Autor: Lejla Gačanica

Prekrajanje prošlosti u javnom prostoru: slučaj grada Mostara

Društvene promjene, posebno one proistekle iz konflikta, potiču zajednice i pojedince da propituju kome i zašto pripadaju, odakle se crpi njihov identitet. Ovo je plodno tlo za revizionizam jer pitanje pripadnosti – posebno nakon obrata koji znače gubitak jednog zajedničkog identiteta (kakav je slučaj bio s jugoslavenskim), egzistencijalno je ali i pitanje moći u konfliktu i nakon njega. Manipulacija činjenicama, vraćanje iskonskim vrijednostima, pozivanje na raniju historiju (od one od koje se opraštamo ili oslobađamo) centralno je u kreiranju kolektivnog identiteta. Kolektivno pamćenje čine aktivnosti koje se u sadašnjosti provode u vezi s određenim događajima iz prošlosti. Procesi sjećanja neraskidivo su povezani s onim što se zaboravlja – kada organizirano pamtimo kao zajednica ujedno tako i zaboravljamo. U tom odabiru šta se pamti ili šta se zaboravlja međusobna povezanost kulturne baštine, sjećanja i prostora značajna je komponenta nacionalnog identiteta. Proces očuvanja i specijalizacije kolektivnog pamćenja odvija se materijalnim performansima: knjigama, spomenicima, muzejima, nazivima ulica i institucija, kao i obilježavanjem određenih prošlih događaja kojim određena društva stvaraju odnos s vlastitom prošlošću.

Postkonfliktna Bosna i Hercegovina uronjena je duboko u etničke podjele. Iscrtane etničke granice i nevidljive granice među ljudima, nemogućnost prevladavanja ratne prošlosti, zapaljiva politička retorika dovele su do (re)kreiranja novih narativa o „nama“ i „njima“, ne ostavljajući nimalo prostora za zajedničku prošlost i historiju. Novija prošlost iznjedrila je nove heroje, nove žrtve i istovremeno potisnula gotovo svu prethodnu zajedničku (jugoslavensku) prošlost kao nepoželjnu. Antifašizam i materijalni podsjetnici na njega tako su postali vruć krompir u rukama kreatora politika sjećanja. Razapeta između nasilnih poricanja i vrlo brižnog potiskivanja, spomenička antifašistička prošlost suočava se s brisanjem s mentalnih mapa bosanskohercegovačkih gradova. Korijeni ovog otpora spomenicima nekadašnjeg kolektivnog razmišljanja mogu se vidjeti u potrebi za reinterpretacijom ne samo prošlosti već i organizacije budućnosti. Senaid Musabegović navodi da je „ovo uništavanje samo po sebi imalo dvostruko značenje: nastojalo je izbrisati komunističku prošlost kako bi se stvorilo prostora za nove identitete, a istovremeno je označilo povratak čistoj, 'drevnoj tradiciji'“.

U tim terminima Mostar je primjer i institucionaliziranih podjela i kontinuirane borbe između 'stare' i 'nove' prošlosti, bez konstruktivne perspektive i prostora za svu historiju koju ovaj grad ima. Nekada poznat kao 'crveni', antifašistički grad sa devet narodnih heroja, danas je Mostar podijeljen na istočni (bošnjački) i zapadni (hrvatski), uz krhke pokušaje da se sačuva barem simbolično sjećanje na nekadašnju zajedničku prošlost. Jednostavno – činjenice koje se ne uklapaju u hegemoni smisao se potiskuju, dok se postojeći spomenički podsjetnik na antifašističku prošlost grada brutalno sistemski uništava. Mostar je u periodu 1992–1995. pretrpio uništavanja spomenika i simbola ovog grada: 1992. (uoči Dana oslobođenja i Dana grada Mostara) Partizansko spomen-groblje je prvi put oštećeno miniranjem, što je bio tek uvod u kontinuirano razaranje, a spomenik je pretrpio ozbiljna oštećenja tokom ratapravoslavna crkva Svete Trojice potpuno je srušena 1992. godine; Stari most srušen je 1993. godine.

Uništavanjem identiteta prijeratnog Mostara tražili su se prostori za instaliranje novih vrijednosti, čineći da svjedočimo „ritualnom ubijanju grada“. Javni prostori u oba dijela Mostara dobili su spomenike označitelje. Tako pet ulica zapadnog Mostara nose imena po visokim vojnim i političkim dužnosnicima Nezavisne Države Hrvatske i pripadnicima ustaškog pokreta. Na istočnoj strani je 2012. godine podignut spomenik vojnicima Armije BiH u obliku ljiljana, bez odobrenja gradskih vlasti, koji je izazvao političke sporove između bošnjačke i hrvatske strane; 2013. godine oštećen je u eksploziji. Križ od 33 metra, koji je 2000. godine postavljen na vrhu brda Hum i koji se nadvio nad drevnom muslimanskom četvrti, a mjesto njegovog postavljanja izaziva posebne prijepore zbog toga što je tokom rata sa tog mjesta granatiran grad. Dodatan sloj apsurda daje pokušaj pronalaska 'univerzalne vrijednosti' u statui Brucea Leeja ('koji nije ni Srbin, ni Bošnjak ni Hrvat'). Bruce Lee, u pokušaju pomirenja podijeljenog grada, sada je u parku Zrinjevac, dok njegov idejni tvorac Nino Raspudić zagovara reanimiranje Herceg-Bosne (Herceg-Bosna je ratni secesionistički poduhvat etno-nacionalista za stvaranje hrvatskog entiteta u BiH tokom rata, proglašena udruženim zločinačkim poduhvatom od strane Međunarodnodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju). Negiranja ratnih zločina i veličanje presuđenih zločinaca, poput haške šestorke, sastavni su dio današnje mostarske naracije.

Brutalan primjer brisanja prošlosti u javnom prostoru Mostara je Partizansko spomen-groblje, djelo Bogdana Bogdanovića. Bogdanović je bio jedan od rijetkih umjetnika koji je tražio univerzalna značenja simbola, izbjegavajući nacionalne imperative. Otvorenost simbola i arhitektonskih oblika za interpretaciju važna je karakteristika Bogdanovićevih djela. Komemorirajući mrtve, Bogdanovićevi spomenici također se okreću živima, i bili su dio zajednica i gradova, stvarajući lične veze sa svojom publikom. Ovaj pristup koristio je i u izgradnji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru – spomenik predstavlja personifikaciju ulica, kuća, terasa i trgova, „Mostar u malom, replika grada na rijeci Neretvi, njegov idealan dijagram“. Spomenik oslikava dva grada (grad mrtvih – spomen-groblje, i grad živih – Mostar) koji se gledaju licem u lice. Spomenik je groblje-park u spomen na 810 poginulih partizana, simbol antifašističkog otpora. Bogdanović je naglasio činjenicu da je spomenik građen dobrovoljnim prilozima, uključujući kamen mostarskih kuća koji su porodice rado donirale. Mostarci, kako je to bila ideja Bogdanovića, doživljavali su ga ne samo kao mjesto sjećanja već i kao mjesto bivanja. Stoga je posebno teško razumjeti razmjere destrukcije ovog spomeničkog kompleksa koji je danas devastiran, polomljenih nadgrobnih ploča, iscrtan kukastim križevima i ustaškim simbolima. Značenje spomenika danas je uprošćeno, suženo, u svrhu njegovog konačnog nestanka. Riječima Bogdanovića: „Mostarski spomenik i po svojoj arhitekturi i po svom duhu je simbol jugoslovenske kulture. On nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, a svima pripada, veže i nosi formulu iznad ovih podela. A sada je proskribovano sve što je proizvod jugoslovenske kulture.“

Mostar nije jedini grad u Bosni i Hercegovini koji bitku za interpretaciju prošlosti vodi na javnim prostorima. Razlog tematiziranju unutar ovog teksta leži u aktuelnosti samog trenutka – nakon dvanaest godina održat će se lokalni izbori u ovom gradu. Nažalost, teško da će donijeti ozbiljne promjene za ovaj grad koji je zapeo između 'istoka' i 'zapada', fašizma i antifašizma. Ipak – važno je u ovom trenutku govoriti o revizionizmu na javnim prostorima Mostara, jer možda će već naredni izbori biti zakašnjeli momentum za oživljavanje 'dvaju mrtvih gradova u jednom'.

Lejla Gačanica je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje s prošlošću, s fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.

Korišteni izvori:

Assmann, J. (2005). Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme.

Bogdanović, B. (2001). Glib i krv. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Bogdanović, B. (1997). Grad mojih prijatelja. Mostarska Informativna Revija MM, no. 12/13.

Connerton, P. (2002). Kako se društva pamte. Beograd: Samizdat B92.

Nora, P. (2007). „Između sjećanja i povijesti“. Diskrepancija, vol. 8.

Markovina, D. (2014). Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja. Zagreb: Plejada.

Musabegović, S. (2014). u Monumenti. Promjenjivo lice sjećanja. Beograd: Forum Ziviler Friedensdienst.

PROČITAJTE I OVO

Šta je Balkan.Perspectives?

Časopis Balkan.Perspectives je časopis koji se bavi suočavanjem sa prošlošću (DwP) na Zapadnom Balkanu. Izdaje ga forumZFD na četiri (4) jezika i on predstavlja saradnju između Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije. Ovaj časopis osigurava platformu za lokalne aktere u cilju podrške konfliktno osjetljivog diskursa o pitanjima vezanim za nedavnu prošlost. Nuđenjem različitih perspektiva o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću iz cijele regije, ovaj časopis se nastoji boriti protiv stereotipa i etnocentričnih narativa, potaći na kritičko razmišljanje i širu debatu, te ojačati konstruktivne pristupe suočavanju sa prošlošću.


Možete se pretplatiti na časopis elektronskim putem tako što ćete poslati e-mail na adresu balkan.perspectives@forumzfd.de.


Pozdravljamo i cijenimo vaša mišljenja i povratne informacije i nadamo se da ćete ovaj časopis smatrati vrijednim resursom.



  Newsletter

BALKAN.PERSPECTIVES