Autor: Drago Bojić

Svaki nacionalizam je negacija čovjekovih prava i demokracije

Piše: Drago Bojić za partnerski portal tacno.net

Ako bi se izborni zakon skrojio prema zahtjevima dominantnih etno-nacionalnih politika, u tom slučaju bi BiH, ako stvar izvedemo do kraja, funkcionirala kao zbir triju etnija, kao društvo nacionalnih stranaka i kao servis etno-kulturnih politika, a to ne bi zaštitilo ni prava konstitutivnih naroda u dijelovima gdje su u manjini, a ne bi relaksiralo ni etničke odnose. Pritom bi bez ikakvog ograničenja bila marginalizirana prava manjina i onih koji ne pristaju da ih se svodi na etnički identitet.

U novom broju Sveski za javno pravo koje objavljuje Fondacija Centar za javno pravo, urednik časopisa i profesor ustavnog prava Edin Šarčević objašnjava nesporazume oko legalnosti i legitimnosti, o čemu posljednjih godina predstavnici hrvatske politike u BiH stalno govore. Evo ukratko Šarčevićevog nalaza: „Za političke pozicije u BiH se ne natječu narodi nego političke stranke sa svojim programima. Članovi predsjedništva se ne biraju kao predstavnici naroda nego kao predstavnici entitetskih birača/građana (jedan u Republici Srpskoj, a dva u Federaciji BiH). Članovi predsjedništva ne predstavljaju narode nego bosansko-hercegovačku naciju i državu Bosnu i Hercegovinu. Izborni sistem počiva na principu proceduralnog legitimiteta tako da je legitiman svaki izbor proveden prema zakonskoj proceduri.“ Tako, dakle, stoje stvari prema trenutno važećem izbornom zakonu i ustavnopravnim propisima u BiH, ali upravo je to veliki politički problem dvoentitetskog i treoetničkog bosansko-hercegovačkog društva.

Država kao servis etničkih prava

U državi u kojoj ne postoji ni minimum etničkog povjerenja osim kad je riječ o raspodjeli vlasti i profita, u kojoj se na svaki spomen građanske države nacionalistima diže kosa na glavi, u kojoj se svakom građanskom stavu učitava apriorno bošnjački nacionalizam (zar su, doista, baš svi koji glasaju za građanske i liberalne stranke „bošnjački nacionalisti“!?), sadašnji izborni zakon će konstantno proizvoditi političke krize i pogoršavati etničke odnose. To potvrđuje spomenuti „hrvatski slučaj“, i dok se ne iznađu rješenja institucionalne zaštite kolektivnih – nacionalnih, kulturnih i jezičnih prava, ova će država tavoriti u nemogućnosti da pronađe minimalni politički konsenzus.

Ali ako bi se izborni zakon skrojio prema zahtjevima dominantnih etno-nacionalnih politika, primjerice prema zahtjevima Hrvatskog narodnog sabora, u tom slučaju bi BiH, ako stvar izvedemo do kraja, praktično funkcionirala kao zbir triju etnija, društvo nacionalnih stranaka i servis etno-kulturnih politika, a to u konačnici ne bi zaštitilo ni prava konstitutivnih naroda u dijelovima gdje su u manjini, a ne bi relaksiralo ni etničke odnose u BiH niti bi pripitomilo ovdašnje nacionalizme. To bi dodatno ojačalo etničke podjele u ovoj zemlji, pogoršalo status manjina, onemogućilo političku participaciju građana izvan etničke pripadnosti i dokinulo druga ljudska prava.

U tom slučaju bi država i simbolički i pravno bila posve u rukama triju konstitutivnih naroda, odnosno njihovih najvećih stranaka i time bi se u stvarnosti životnih odnosa svaki pojedini građanin sveo isključivo na etničku pripadnost i on bi samo unutar većinskoga etničko-teritorijalnog koncepta mogao ostvariti svoja demokratska prava. Takav izborni koncept bi dodatno pojačao isključivosti bosansko-hercegovačkih nacionalizama, ozakonio bi izbornu trgovinu pozicijama konstitutivnih naroda ondje gdje su u manjini i praktično bi posve dokinuo građanski princip demokracije. Kad se govori o promjeni izbornog zakona, onda se ta promjena uglavnom veže uz odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Drugi entitet, Republiku Srpsku rijetko tko spominje, ne spominju se ni pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda u tom entitetu, a ni pripadnici srpskog naroda u Federaciji.

Nacionalizam kao „reakcija“ i nacionalizam kao „akcija“

U eseju o povratku nacionalizma i ksenofobije u europskim državama, u knjizi Osveta nacionalizma, francuski filozof Pierre-André Taguieff upozorava da bi suvremeni nacionalizmi mogli postati utočište razočaranih i isključenih i da se neonacionalističke reakcije mogu shvatiti kao reakcije protiv antinacionalizma vladajućih i kulturnih elita koji se vode idealom denacionaliziranja nacija, odnosno napuštanja klasičnih formi državnih nacionalizama 19. i 20. stoljeća koji su bili pokretači i nositelji uspostave država. Suvremeni europski nacionalizmi, tvrdi ovaj filozof, najčešće su reakcija na pokušaje denacionalizacije.

Ova dijagnoza razotkriva genezu i motive suvremenih nacionalizama, pogotovo u onim europskim zemljama i društvima koja se posljednjih godina i desetljeća susreću s izazovima veće prisutnosti drugih i drugačijih (neki to nazivaju „kulturnim nacionalizmom“) i koji se osjećaju kao gubitnici europeizacije i globalizacije društava u kojima žive (neki to zovu „ekonomskim nacionalizmom“). Iz tog razloga, upozoravaju suvremeni filozofi i sociolozi, svaku vrstu čovjekove pripadnosti treba uzeti ozbiljno, jer upravo ondje gdje se ona poništava, najviše se ukorjenjuje i postaje opasnost za društvo u cjelini. Zato spomenuti filozof i upozorava da se naciju ne smije prepustiti ksenofobnim nacionalistima.

S ovom dijagnozom se možemo složiti, ali joj moramo dodati i činjenicu da nacionalizmi postoje i onda kad nacije/narodi/etnije nisu ugroženi, da su često najsnažniji u nacionalno monolitnim društvima i zemljama, kao što također pokazuju primjeri nekih europskih zemalja. Nacionalizmi se, dakle i u povijesti i danas, ne pojavljuju samo kao „reakcija“ na ugroženost od drugih, nego kao „akcija“ usmjerena protiv svih koji se ne uklapaju u nacionalno jedinstvo i protiv svega što ugrožava takozvane vitalne nacionalne interese. Primjere za to možemo naći u susjedstvu: Hrvati u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji žive praktično u jednonacionalnim državama, nisu ugroženi ni od koga, nitko ih ne pokušava niti može denacionalizirati ni iznutra ni izvana, i unatoč tome oba ta nacionalizma su sve jači i prisutniji i postaju općeprihvaćeno stanje duha nacije.

Bosansko-hercegovački nacionalizmi

Primijenimo li dijagnozu spomenutog filozofa na nacionalizme u BiH, imajući pritom na umu sadašnju postdaytonsku političku situaciju, očigledno je da su bosansko-hercegovački nacionalizmi često reakcija na pokušaje denacionalizacije etničkih skupina, ili deetnicizacije teritorija ili deetatizacije države, ali to nije cijela istina o ovdašnjim nacionalizmima, i zato se valja još jedanput vratiti na izvore, geneze, motive i ciljeve „naših“ nacionalizama, koji se pojavljuju i kao „reakcija“ i kao „akcija“.

Srpski nacionalizam, koji se povijesno manifestira kao ekspanzionistički i koji je preko velikosrpske politike uvezen u BiH, a u granicama Republike Srpske ratom i etnički čišćenjem ograđen, ne odustaje od onoga što je ekspanzijom osvojio, i zato grčevito brani teritorij koji je osvojio i nacionalizirao ratom i etničkim čišćenjem. Hrvatski nacionalizam u BiH, povijesno se manifestira kao produžena ruka hrvatskog državotvornog nacionalizma koji nije ostvario svoje ekspanzionističke ciljeve u BiH, ali ustrajava na svome gubitništvu i inzistira na onom dijelu teritorija gdje je taj narod u većini.

Treći, bošnjački nacionalizam, manifestira se kao reakcija na povijesne nepravde, na rat u kojem je bošnjački narod bio izložen dvostrukoj agresiji i kao reakcija na napade na državu, pa se artikulira kao domovinski patriotizam – kao ljubav prema jedinoj domovini (za razliku od druga dva naroda koji imaju i „matičnu i rezervnu“ domovinu) i kao povijesni avangardizam – kao povijesno utemeljena obrana civilizacijskih tekovina. Stiješnjen između dva veća vanjska (srpski i hrvatski) i dva manja unutarnja nacionalizma (republičko-srpski i herceg-bosanski), poziva se na državni patriotizam koji druge dvije strane doživljavaju kao državni (etatistički) nacionalizam i pokušaj denacionalizacije hrvatskog i srpskog naroda u BiH.

Sadašnji Ustav i izborni zakon će bez sumnje konstantno pothranjivati bosansko-hercegovačke nacionalizme i produbljivati jaz među narodima. Neosporno je, dakle, da Ustav i izborni zakon ove zemlje treba mijenjati, ali ako će ta promjena počivati isključivo na ustupcima etničkim politikama i njihovim zahtjevima, time se bosansko-hercegovačko društvo neće osloboditi etničkih napetosti niti svojih nacionalizama. Svaki ustupak nacionalističkim politikama, mnoštvo je primjera za to u daljnjoj i bližoj povijesti, vodi jačanju nacionalizama. Svaki nacionalizam je nezajažljiv u svojim aspiracijama, bez mogućnosti korekcije i bez kompromisa, i nikad ga se do kraja ne može „nahraniti“.

Budućnost bosansko-hercegovačkog društva ne može se graditi na nacionalizmima, ni na nacionalizmima „reakcije“ ni na nacionalizmima „akcije“. I jedni i drugi dugoročno onemogućavaju uspostavu demokratskog građanskog društva čiji su temeljni postulati pravo pojedinca i općenito ljudska prava. Ako bi se legalnost i legitimnost, da se vratimo na početak ovog teksta, isključivo vezala uz etničku pripadnost i uz prava naroda kojima manipuliraju nacionalne stranke, onda u tom slučaju prava gube svi oni koji se ne uklapaju u etnički zadane okvire.

Čovjek je najprije pojedinac i građanin sa svojim individualnim pravima, pa tek onda pripadnik određenog kolektiva i to bi morao biti temeljni kriterij pri promjeni izbornog zakona. Stvarni su neprijatelji demokracije, ističe spomenuti filozof Taguieff, ideološka nepopustljivost i odbijanje kompromisa, a u to se u pluralnim društvima može „upasti“ i s pozicije obrane kolektivnih i individualnih građanskih prava. Zato se mora tražiti kompromisno rješenje koje neće negirati čovjeka pojedinca, njegovo dostojanstvo i njegova prava ni u individualnom ni u kolektivnom smislu.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.