Autor: Tarik Čalkić

NE VIDIM, NE ČUJEM, P(R)ATIM

Često razmišljam o uzrocima našeg trenutnog stanja u državi i regionu, i uvijek nekako dođem do zaključka da je između ostalog, jedan od glavnih uzroka upravo naša nemarnost, indiferentnost i ekstremna sposobnost adaptacije za sve lošije uslove života. Imaginarnim seciranjem prosječnog balkanskog mediokriteta može se doći do nekih odgovora na pitanje zašto smo tu gdje jesmo.

Za početak primjetno je da su oči prosječnog stanovnika brdovitog Balkana, preciznim medijskim, političkim, religijskim, i drugim instumentima s laserskom preciznošću operisane da ne vide. Nije riječ o de facto sljepilu, no usudim se reći da ne vidimo. Za potrebe slikovitijeg prikaza pomenutog sljepila ući ću u glavu koja „ne vidi".

Dakle ovako, svako jutro se budim umoran, pijem preskupu kafu koja od kafe ima samo ime koje piše na kesi. Zatim doručkujem isti hljeb već godinama, samo sam ga nekad plaćao pola marke, sad ga plaćam marku i četrdeset, sreća pa ne vidim. Idem vani, moje oči nisu u stanju primjetiti smeće po ulici, a i noge su istrenirane da ga zaobiđu i preskoče. Iste te noge vješto prelaze preko rupa na cesti, prelijeću preko bara punih prljave vode i blata, i refleksno se izmiču vozilima u kojima vozači ne vide kao što ni ja ne vidim.

Stečeni automatizam kretanja me sputava da primjetim da je zrak koji udišem zagađen, prljav i obojen duginim bojama hemijskih tragova. Moje oči će hladnokrvno preći preko prosjaka i beskućnika, pri tom će moje ruke instinktivno pokriti džepove, a usta će vjerovatno promrmljati nešto u bradu. Noge će me odnijeti u kafić u kojem svakodnevno sjedim. Tu će oči progledati i vidjeti šifru za WI-FI, nakon čega će cijelo moje biće uživati u čašici razgovora sa ekranom telefona. Uši neće čuti „muziku“ koja već od ranih jutarnjih sati udara bez ikakvog razloga, možda će je tijelo primjetiti i ispratiti ritmičnim cupkanjem nogu. Ne vidim da u tom istom kafiću pored mene sjedi masa maloljetnika koji uspješno konzumiraju sve što je ponuđeno u cjenovniku. Mojim plućima neće smetati oblaci dima cigareta, možda će se desiti da ću primjetiti neugodni miris odjeće kad se vratim kući.

 Dok sjedim tu, iznervirati ću se jer je konobar neljubazan, ne zanima me činjenica da radi za mizernu dnevnicu i poslužuje „klijentelu“ koja satima razvlači jedno (najjeftinije piće), ja samo želim uslugu na visokom nivou.

 

Ručak i večeru ću spremiti iz potrošačke korpe koja košta samo 3-4 puta više nego što je prosječna plata, pa opet kažem sreća pa ne vidim. Sreća i prednost su i u tome što se organizam navikao da stalno jede istu hranu, šta ima veze, barem ne umirem od gladi. Bolje je da se manje jede, čuva se linija.

Kada je riječ o svakodnevnom životu, moj um je ispraksiran da na društvenim mrežama kreira savršen život i predstavi me u najboljem mogućem svjetlu. U tom šarenom online svijetu moj profil je popunjen savršenim momentima, fotošopiranim fotografijama i divnim uspomenama. Svi moji prijatelji su tako ustrojeni da žive i uživaju u svijetu koji se nalazi u ekranu, jer tamo sve izgleda onako kako želim, tamo vidim i čujem.

Ponekad pratim vijesti, jasno mi je da su uvijek oni drugi, „njihovi“ krivi za sve loše što nam se dešava. „Naši“ se bore za očivanje mojih vitalnih nacionalnih interesa i na tome sam im zahvalan. Svoju zahvalnost im iskazujem tako što već godima glasam za njih jer su naši, a naši su najbolji bez obzira na sve. Ova poskupljenja i akcize mi ne smetaju jer ja uvijek punim goriva za „cenera“ a sreća mi je pa ne vidim da sa svakim poskupljenjem za istu vrijednost dobivam manje i manje.

U prostorima u kojima živim postoje i oni koji su kao progledali, oni u sprektru boja moga oka postaju nevidljivi i označeni kao potencijalno opasni. Cijelo tijelo mi se grči od pomisli da postoje ti koji vide drugačije od mene. Moja čula zanemaruju takve ljude, mozak im prikači adekvatnu etiketu, i sa njima se ne treba petljati. Ja znam najbolje, jasno mi je šta ko treba raditi, savršeno dobro vidim svačije mane jer ih ja nemam, za svaki problem imam rješenje i savjet. Stručan sam u skoro svemu, većina stvari je pogrešna zbog drugih nesposobnih ljudi, i zbog onih „njihovih“ koji nas sputavaju.

Često od ovih što su progledali čujem priču o aktivizmu, volontiranju, putovanjima, toleranciji, meni je to sve super, ali to nije za mene, jer je za njih, a oni su kao što sam već rekao možda i opasni. Jednom sam i ja malo progledao, i nije mi se nikako svidjelo kao to izgleda, uopšte mi nije jasno kako ovi što vide žive u takvom svijetu, nama je barem dobro dok je naših, ne puca se.     

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.