Autor: Edin Omerčić

Obelix na Kazanima: Ludi su, ti Rimljani

Uz Romaniju, mitsku hajdučku nevjestu, kraj Jahorine planine, smjestio se Trebević, koji je ime dobio prema riječima trebište, treb kojima je kod starih Slavena označavano mjesto ritualnog žrtvovanja. Na njegovim obroncima – Kazani, prirodni usijek u stijenama.   Kazani - jama,  preko 20 godina duboka, u koju su nakon prisilnog odvođenja iz kakve takve sigurnosti vlastita doma, bacani farmaceuti, policajci, pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, volonteri, penzioneri, partizani, odlikovani djelatnici Crvenog krsta/križa, stari i nemoćni, roditelji, predratni članovi (nominalno iste) političke stranke kojoj pripada i sadašnja sarajevska gradonačelnica.

Oni nisu „stradali“ – kako to možemo čuti iz pojedinih sarajevskih političkih tabora posljednjih dana (kakvo bešćutno izražavanje!),  kada je ponovno aktualizirano pitanje podizanja spomenika građanima Sarajeva. Njih nije slučajno pogodilo tane iz pištolja kojim je netko nevješt i brzoplet želio udariti ekser u zid, niti ih je pogodio strujni udar, ili pregazio vojni transporter. Oni su mučki, bezdušno i svirepo ubijeni. Njihova su tijela tučena, udarana, probadana, sječena, poljevana benzinom, koljene im lublje, odsjecane glave, spaljivana, obeščašena - bačena u bezdan jame.[1]

Kao što sigurnost Sarajlija nije ugrožavala opsada koju su postavila mitološka bića ili izvanzemaljci, već nelegalne vojne formacije takozvane Srpske republike, opskrbljene tehničko-materijalnim sredstvima, oruđem i oružjem raspadnute Jugoslavenske narodne armije, tako je i ove zločine neko naredio, neko počinio, neko zataškao, neko drugi na njih ukazao, a neko „U ime naroda!“ (o)sudio.  

Zločine je, kao što to stoji u sudskim presudama, naredio komandanat 10. bbr. Armije Republike Bosne i Hercegovine, Mušan Topalović, zvani Caco, kojemu nije suđeno budući je život okončao „u pokušaju bijega“, u krajnje sumnjivim okolnostima tokom akcije kodnog naziva Trebević.

Krajem oktobra, 1993. dok su agencijske vijesti javljale o pripremanju novih ofanziva tzv. Vojske republike srpske i dolasku novih, svježih dobrovoljačkih snaga iz Srbije na područje istočne Bosne, Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je prinuđena da „počisti unutar vlastite kuće“. Ona je tada bila jedini faktor koji je mogao barem malo učvrstiti beznadežnu poziciju bosanskohercegovačke delegacije u mirovnim pregovorima. Još uvijek nezrela vojna sila, koja je ratujući sa, bosanskohercegovačkoj Vladi nelojalnim snagama, Hrvatskim vijećem obrane i Vojskom republike srpske, stekla samopouzdanje, a promjenom na mjestu premijera Vlade i unutrašnjim preustrojem rasčistila i s kriminalnim radnjama zapovjednika 9. i 10. brdske brigade.

Nakon mnogobrojnih ekscesa, iznuđivanja robe, novca i prisiljavanja na rad, pa i ubistava istog tog stanovništva koje su trebali braniti, kap koja je prelila čašu bila je krađa dvaju UN-ovih oklopnih transportera. Međunarodni skandal  je uzrokovao  potpuno sramoćenje bosanskohercegovačke Vlade koja je 26. oktobra 1993. godine odlučila pokrenuti akciju protiv ovih „gospodara rata“ unutar vlastitih redova. U okršaju Armije sa kriminalcima okupljenim oko komandanta Topalovića je poginulo 20-ak ljudi, među kojima je bilo i 6 civila.

Spomenik na Kazanima se podiže na zahtjev porodica žrtava, politička volja u vidu  snažnog impulsa gradonačelnice  postoji.  „Tiha većina“ Sarajeva – šutnjom (a kako drugačije), odobrava podizanje (?) kako bi naredne generacije stanovništva Grada bile oslobođene traume i odgovornosti koju ima sadašnja generacija, a ta je da se nedužnim žrtvama oda počast i pijetet kroz spomenik koji će komunicirati, postavljati pitanja i davati adekvatne, istinite, potpune odgovore koji se odnose na sve okolnosti zločina, počinitelje zločina. Mi imamo priliku da žrtvama, barem simbolično, vratimo ono što su im počinitelji oduzeli - ljudskost.

Rješenje ovog gordijevog čvora koje nudi Gradsko vijeće, pokušavajući političkim odlukama isti „posjeći“ je u najmanju ruku polovično. Tekst „Zauvjek ćemo se s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana,“ koji je prihvaćen, pod naslovom Spomen obilježje Kazani (1992-1994) vješto prešućuje „ono nešto“ o čemu bi zapravo trebao govoriti. Vremenska odrednica „Zauvjek“ ukazuje, ako na ništa drugo, ono na sumnju u ono na šta se prećutno „Mi svi“obavezujemo u nastavku rečenice teksta na spomeniku. – „Mi svi“ smo, sada to jasno i piše i stoji na dnu teksta - Grad Sarajevo. Dakle – „Mi svi“ nisu građani Sarajeva, nije stanovništvo Grada, nisu Sarajlije, nego su „Mi svi“ -  puka politička jedinica, obična depersonalizirana cjelina, zajednica koja je administrativno-upravna. Ovakvim rješenjem natpisa na spomeniku Gradsko vijeće vrši političku „volju svoju“, a postavljanje spomenika koristi kako bi se, umjesto da ide naprijed, nastavila „igra mišića“ sa prijašnjim gradskim upravama.

Nije sasvim jasno koga se „Grad Sarajevo“ sjeća, i prema kome izražava tugu i poštovanje? Široj javnosti je identitet žrtava gotovo nepoznat, i time što će njihovo ime biti uklesano na „spomen ploči“ postavljenoj daleko od očiju javnosti, na nepristupačnom terenu – neće doprinijeti suočavanju društva sa prošlošću, već ostavljanju teškog moralnog, političkog, sudskog, civilizacijskog pitanja - ad acta

Pitanje identiteta najmanje jedne žrtve nije još uvijek riješeno, što otvara i brojna druga pitanja, od kojih je najmanje bitno hoće li na spomeniku stajati nacionalna i vjerska identifikacija i simbolika (jer nisu sve žrtve bačene u Kazane bili Srbi, niti su sve žrtve bile pravoslavne. Žrtve koje su na Kazanima pronađene 1993. godine, a ekshumirane tokom 1998. godine na „Pomoćnom stadionu Koševo“ su:

1. Nevenka (Spasoje) Bošković rođena 1933. godine;

2. Marko (Simo) Bošković rođen 1929. godine;

3. Stojan (Jefto) Žuža rođen 1933. godine;

4. Novka (Neđo) Lemez rođena 1950. godine;

5. Dragomir (Mihajlo) Ćeranić rođen 1943. godine;

6. Ana (Mihajlo) Lavriv rođena 1942. godine;

7. Vasilj (Stefan) Lavriv rođen 1933. godine;

8. Predrag (Momčilo) Šalipur rođen 1965. godine;

9. Duško (Vojo) Jovanović rođen 1955. godine;

10. Mileva (Branko) Drašković rođena 1936. godine;

11. Ago (Lutvo) Šteta rođen 1939. godine;

12. Marina (Ilija) Komljenac rođena 1926. godine;

Na Kazanima je pronađeno i ukopano u toku rata i nekoliko lica koja nisu u evidenciji nestalih osoba, a to su:

13. Ranko Frankić;

14. Branislav Radosavljević rođen 1952. godine;

15. Branislav Blagojević rođen 1960. godine.,

a još se uvijek traga za tri žrtve srpske nacionalnosti, koje su prema presudi Kantonalnog suda u Sarajevu, a na temelju svjedočenja i priznanja osuđenih, stradale na Kazanima:

16. Nikolić (Nikola) Ergin rođen 1966. godine;

17. Vučurović (Dobrivoje) Zoran rođen 1952. godine;

18. Komljenac (Adam) Radoslav rođen 1921. godine

Način na koji se odvijala dosadašnja rasprava vezana za podizanje spomen obilježja žrtvama na Kazanima, netransparentno, nestručno i među uskim krugom političkih istomišljenika, kojima je cilj bio ukazati na greške prethodnika, ostavlja sa strane, pored navedenih, i pitanja umjetničkog rješenja, pitanja lokacije, pitanja datiranja natpisa, pitanja počinioca zločina – i nudi traljava „projektna“ (prema izrazu jednog od vijećnika – ovo je dugogodišnji projekat) rješenja u vidu građevinskih radova. Ovakvim načinom spomeničkog rješenja, u kojemu nisu sudjelovali stručnjaci Akademija, Muzeja i Zavoda, otvaraju se brojne nove mogućnosti manipulacije i krive i pogrešne interpretacije.

Natpis bi, uz spisak žrtava, prema rješenju koje je ponudio jedan dizajnerski studio,  trebao stajati na kamenu koji neminovno podsjeća na monolite iz bronzanog doba kakve možemo naći rasute po evropskom kontinentu, iste one koje proizvodi i distribuira  - Obelix, debeo, snažni i prostodušni strip junak dok, rame uz rame sa Asterixom, brani svoje selo od, zadatku potpuno nedoraslih rimskih zavojevača.

Jesu li priprosti Rimljani u stripu Renea Goscinnya usporedivi s primitivizmom četnika, karadžićevih i mladićevih trupa koje su kroz rušenje urbanog bića nastojale ostvariti megalomanski projekat izgradnje srpskog Sarajeva? Pokazujemo li u ovom slučaju simpatije prema navedenim Galima? Da, naravno! Volimo ih, i ne samo to: Mi jesmo Gali, Mi se jesmo oduprli daleko nadmoćnijoj vojnoj sili! Mi jesmo (pre)živjeli, (sa)čuvali i o(p)stali.

Možemo li ovaj galski dvojac i njihovu borbu personificirati sa „prvoborcima“ Cacom i Ćelom? Tko su u slučaju Kazani - Rimljani, a tko barbari? Podiže li Gradsko vijeće ovaj spomenik sebi? Ili je spomenik, ipak trebao biti posvećen žrtvama i porodicama žrtava i jasno reći da - Mi nismo Caco i Ćelo. Caco i Ćelo nisu naši heroji. Sarajevo se i zbog njihovih zločina jako teško i dugo oporavlja od zadobivenih rana!

Edin Omerčić je rođen u Puli 1981. godine, osnovnu i srednju školu je završio u Rovinju, a studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i magistrirao na temu Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996. godine. Zaposlen je kao saradnik za modernu historiju na Institutu za historiju UNSA. Član je Udruženja za modernu historiju UMHIS iz Sarajeva. Doktorske studije je upisao 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i trenutno radi na izradi doktorske disertacije na temu vezanu za djelatnost Srpske pravoslavne crkve tokom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Čita umjerenom brzinom.

 

[1] Kantonalni sud u Sarajevu, br. predmeta  K: 110/99, Sarajevo, 8. 10. 1999., Vrhovni sud FBiH, br. predmeta Kž-5/2000, Sarajevo, 22. 2. 2000.

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.