Autor: Edo Kanlić

Nana Devla, fašista i dva pikola

Devla Gušević, djevojački Kapo, rođena je u selu Zemegresi. Ovo podrinjsko selo na potezu  između Goražda i Rogatice je u vrijeme Devlinog rođenja bilo dio preostalih krhotina Austro-ugarske monarhije. Iako je u porodici uvijek bilo neslaganja oko godine njenog rođenja, kao najstariji praunuk vjerujem da je to bila 1917. Tako kažu i neki dokumenti - istina proizvoljno pisani.

Žena koju pamtim kao stidljivu bosansku nanu sa keranom šamijom nadživjela je carstva i republike koje su obilježile njen vijek. Za života je svjedočila pokopu austrijske, osmanske, ruske i njemačke carevine. Pred njom su se rađale, odrastale, sazrijevale, trulile i naposljetku umrle Jugoslavije. Prvo karađorđevska, potom i socijalistička. Sve važne događaje u životu ove žene iz Zemegreha obilježili su ratovi. Rodila se za vrijeme Velikog rata (tek će ga kasnije nazvati Prvim), rađala djecu u vrijeme Drugog svjetskog rata, dobila unuke tokom Hladnog rata, a devedesetih pod opsadom i teškom artiljerijskom paljbom u spisak skromnih titula dodala i zvanje pranane. Kao da nije dovoljno sve to preživjeti, mir joj je odnio jednog sina, a rat unuka. Možda se nekad naborano lice skriveno pod šamijom i smiješilo, ali je dvadeseti vijek obilježen pobrojanim ratovima na njemu trajno ostavio obrise tuge. U svim anegdotama iz edicije porodično predanje koje je prenosila moja nana, a njena kćerka, Devla je bila objekat. U svim osim jednoj.

O Drugom svjetskom ratu u Zemegresima nemam informacija, ali znam da je Goražde malo koja vojska zaobišla. Na početku rata okupirali su ga fašisti obučeni u tri uniforme: njemačku, talijansku i endehazijsku. Domaće i uvezene fašiste ubrzo su zamijenili i strahovite pokolje počinili domaći i uvezeni četnici. Grad su u više navrata oslobađale partizanske jedinice, prvi put 26. januara 1942. godine, a konačno 6. marta 1945. godine. Dok su se vojske smjenjivale, lokalno stanovništvo je u strahu i siromaštvu iščekivalo kraj sukoba. Tom osiromašenom svijetu pripadala je i pranana Devla, tada već udata u Goraždu i majka dvoje djece. Jedan dan je na vrata njene kuće došao Talijan, fašista. Iako okupator, nije provodio silu. Tražio je nešto hrane u zamjenu za dječje opanke. “Majka njemu na bosanskom govori: ‘Ne trebaju meni opanci! I mi smo gladni!’, a on njoj nešto na talijanskom. Pa joj izvadi fotografiju iz džepa i bezbeli objašnjava kako su mu to žena i dva pikola (!). Mala djeca, pa on viče pikolo. Šta ja znam, tako se valjda kaže muško dijete... I na kraju se majka smiluje, pa mu donese 3-4 jajeta. Njemu oči k’o fildžani! Obradovao se jadničak, ko kad je gladan! Vidi da joj ne trebaju opanci, pa iz džepa izvuče jedan sapun. Znaš li šta je sapun bio u taj vakat?! I eto ti…”. Ovako mi nana prepriča anegdotu svoje majke Devle, pa pomno nastavi gledati talijansku seriju.

Historija rijetko kada kroz svoju cjediljku propušta priče o ženama. Ili da budem precizniji, rijetko to čine muškarci koji pišu historiju. I kada se govori o ženama, uglavnom ih se objektivizuje. Govori se i piše o ekstremima poput ubistva i silovanja žene. Na taj način se (ne)svjesno zatire njena svakodnevna i za život presudna uloga u ratu. Bez priče o merhametluku nane Devle i fašisti kojem je fotografija supruge i dva pikola u trenutku gladi najvažniji identifikacijski dokument, priča o ratu ostaje samo suhoparan materijal za udžbenik historije. Žene su se borile na svoje načine, othranjivale porodicu i čuvale plamičak dobra u vrijeme nečovječnosti. Dodavale su životne boje svakodnevnici koja nam se često servira crno-bijela. I nisu samo one najistaknutije stvarale historiju. Činila je to Devla iz Zemegreha, ali i moje druge tri pranane o čijim ratnim iskustvima ne znam ništa.

Sjećam se dana kada su me probudili i saopštili mi da je nana Devla umrla. Tjerao sam se da zaplačem oponašajući ljude oko sebe, iako u to vrijeme nisam razumio koncepte plača i smrti. Osamnaest je godina prošlo otkako nije s nama. Nana nije bila obrazovana žena. Nije bila ratnica čije je ime spominjano u pobjedničkim govorima. Bila je žena koja je preživjela tri rata i šest političkih sistema koji su nastajali i nestajali u međuvremenu. Mir se u balkanskoj, a naročito bosanskoj historiji računa kao međuvrijeme između dva rata. U svim je anegdotama koje su došle do mene nana bila objekat. Baš sam se zato odlučio zapisati ovu, vama možda beznačajnu, ali meni jako dragu i važnu glavnu ulogu pranane Devle Gušević, rođene Kapo iz Zemegreha na potezu između Rogatice i Goražda.

 

Edo Kanlić, rođen u Goraždu 1994. godine. Magistar ljudskih prava i demokratije. Aktivista i antifašista.

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.