Autor: Sara Velaga

Nebo iznad krovova

Podijeli pa vladaj! Još od Julija Cezara, koji je autor ove izreke pa sve do danas, najjednostavnija metoda vladavine jeste ona kada podijeliš. Narod, zemlju, imovinu, ali i nerijetko djecu, koja će jednoga dana postati ljudi. A podijeljena djeca znače upravo to. Nove podjele, koje posiješ da bi niknule u visine nacionalizma, diskriminacije i gledanja „naših“ i „vaših“. Kada mir nije potpun, a u BiH gotovo nikada nije, tlo je plodno za unutrašnje nemire, sukobe i izazivanje želje da se ponovo dijeli, ono što ni ranije nije trebalo biti podijeljeno. U vremenu kada bismo svi trebali biti jednaki pod jednim nebom, ljudi grade krovove i pod njima nove podjele. Dvije škole pod jednim krovom.

Izborila su se jajačka djeca da ne bude te nove, podijeljene škole. Pokazala gradu, državi, a onda i svijetu da postoji kritička svijest, zdrav razum i volja da se sistem mijenja. Donijelo je to razna priznanja, medijsku pažnju, podršku građana i zadovoljstvo mase. Ali time što je spriječen nastanak novog problema, ne znači da smo riješili i postojeće, jer u BiH i dalje postoje podijeljene škole. Dvije škole pod jednim krovom. Ako izuzmemo maternji jezik, kao onaj kojim se često roditelji, ali i obrazovni sistem bave, kao i pravo djeca na izučavanje istog, postavlja se pitanje ostatka nastavnog plana i programa, odnosno svih drugih školskih predmeta.

Pretpostavkom da imamo dvije historije (ili povijesti) dolazimo do nove problematike, zvane „dvije istine“. A čija je vjerodostojnija i ko odlučuje o tome? Možemo li i druge predmete onda tako podijeliti pa reći da u jednoj školi 2+2 zaista nije 4? U sistemu kakvom živimo, odgovor bi vrlo lako mogao biti da zaista i nije, jer podijeljen narod se lako ubjedi da je u naizgled jednostavnoj matematičkoj operaciji mnogo nepoznanica, a da rezultat zavisi od one „tuđe“.

Kada dijelimo ljude, kasnije teško pronalazimo čovjeka i onda se pitamo zašto ljudi odlaze? Možda zato što svjesni funkcionisanja u društvu koje se vodi parolom „podijeli pa vladaj“ niko zdravog razuma ne želi usmjeriti svoje dijete u takvo školovanje. Gdje se čak i vremenski različitim smjenama u pojedinim školama želi izbjeći „susret sa drugima“. Kada bi problem nacionalizma bio problem starijih generacija, on bi vremenom nestao. Ali opšte je poznato da se novim naraštajima mora ostaviti neki teret, a koji drugi do onoga da nastave tradiciju podijeljenosti. U sebi, porodici, gradu. U državi i svijetu. Da se zna ko je ko, jer je to danas mnogo važnije od odgovora na pitanje „šta“?

Šta je taj neko postigao u životu i koliko je uložio u sebe? Naizgled izuzetno važno pitanje postaje skrajnuto uslijed većeg interesa za to „gdje taj neko pripada“? A svi mi moramo pripadati negdje. Ako već nećemo sami da se izjasnimo, a eto zgodne prilike u vidu odabira jedne strane krova. Jeste li lijevo ili ste desno? Koja boja vas određuje i gdje ste upisali svoju djecu na školovanje? Dvije škole pod jednim krovom, naročito u osnovnim školama, vraćaju nas u neka zaostala vremena pa nije čudno da se djeca kasnije u srednjim školama u susretima sa „drugom“ djecom u mješovitim školama čude jer nisu znali šta očekivati „sa druge strane“?

U čak 28 mjesta u BiH postoji 56 škola[1] ​koje funkcionišu po sistemu „dvije škole pod jednim krovom“. A to je samo ono vidljivo, jasno podijeljeno i definisano. Koliko je samo podjela u javnim ustanovama, obrazovnom sistemu kada je u pitanju visokoškolsko obrazovanje i životu uopšte. Najlakše je upravljati narodom koji i pored mogućnosti da nešto promijeni, ne mijenja ništa, jer taj narod je najpodložniji manipulaciji. Taj narod će dizati ograde da se ogradi od drugih, podizati krovove nad nove podjele i davati poslove na osnovu stranačke pripadnosti. Narod kojem će uvijek važno biti da zna ko je „naš“ a ko „vaš“ narod je koji će lako početi novi rat u bilo kojem trenutku. A stanje rata nije samo ono u kojem na vas pucaju, već svakodnevno prećutno odobravanje novih podjela u društvu koje očajnički treba korak naprijed, a uporno sebi svakim novom prilikom puca u nogu.

Nepokretno društvo Bosne i Hercegovine. Gleda u prilike, a pravi se da ne vidi i ne zna, jer je paralisano strahom koji se podjelama dobija. I ne prestaje da se nada da će mu biti bolje, ali ne misli da je dio tog boljitka, jer mu svaki pokret ovisi od toga kojom nogom će zakoračiti. A mnogo važnije, na čije tlo će ta noga stati.

Dvije škole pod jednim krovom, tri naroda pod jednom zastavom, svi zajedno sa nacionalnim manjinama u jednoj državi. Pod jednim nebom, a niko ne pita „čije je nebo“ jer bi nas sigurno neko odozgo sa osmijehom upitao „Nisam li zajednički svima“?

Sara Velaga, diplomirana komunikologinja za odnose s javnošću, novinarka, spisateljica, aktivistkinja, ona koja piše, jer papir trpi i ono što sama ne bih mogla.

Fotografija: Mirjana Ribić


 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.