Autor: Eugen Jakovčić

VRA Oluja – 23 godine poslije

Vojna operacija Hrvatske vojske (uz sudjelovanje Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine) nazvana „Olujom“ (započela je 04. kolovoza/augusta 1995. g u 5 h) bila je jedinstvena akcija kojom su u teritorijalni sastav i ustavno-pravni poredak reintegrirana područja označavana UN sektorima „Sjever“ (Banija i Kordun) i „Jug“ (Lika i Dalmacija) u Republici Hrvatskoj i razbijena srpska blokada Bihaća u Republici Bosni i Hercegovini.

Operacijom Hrvatske vojske „Oluja“ definitivno je slomljena pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a time i skršena samoproglašena Republika Srpska Krajina („RSK“).  Također, ponovno su, kontinentalnom trasom, prometno, spojeni jug i sjever Hrvatske. Tako su ostvarene sigurnosne pretpostavke za život na područjima koja su graničila s „RSK-om“ te za ostvarivanje prava na povratak prognanika u svoje domove, protjeranih s tog područja u kampanjama nasilja i zločina 1991. godine.

Pobunjenička srpska vojska i civilno stanovništvo s UN područja „Jug“ povukli su se brže i za to su bili bolje pripremljeni, dok iz UN sektora „Sjever“ civili i srpska vojska u izbjeglištvo kreću kasnije.

Samo područje UN sektora „Jug“ bilo je opterećeno teškim sukobom na početku rata, kad je srpska strana počinila teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području zadarskog i šibenskog zaleđa. U Škabrnji su u studenome/novembru 1991. g. ubijena 43 civila, 15 hrvatskih branitelja, a u susjednom Nadinu 14 hrvatskih civila. U kninskim zatvorima (kasarna Mladićeva 9. Korpusa JNA, Stara bolnica-Martićev zatvor) od sredine 1991. do sredine 1992. g. bio je zatočen veliki broj Hrvata koji su prošli tešku torturu i mučenja, a u nekim slučajevima i seksualno nasilje. U kolovozu/augustu 1991. g. Jugoslavenska narodna armija se u dalmatinskom selu Kijevo otvoreno svrstava na srpsku stranu, a započinje i kampanja granatiranja hrvatskih gradova. Zajedno s milicijom Krajine kreće se u napade na slabo branjena ili neobranjena sela. Gotov sve nesrpsko stanovništvo s tih područja je prognano.

U području UN-ovog sektora „Jug“ u godinama nakon okupacije, a pred početak VRA „Oluja“, dogodilo se i nekoliko ograničenih vojnih akcija Hrvatske vojske, kao što su „Maslenica“, „Miljevački plato“ i „Medački džep“. Pri tome su počinjeni i zločini. U Medačkom džepu u blizini Gospića, Hrvatska vojska počinila je teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i područje Divosela, Čitluka i Počitelja očistila od sveg stanovništva i sravnila ga sa zemljom. To područje opteretila su i masovna, organizirana smaknuća Srba (ali i nepoćudnih Hrvata) u Gospiću, tijekom 1991. i 1992. g, od kojih se za mnoga ni danas ne zna.

U već spomenutom UN-ovom sektoru „Jug“ (Lika i Dalmacija), za vrijeme službenog trajanja operacije „Oluja“ i u narednih 100 dana, Hrvatska vojska (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijskim odorama), unatoč tome što oni nisu davali otpor, smaknula je više stotina, a prema Hrvatskom Helsinškom odboru za ljudska prava najmanje 410 civila. Grupna smaknuća civila zabilježena su u Radljevcu, Uzdolju, Gruborima, Gošiću, Varivodama, Korenici, ....

Istraživanja koja je proveo Hrvatski Helsinški odbor, pokazala su da je u kolovozu/augustu i rujnu/septembru 1995. g., tijekom i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom integriranom teritoriju ubijeno više od 600 civila i spaljeno više od 22.000 kuća. Iz straha za osobnu sigurnost kao i na nagovor krajinskih vlasti Hrvatsku je tada napustilo više od 150.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba.

Neki od poznatijih zločina tijekom i nakon VRA „Oluja“:

U vrijeme trajanja vojno redarstvene akcije „Oluja“ 6. kolovoza/augusta 1995. g. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Zločini nisu procesuirani.

Ubojstva najmanje petero civila  u Mokrom Polju (Knin) započela su 6. kolovoza/augusta tijekom akcije „Oluja“ i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Zločini nisu procesuirani.

Između 7. i 8. kolovoza/augusta 1995. g. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora poginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. Zločini nisu procesuirani.

U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza/augusta 1995. g. ubijeno je devetero civila.  Zločini nisu procesuirani. Među ubijenim civilima bila je i starica od 93 godine Sava Lavrnić, a s njom je ubijen i njezin sin Petar. U istom selu živa je spaljena u vlastitoj kući i nepokretna Marija Brkljač, a sve to iz šume, koja je bila udaljena svega 15 metara, pratila je njezina kći Jela Ugarković. Osim ljudskih žrtava, ubijene su i domaće životinje te je zapaljeno gotovo 80 posto objekata u selu. 

25. kolovoza/augusta 1995. g. u selu Grubori (Knin) ubijeno je šestero civila. Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred Haškim tribunalom svjedočilo više osoba, Županijsko državno odvjetništvo iz Zagreba podiglo je 15. prosinca/decembra 2010. g. optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana. Postupak još uvijek u tijeku.

Dana 27. kolovoza/augusta 1995. g., oko 16 h u selu Gošić (Kistanje) ubijeno je sedmero  civila. U tijeku je istraga protiv nepoznatih počinitelja. 

Za vrijeme VRA „Oluja“, pa do konca 1995. g. u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena. Zločini nisu procesuirani

Dana 28. rujna/septembra 1995. g. u selu Varivode (Kistanje) oko 17 – 17:30 h, ubijeno je devetoro civila. Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, protiv nepoznatih počinitelja.

U dvadeset i tri godine od operacije „Oluja“, hrvatsko pravosuđe podiglo je tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi. Suđenja su rezultirala jednom osuđujućom presudom, pet optuženih je uslijed nedostatka dokaza oslobođeno, a jedan postupak je i dalje u tijeku.

Pored toga, u hrvatskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za zločine počinjene za vrijeme i nakon operacije „Oluja“, od čega se 439 odnose na pripadnike oružanih snaga. Po toj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali javnost nikad nije bila upoznata s njihovim imenima i djelima za koja su osuđene.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu od 12 optužnica podignutih za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. – 1995., unutar njih samo dvije bavio se zločinima nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču u Haagu se sudilo za zločine počinjene tijekom i nakon operacije „Oluja“ u ljeto 1995. godine.

Generali Gotovina i Markač najprije su jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora da bi u žalbenom postupku obojica bila oslobođena tijesnom većinom glasova (3:2). Za oslobađajuću presudi glasali su suci Meron, Güney i Robinson, a protiv su bili suci Pocar i Agius. U tim presudama Raspravno i Žalbeno vijeće su – na osnovu istih činjenica i istog prava – došli do dijametralno suprotnih zaključaka o nekima od ključnih pitanja o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana.

Žalbeni postupak je, za standarde Tribunala, trajao rekordno kratko, a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju „pamflet presuda“ („magazine judgement“). Osim po tome, ostat će upamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, „suprotni svakom poimanju pravde“.

Mada tvorci Tribunala nisu predvidjeli višu pravnu instancu koja bi preispitivala odluke Žalbenog vijeća, obje presude za „Oluju“ našle su se pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), najvišim svjetskim sudom koji presuđuje u sporovima između država. Ne, naravno, na preispitivanju, već kao dokazi i protudokazi u sporu pokrenutom međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. U konkretnom slučaju, Srbija je prvostupanjskom (osuđujućom) presudom dokazivala da su u „Oluji“ počinjeni zločini koji su dosegnuli razmjere genocida, dok je Hrvatska to osporavala pozivajući se na drugostupanjsku (oslobađajuću) presudu.

U presudi izrečenoj u veljači/februaru 2015. g., MSP je utvrdio da su srpske i hrvatske snage između 1991. i 1995. godine počinile teške zločine od kojih neki imaju materijalne elemente genocida, ali da namjera nije bila da se neka etnička grupa „uništi“ već da se njezini pripadnici „nasilno uklone“ s određenih dijelova teritorija. Zanimljiv je zaključak najvišeg svjetskog suda o egzodusu Srba kao predviđanoj, vjerojatnoj i poželjnoj posljedici planirane vojne akcije: „[...] Sud napominje da strane ne osporavaju da je značajan dio srpske populacije napustio Krajinu, što je bila direktna posljedica vojne akcije hrvatskih snaga tijekom Operacije „Oluja“, posebno granatiranja četiri grada. [...] Dalje napominje da transkript sa sastanka na Brijunima [...] jasno pokazuje da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile svjesne da će Operacija „Oluja“ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; u izvjesnoj mjeri, oni su vojno planiranje i zasnovali na tom egzodusu koji su smatrali ne samo vjerojatnim već i poželjnim.“ (Presuda MSP, paragraf 479).

Povratak izbjeglih Srba bio je također otežan zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravedne države na tom dijelu teritorija Republike Hrvatske, pa su tako u periodu do 1999. godine registrirana 24 kaznena djela ubojstva povratnika. Nasilje, zlostavljanje i terorizam prema srpskoj manjini postao je dio svakodnevice na nekad okupiranim područjima. Vlada u Zagrebu donijela je više pravnih akata koji su imali za cilj prije svega osporavanje imovinskih, radnih i drugih prava kao i onemogućavanje povratka uništavanjem imovine, ....

Sinergija navedenih elemenata uz neučinkovit program povratka i presporih državnih gospodarskih mjera poticanja obnove, rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva s petine hrvatskog teritorija u mjeri koja ima učinke etničkog čišćenja.

Kako je u izjavi sjećanja prije koji dan podsjetilo Srpsko narodno vijeće:

„Od 1991. do danas, unatoč povratku dijela izbjeglih i pristiglim doseljenicima, Hrvatska ima gotovo pola milijuna stanovnika manje, od toga gotovo 400.000 svojih stanovnika srpske nacionalnosti. Samo za vrijeme „Oluje“ izbjeglo je njih oko 200.000. Svijest o toj činjenici, a da o savjesti ne govorimo, u društvu ne postoji ni danas, pa se izbjegli ne spominju ni u jeku međusobnih optužbi za to tko je kriv za „iseljavanje Hrvatske“. Oni se ne računaju kao demografski gubitak, baš kao što se njihovi krajevi ne tretiraju kao krajevi istinske državne brige. O njima se danas više vodi računa kao o graničnom, sigurnosnom pitanju negoli kao o razvojnom pitanju.“

Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

U tekstu su korišteni dijelovi izvještaja

VOJNA OPERACIJA „OLUJA“ I POSLIJE, Hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava, Zagreb, 2001. / https://snv.hr/oluja-u-haagu/media/sg1/sg1-04-vojna-operacija-oluja-hr.pdf

Interaktivni narativ OLUJA U HAAGU / Produkcija SENSE u suradnji sa SNV-om, 2015. / https://snv.hr/oluja-u-haagu/oluja-hr.html

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.