Autor: Hana Ćurak

Stolačka - fatamorgana

Juli je ili august i mi smo u Hercegovini. Mnogi od nas se prvi put zaista susreću sa komarcima i žegom: naše nas zaštićene nadlaktice odaju, mi smo Oni koje se pazilo. Ne žalimo se, nismo ta ekipa, stoički podnosimo komarce, tu strašnu neman na koju nas niko nije upozorio. Borimo se protiv oštre izgorene hercegovačke trave dugim nogavicama i visokim čizmama. Mi smo Družba Pere Kvržice u doba pomirenja. Naš najveći strah nisu zmije, jer Družbu Pere Kvržice u doba pomirenja nije strah, jer Družba Pere Kvržice u doba pomirenja živi vjerujući da se svakome ponaosob ne može desiti nešto loše, a od strašnih hercegovačkih neprilika pod suncem će nas spasiti, šta li - mir na koji smo navikli. Mi smo Družba Pere Kvržice, stupamo jedno iza drugog, mislimo o simpatijama i posebnosti našeg iskustva u koje smo se upustili iz čiste znatiželje. Uobičajeno nisam nešto naročito raspoložena za seminare i ljetne škole, ali N. i R. imaju godina kao ja i očito su spremni da svoja politička uvjerenja i očinsko-koordinatorske sposobnosti suvereno iznesu na kršan teren. To je ono što Školu drugačijih sjećanja čini posebnom. Osim što je oslobođena formata u kojoj autoritet zauzima znanje izgovoreno iz usta visokih i kvalitetnih predavača između kafe-pauza, kroz nju osjetiš Bosnu i Hercegovinu. Naizgled je lišena formalnosti, a izgrađena je na temeljima čiste teorije mira.

Stupamo ka jami Čavkarica, putem na koji sami nikada ne bismo naišli: to je naš zadatak, da otkrijemo zemlju od koje smo mrki i plavooki odvaljeni. Vođeni uvjerenjem da smo veliki avanturisti, mi postajemo rijetki poznavaoci lokalnih priča koji nisu iz okolnih sela, imena Đeče i Plano. Na zabetoniranoj jami Čavkarica saznajemo o zločinima počinjenim nad bosanskim muslimanima u Drugom svjetskom ratu i danas. U danima koji prethode i slijede, na svakom mjestu stradanja na koje stižemo dočekuje nas lokalni domaćin, neko ko je bio spreman da nam ispriča priču, njegovu, intimnu, i neizbježno kolektivnu, lokalnu. Posjećujemo: Prebilovce, Široki Brijeg, Kruševo, Rotimlju, Radmilju, Grabovicu, Bradinu, Orašlje i Koštanu bolnicu. To je posljednja tačka našeg putovanja i za mene je previše. Ovako su se osjećale nježne duše reporterki prije dvadeset godina koje je neko uvjerio da mogu doći na zadatak u ratnu zonu, ne pomišljam tada prepravljena iskustvima, a ni sada, prepravljena sramotom što sam bila tako slabašna da nisam mogla učestvovati u svim posjetama koje su moji vršnjaci stisnutih zuba prihvatili. Naša zemlja satkana je od lokalnih zločina počinjenim u Drugom svjetskom ratu i ratu devedesetih godina - očito, voljela bih da ne moram napomenuti, počinjenih u imena različitih nacija. U našoj zemlji se hoda po simboličkom. Upoznaj svoju zemlju da bi je volio, a ja sam je zavoljela na putu do spomenika u Orašlju kraj tuđih bašti punih smokava. Ako se od vreline ne može zapamtiti ništa drugo, sa sobom zauvijek nosiš osjećaj fatamorgane, jer je svaki susret, svaka priča i dolazak na mjesto gdje se lokalci sjećaju počinjenog zločina bizarna i atmosferična. Još nešto što tome doprinosi je osjetan izostanak drugih: jedini ljudi koje mi srećemo kroz ove dane su naši domaćini. Niko drugi ne postoji, pomišljam.

Ipak, prva fatamorgana koju sam u Hercegovini imala nije se desila pod avgustovskom vrelinom. Prvi put sam Stolac posjetila ranije te godine, za Dan ljudskih prava, u aprilu. U nedostatku perspektive o ozbiljnosti tog poduhvata, povela sam prijateljicu na koncert tada tek neznatno poznatog, danas skoro pa za mir mobilizirajućeg repera, Kontre. Sada mi se čini da na tom koncertu u stolačkom kafiću Coco Loco nije bilo nikoga osim nas. Ali se sjećam da sam tada, u neznanju, mislila da je kafić pun dječaka koji će kroz svoj jezik, solidarišući se sa drugim dječacima kroz teme koje ih se tiču, uspjeti graditi mir kod kuće. Još uvijek živim u neznanju, jer svoju zemlju ne poznajem dovoljno dobro. Poslije Škole drugačijih sjećanja svakako sam provela studentske sate lutajući mapom Bosne i Hercegovine u potrazi za imenima sela koja me fasciniraju, a zemlju upoznajem, kao što priliči svakoj nježnoj duši reporterke, kroz poeziju. Sa rapom se, za razliku od većine dječaka ove zemlje, ne mogu povezati, ali uživam što je fatamorgana tog stolačkog popodneva postala stvarna u toliko mjesta naše FM JAM države.

U Hercegovini počiva suština bivanja, e da jednom prestanu gorčine, a ja, par godina iskusnija i neznatno više informirana, uviđam mogućnost da Bosna i Hercegovina bude baš tamo gdje su njeni stanovnici decenijama umirali: ona je najjača u kotama svoje nemogućnosti. Evo kako. U svim malim mjestima postoji bar jedna osoba koja je spremna razgovarati sa djecom Drugoga. Njih historija ne može eliminisati. A na djeci Drugoga je da iz tog razgovora porastu u ljude koji će živjeti svoj prostor, svoju FM JAM državu.

 

Hana Ćurak (21.3.1994) je studentica Sjevernoameričkih studija na Freie Univerzitetu u Berlinu. Feministkinja je i aktivistkinja petogodišnjeg iskustva u poliitčkoj i javnoj komunikaciji. Trenutno zaposlena u odjelu za komunikacije univerziteta Hertie School of Governance, Hana je radila kao novinarka, istraživačica, i projekt-koordinatorica. Članica je Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Živi između Sarajeva i Berlina. 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.