obzirom da je suđenje gotovo, neće više učestvovati u stvarnosti koju su stvorili njegovi zločini. Upravo tu stvarnost moramo dekonstruisati, razrušiti i transformirati. Početna tačka takvog poduhvata mora biti shvatanje da kraj suđenja Karadžiću dovodi do kraja ''doba kaznenog prava'' u našem traganju za serumom protiv njegovog otrova. To ne znači kraj suđenja za ratne zločine kao takvih, već umjesto toga kraj našeg oslanjanja na kazneno pravo kako bismo transformirali naše društvo. Jako puno smo dobili iz ovog doba: postoje hrpe prikupljenih dokaza, brojne činjenice o zločinima su utvrđene izvan svake sumnje. Niz počinilaca je udaljeno iz našeg okruženja, a pravosuđe Bosne i Hercegovine je u relativno dobrom stanju kako bi procesuiralo počinioce ovih zločina sve dok su oni i njihove žrtve živi. Istovremeno moramo prihvatiti da napori kaznenog pravosuđa tokom ovih 20 godina nisu značajno utjecali na Karadžićevu novu stvarnost u Republici Srpskoj – te njen utjecaj na bošnjačke i hrvatske zajednice.  

''Dominantnost kaznenog prava kao prioritetnog lijeka za naše slomljeno društvo mora prestati.''

Postoje brojna neosnovana očekivanja i nehatne manipulacije među Bošnjacima u vezi s tim do čega bi mogla dovesti ova suđenja: od katarze srpske nacije preko konačnog historijskog evidentiranja konflikta do ukidanja Republike Srpske. Ništa od toga nije zasnovano na čvrstim presedanima niti je ikada postojala ikakva realistična ''mapa puta'' koja jasno koja jasno iscrtava uzročno-posljedični odnos između suđenja i željenih ishoda.''

Ova očekivanja koja su poticali oportunistički nastrojeni komentatori iz oblasti medija i akademskih krugova, religijske i političke vođe su često zavisila od toga da se neka velika sila odjednom probudi i shvati ogromnu nepravdu i patnju koju potvrđuju presude MKSJ i na neki način djeluje kako bi obrnula rezultate genocidnog djelovanja Karadžića. Protraćene su godine na recikliranje takvih mitova uz značajno oslanjanje na viktimizaciju kao osnovu bošnjačkog identiteta, što je, s druge strane, paraliziralo sve značajne razgovore o pomirenju i proklelo pojmove priznanja i oprosta. Ono što je izopačeno je činjenica da su suđenja MKSJ mnogi nekako vidjeli kao mogući način za povrat teritorije i ustavnog okvira izgubljenog u ratu. Istovremeno su Srbima njihove vođe prodale istu priču, ali ispričanu sa drugačije perspektive: da presude MKSJ nekako za cilj imaju kriminalizirati svakog Srbina koji se borio u ratu i da će se koristiti da bi se na neki način potkopala Republika Srpska i Srbija. Naravno, svaki vođa, od Slobodana Miloševića do Milorada Dodika (uz mogući izuzetak Zorana Đinđića) se uvijek pozicionirao kao jedina osoba koja je u stanju ''braniti'' srpski narod, spasiti Srbiju od poniženja i zaštititi RS od ukidanja. Svaki puta kada bi ovaj grč straha i manipulacije popustio i ljudi počeli da se fokusiraju na svoju oskudne prihode, cvjetajuću korupciju i pljačke, pojavila bi se proizvedena kriza kako bi ih vratila u stvarnost nacije pod opsadom, koju je stvorio Karadžić, okružene ''historijskim neprijateljima'' i njihovim saveznicima iz međunarodne zajednice. Umjesto napretka i stavljanja što veće distance između sebe i Karadžićevih metoda za postizanje srpskih političkih ciljeva u Bosni i Hercegovini, politički krugovi bosanskih Srba su napravili puni zaokret i ponovo počeli prihvatati njegovu ideologiju, rehabilitirajući njegove ideje i slaveći one koji su ih provodili kao nacionalne heroje. Posljedice ove bipolarne dinamike su bile poražavajuće. Paraliza pozitivnih društvenih procesa kojoj je ova dinamika doprinijela je omogućila da političke elite sa obje strane pljačkaju bez provjere od strane kontinuirano i uvijek iznova traumatiziranog stanovništva. Mlađa generacija, koja je uvijek najvažniji pokretač društvenih promjena, je ili prisiljena na to da misli o odlasku ili je u velikoj mjeri zaražena najzaraznijim oblicima nacionalizma i mržnje, često odrastajući u ''etnički čistim'' zajednicama koje su nastale kao rezultat konflikta. Civilno društvo je u velikoj mjeri atrofiralo, opterećeno agendama donatora i nedostatkom legitimnosti među ljudima. Militantni ekstremizam raste u svim etničkim grupama, a aktivno ga raspiruje govor mržnje u medijima i na društvenim mrežama. Istina je da postoje organski procesi u okviru kojih se ljudi ponovo povezuju: trgovina, sportovi i određene inicijative civilnog društva. Međutim, ovakvi pomaci su slabi i fragilni, stalno pod napadom moćne mašinerije političkih krugova i institucija koje kontroliraju. Umjesto nastojanja politike ljudskih prava da pruži odštetu žrtvama i spriječi ponavljanje konflikta, društvo je uhvaćeno u nastavak rata ''drugim sredstvima''. To mora prestati ukoliko želimo izbjeći vraćanje u neku vrstu oružanog konflikta. To ne znači da treba odustati od težnji za postizanje pravde za ratne zločine u cilju zaboravljanja, ali znači da dominantnost krivičnog prava kao prioritetnog lijeka za naše slomljeno društvo treba prestati i da je kolektivnu energiju potrebno usmjeriti u druge načine za uništenje Karadžićevog naslijeđa. To znači da umjesto beskonačnog kretanja u krug oko suđenja MKSJ moramo otpočeti ozbiljnu javnu debatu o priznanju i reparacijama.

Porodice zatočenika ubijenih u prijedorskim koncentracionim logorima puštaju stotine balona sa njihovim imenima kako bi simbolizirali njihov zahtjev za javnim spomenicima. (Stop Genocide Denial)

Slučaj koji zahtijeva priznanje i reparacije

Nekoliko godina ranije sam radio intervjue sa desetinama preživjelih ozloglašenih prijedorskih koncentracionih logora i porodicama onih koji su ubijeni 1992. Pokušavao sam shvatiti kako oni vide pravdu koja se dijeli tokom suđenja za ratne zločine u Hagu i na bh. sudovima. Iako su svi oni imali različita mišljenja o tome koliko su bitne presude, kako je čin svjedočenja oblikovao njihova stajališta i većinu drugih aspekata sudskih postupaka, svi su se slagali u vezi sa jednom stvari: kada se radi o važnosti, sudska pravda se nalazila na dalekom drugom mjestu u odnosu na priznanje njihove patnje od strane organa i njihovih susjeda Srba. Jedan nekadašnji logoraš iz Omarske je to sažeo na slijedeći način: ''Priznanje moje patnje je za mene važnije od materijalne kompenzacije bilo kakve vrste. Da je postojao javni napor lokalne srpske zajednice da kaže 'da, mi znamo šta se desilo, priznajemo to', to bi mi više značilo nego sve kazne zatvora i sav novac svijeta. To bi dovelo do pomirenja.'' Dakle to je to: Ukoliko, kao što srpski premijer Aleksandar Vučić rado ponavlja, srpski politički krugovi zaista žele pomirenje sa Bošnjacima, priznanje je ključni prvi korak. To je moralni imperativ koji potvrđuje da je naša humanost preživjela zvjerstva, ali nije lišen ni pragmatične vrijednosti: u dugoročnom intersu Republike Srpske je priznanje zločina koje je Karadžić koristio kako bi postigao političke ciljeve postavljene na početku rata i objavljene 12.05.1992.

''Priznanje je ključni prvi korak. To je moralni imperativ koji potvrđuje da je naša humanost preživjela zvjerstva, ali nije lišen ni pragmatične vrijednosti.''

Razlog za ovo je relativno jednostavan, jer se odnosi na trenutnu paralizu i izglede za budućnost. Ukoliko nema priznanja, ukoliko se Karadžićeve metode istrijebljenja i genocida ne delegitimiziraju u srpskom političkom diskursu, ukoliko se političko vodstvo bosanskih Srba ne odrekne njegove metode u potpunosti, ukoliko i dalje bude postojalo poricanje i rehabilitacija počinilaca, ukoliko se i dalje bude nastavljalo zastrašivanje i diskriminacija nesrba, onda Bošnjaci (ili bilo koja druga razumna osoba) moraju zaključiti da je Republika Srpska zaista nastavak Karadžićevog projekta osmišljena za dovršenje njegovog rada i cementiranje ishoda njegovih napora na istrijebljenju. Ukoliko je to zaista tako, onda Bošnjaci nemaju nikakvu alternativu već da Republiku Srpsku smatraju neprijateljskom pojavom i sigurnosnom prijetnjom. Stoga bilo kakvo pominjanje Republike Srpske u kontekstu mogućeg proglašenja nezavisnosti ili nastojanja za postizanje veće autonomije na neki drugi način ili bližih veza sa Srbijom predstavlja akt eskalacije koji bi u teoriji mogao dovesti do toga da granice neprijateljske države prolaze, naprimjer, kroz brda iznad Sarajeva. Zvuči strašno poznato, zar ne? Jednostavno je nezamislivo da bi Bošnjaci ikada sebi dopustili da se ponovo nađu u sličnoj situaciji. U svakom slučaju ne bez borbe, a ovog puta borba bi vjerovatno imala pogubne posljedice po sve, ali prvenstveno po Republiku Srpsku, obzirom na njenu trenutnu geostratešku poziciju i odnos vojnih snaga u odnosu na 1992. Tako da ponovim, u slučaju Republike Srpske priznanje nije samo pitanje obaveze prema njenim nesrpskim građanima koji su bili mete istrijebljenja i genocida od strane njene vojske i politike – to je također pitanje političke nužnosti. Alternative su sumorne: trenutna iscrpljujuća paraliza i/ili ponovno izbijanje oružanog konflikta. Pri tome srpski lideri ne moraju tražiti inspiraciju daleko: u periodu od 2003. do aprila 2006., kada je Republika Srpska (iako pod pritiskom međunarodne zajednice) stidljivo pravila prve korake u tom pravcu putem televizijskog priznanja srebreničkog genocida od strane tadašnjeg predsjednika Dragana Čavića. Ovaj neprevaziđeni čin javnog priznanja je poticao od istrage o događajima vezanim za pad Srebrenice koju je provela i platila RS. Tokom ovih godina, njen javni emiter RTRS je redovno prikazivao izvještaje agencije SENSE sa suđenja MKSJ. Vršeni su ozbiljni napori na uspostavljanju komisije za istinu na državnom nivou, a u Prijedoru je, naprimjer, postojala značajna debata o memorijalu na lokaciji koncentracionog logora Omarska. Stvari su se kretale u pravom pravcu. Međutim, nakon propasti ustavnih reformi 2006. godine, poznatih kao ''aprilski paket'', srpska politička strategija u Bosni i Hercegovini se iz priznanja pretvorila u agresivno poricanje. Predsjednik RS, Milorad Dodik, personificira ovaj zaokret – čovjek koji je nekada bio žestoki protivnik Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, koji je javno priznao genocid u Srebrenici, danas je poznat u javnosti kao najglasniji poricatelj genocida koji ne propušta priliku za izrugivanje bošnjačkim žrtvama i opravdavanje Karadžićevih metoda. U takvoj atmosferi većina Srba izvinjenje Dragana Čavića danas vidi kao čin izdaje. Političko vodstvo RS koristi svaku priliku da bi odbilo činjenice o zločinima koje su počinile institucije RS protiv nesrba i uskraćivalo žrtvama osnovna prava na memorializaciju. Slučaj Prijedora i odbijanje lokalnih srpskih vlasti da dopuste spomenik za 102 djece ubijene tamo 1992. se ističe kao ilustracija besćutnosti i rasizma ove politike. Njihove radnje omogućavaju da nova normalnost koju su stvorile Karadžićeve politike ponovo pomoli svoju ružnu glavu.

Aktivisti inicijative “Jer me se tiče,” koja okuplja mlade iz različitih etničkih grupa protestiraju za pravo žrtava na sjećanje. (Stop Genocide Denial)

Koji je put ka naprijed?

U kom obliku se dakle treba desiti priznanje? Izvinjenja ključnih političkih vođa su simbolički važna i sve dok su iskrena mogu biti katalizatori drugih procesa suočavanja sa prošlošću. Međutim, vodeći računa o otrcanim pokušajima izvinjenja u prošlosti – kao što je ograničeno mrmljanje bivšeg predsjednika Srbije, Borisa Tadića, ili fijasko posjete trenutnog srpskog premijera Srbije, Aleksandra Vučića, Potočarima nakon njegove grozničave kampanje protiv rezolucije Ujedinjenog Kraljevstva o Srebrenici u Sigurnosnom vijeću Ujedinjenih nacija – moramo gledati dalje od ovih najvećim dijelom ceremonijalnih činova. Kako bi se obrnuli učinci Karadžićevih zločina i godine poricanja neophodno je učiniti daleko više. Kao prvo, javno poricanje mora prestati sada, danas. Ismijavanje žrtava nekih od najgorih zvjerstava, uključujući Srebrenicu, masakr na pijaci Markale, masakr na tuzlanskoj Kapiji i drugi, koje vrše na skoro dnevnoj osnovi srpski političari i koji se šire putem javne televizije, radija i drugih medija u RS i Srbiji, nije ništa drugo do širenje mržnje. Njegov učinak na bilo kakve izglede za pomirenje je negativan i smanjuje, a možda čak i uništava, sposobnost žrtava da oproste. Pored toga, takav jezik čini kontinuum sa sličnim praksama Karadžićevog kruga i njegovih medija tokom konflikta, čime se dodatno cementira percepcija među Bošnjacima da je Republika Srpska danas zaista ista neprijateljska pojava čije su snage počinile bezbroj zvjerstava. Postoji određeni broj drugih konkretnih koraka koje je neophodno poduzeti. Javni mediji čine ključnu arenu u kojoj se mora desiti zaokret od poricanja do priznanja  obzirom na destruktivnu ulogu medija Srbije i RS u procesu dehumanizacije nesrpskog stanovništva, njihovog stalnog negiranja patnje koja je prouzrokovana nesrpskom stanovništvu i njihovih napora na rehabilitaciji osuđenih ratnih zločinaca. Pored širenja poruka priznanja političkih lidera, javni servisi trebaju producirati i emitirati sadržaje koji predstavljaju činjenice o zločinima srpskih snaga na osnovu dokaza koje je prikupio MKSJ i drugi pouzdani izvori. Potrebno je producirati programe u kojima se glas daje nesrpskim žrtvama kako bi ih se ponovo humaniziralo i kako bi se pokazalo da empatija za druge nije čin izdaje srpstva, kao što to propagira Karadžićeva ideologija. To su samo primjeri onoga što treba biti zajednički napor medija koji bi signalizirao i srpskoj i nesrpskoj publici da se Karadžićeva nova normalnost dekonstruira. Još jedna ključna linija fronta je obrazovni sistem. Dokazi o zločinima koje su počinile srpske snage, njihova sistematska priroda i utjecaj koji su imali na stanovništvo Bosne i Hercegovine moraju pronaći svoj put u nastavni plan i program historije u osnovnim i srednjim školama. Iz udžbenika na ovim nivoima se mora odstraniti zapaljiv jezik usmjeren protiv nesrpskog stanovništva čime se ono predstavlja kao ''historijski neprijatelj'' Srba. Univerzitetski plan i program za fakultete prava i političkih nauka koji sada služi kao plodno tlo za ekstremni nacionalizam i revizionizam se mora reformirati kako bi se uključila studija sistematskih zločina protiv nesrba, uz analizu njihovih uzroka i posljedica. Pored toga, bilo bi mudro ukoliko bi univerziteti u Beogradu i Banja Luci uspostavili zajednički institut za studij genocida koji bi imao specifične programe na nivou dodiplomskih i postdiplomskih studija koji se fokusiraju na istraživanje različitih aspekata zločina protiv čovječnosti počinjenih u Bosni i Hercegovini.

Konačno, lokalni organi u Republici Srpskoj moraju poduzeti značajne napore za memorijalizaciju patnje njenih nesrpskih građana. Spomenici se trebaju razvijati uz bliske konsultacije sa porodicama žrtava i preživjelih, kako na mjestima patnje kao što su koncentracioni logori, tako i u općinama gdje će biti vidljivi trenutnim stanovnicima i služiti obrazovnoj svrsi. U cilju signaliziranja svoje reparativne uloge i ponovnog tretiranja nesrba kao jednakih građana prema kojima lokalni organi imaju obavezu, takve spomenike treba finansirati iz javnih prihoda. Pozitivan učinak ovih osnovnih činova priznanja će se značajno povećati ukoliko ih prati niz reparacija. Primarni cilj treba biti suočavanje sa povredama pričinjenim nesrbima od strane zločinačkog poduhvata koji je predvodio Karadžić i njihova konačna transformacija iz neprijatelja u sugrađane. Suprotno propagandi koja je okruživala tužbu pred Međunarodnim sudom pravde koju je Bosna i Hercegovina podnijela protiv Srbije za genocid i agresiju, takve reparacije ne bi iznosile na stotine milijardi dolara, već bi mogle biti mješavina simboličkih i materijalnih reparacija koje bi si Republika Srpska i Srbija lako mogle priuštiti. Prvi korak bi mogao uključivati rješavanje brojnih predmeta nekadašnjih logoraša koji su podnijeli tužbe protiv RS za nematerijalne štete pred domaćim sudovima. Takva poravnanja bi mogla uključivati kombinaciju simboličnih plaćanja i povlastica u okviru programa koji bi prvenstveno bio izrađen u svrhu priznanja obaveze RS prema onima kojima je nanijeta šteta od strane sigurnosnog aparata. Jedan izvor sredstava za podršku takvog programa bi mogli biti milioni eura koje Vlada RS plaća svake godine porodicama optuženih i osuđenih za ratne zločine, dok bi ostatak mogao doći iz fonda koji bi se u ovu svrhu uspostavio uz pomoć međunarodne zajednice.

Takva sredstva bi se mogla koristiti za podršku upošljavanju porodica žrtava koje imaju prebivalište u RS i stipendije za djecu žrtava i preživjelih. Pored toga, porodice žrtava i preživjeli bi mogli dobiti povlastice poput besplatne zdravstvene skrbi, poreskih olakšica i pomoći vezane za rješavanje stambenog pitanja. To zapravo ne bi uzrokovalo velike troškove po budžet RS, obzirom da je broj porodica žrtava i preživjelih koji imaju prebivalište u RS relativno mali, ali bi priznavanje njihovih prava imalo ogroman utjecaj na distanciranje trenutne vlasti od Karadžićevih politika. Konačno, područja u kojima pretežno žive nesrbi i koja su bila specifične mete uništenja od strane srpskih snaga se moraju klasificirati kao oblasti od posebnog intersa za Vladu RS u cilju razvoja i obnove. To bi moglo potaći na stalniji povrat nesrpskog stanovništva koje je trenutno prepušteno samo sebi i međunarodnoj pomoći kako bi popravilo štetu nanesenu namjernim uništenjem i pljačkanjem. Politike koje su usvojili lokalni organi u ovom trenutku nisu ništa drugo do diskriminatorske, a Prijedor je najbolji primjer toga: u okviru ovogodišnjeg općinskog budžeta više je novca dodijeljeno za azil za ulične pse nego za pomoć nesrpskim povratnicima. Razvoj ovih oblasti bi mogao biti samo od koristi za lokalne zajednice, obzirom da bi poboljšana infrastruktura i promjena stajališta lokalnih vlasti mogli privući investicije nesrba koji trenutno žive u inostranstvu, a koji imaju značajan ekonomski potencijal. ''Dugoročno gledano bismo mogli imati priliku za trajan i stabilan mir sa ustavnim uređenjem koje bi se zasnivalo na konsenzusu koji odražava trenutne političke, ekonomske i kulturološke faktore, a ne trulu zaostavštinu Radovana Karadžića.''

Trenutak za djelovanje je sada  

Mogući učinak takvog novog pristupa od strane vlasti Republike Srpske i Srbije bi mogao biti transformativan i ne samo po pitanju dekonstrukcije stvarnosti koju je stvorio Karadžić. To bi signaliziralo jasno distanciranje od njegovih metoda ostvarivanja političkih ciljeva koji su sada na mjerodavan način dokumentirani i označeni kao zločinački u presudi MKSJ. Takvo distanciranje od Karadžićevih zločina bi pomoglo da se legitimizira politička pozicija bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini i prema međunarodnoj zajednici. Trebalo bi dugo za delegitimizaciju bošnjačke percepcije Republike Srpske kao sigurnosne prijetnje i obezbjeđivanje Srbima platforme kako bi s pravom zahtijevali reciprocitet pri priznanju i reparacijama od FBiH u vezi sa srpskim žrtvama ratnih zločina. Konačno, to bi prisililo Bošnjake da odbace ulogu žrtve kao primarni izvor političkog legitimiteta pri izgradnji svojih odnosa sa partnerima u Bosni i Hercegovini i na međunarodnom nivou, što bi ih konačno prisililo da razluče legitimne političke interese Srba od genocidnih radnji Karadžićevog združenog kriminalnog poduhvata. A to je samo početak. Dugoročno gledano bismo mogli imati šansu za trajan i stabilan mir, sa ustavnom strukturom koja se zasniva na konsenzusu koji odražava trenutne političke, ekonomske i kulturološke faktore, a ne trulu zaostavštinu Radovana Karadžića. Ja u potpunosti razumijem da se ovaj prijedlog može odbaciti kao naivan obzirom na trenutnu stvarnost koju ne oblikuju samo Karadžićevi zločini, već također i nasilna pljačka koja je tokom zadnjih 20 godina stvorila zamršeno klupko međusobno isprepletenih političkih, kriminalnih i poslovnih interesa. Isto tako, sve haotičniji regionalni i širi geopolitički kontekst je daleko od toga da bude povoljan za političku volju neophodnu za takve promjene, a da ne govorimo o širim izazovima koje predstavljaju klimatske promjene i stareće stanovništvo. Svjestan sam da ovaj tekst možda neće izazvati ništa drugo do podsmjeha nakon pogleda na osobe koje su trenutno na vlasti i kojima je navodno namijenjen, te na njihovu politiku. Takve reakcije bi sigurno bile razumljive. Jer ovakva rješenja bi zaista mogla zahtijevati prave državnike čija vizija ide dalje od kratkoročnih političkih i materijalnih koristi za njih i njihove stranačke kolege i koji uzimaju u obzir prednosti za njihov narod i narode sa kojima dijele ovu zemlju. Međutim, ukoliko nismo bespovratno promijenjeni pokušajem Radovana Karadžića da utre svu našu sposobnost da suosjećamo s tuđim bolom, onda ćemo prihvatiti moralni imperativ i ono što diktiraju ljudska prava, što bi trebalo biti katalizator takvih politika. Istovremeno ih turobna alternativa nastavka zamrznutog konflikta i stvaran izgled za eskalaciju čine pitanjem čiste političke potrebe. I hitnosti.

Panel na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Nemanja Stjepanović se obraća studentima. (Fotografija: YIHR)

Beograd, veče 29.03.2016., amfiteatar Fakulteta političkih nauka. Prostorija je puna studenata prve i druge godine u dvadesetim godinama koji željno iščekuju da panelisti ukrste mačeve u vezi sa gorućim pitanjem ''Da li postoji zakon i pravda u Hagu?''. Panel uključuje Kostu Čavoskog, ultranacionalističkog profesora prava i vatrenog pristašu Karadžića, Gorana Petronijevića, jednog od Karadžićevih advokata, te Nemanju Stjepanovića, novinara i istraživača iz beogradskog Centra za humanitarno pravo. Diskusija brzo eskalira u situaciju u kojoj se Čavoski i Petronijević natječu u vrijeđanju MKSJ i otvoreno pogrešno predstavljaju skoro sve što se tiče presude Karadžiću. Njihove vulgarne komentare prati gromoglasan aplauz studenata. Stjepanović pokušava vratiti diskusiju na dokaze na kojima se zasniva presuda, ali se njego glas gubi u povicima publike i druge dvojice panelista. U jednom trenutku Čavoski počinje da ismijava presudu o kampanji sistemskog silovanja muslimanskih žena i djevojaka u Foči (što uključuje svjedočenje svjedokinje FSW-75). Njegove ''šale'' o fočanskim ženama dočekuje zaglušujući smijeh i ismijavanje od strane publike. Studenti Univerziteta u Beogradu se smiju monstruoznim pričama o silovanju i seksualnom porobljavanju djevojčica od samo 12 godina. Zaprepašten, Stjepanović pita kako se mogu smijati tako nečemu strašnom, svim dokazima o ovim zločinima sadržanim u presudi. Mlada, prelijepa djevojka iz trećeg reda odgovara: ''Smijali smo se kada smo čitali presudu, zašto se ne bismo smijali sada?''

Ponestaje nam vremena.

Refik Hodžić je novinar iz Prijedora, nekadašnji glasnogovornik MKSJ, trenutni direktor za komunikacije Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu.     

FILTER

READ THIS ALSO