Autor: Emir Imamović Pirke

Grad koji je pobijedio Ratka Mladića

Foto: Tanja Druškić Savić

„Sve što je starije od deset godina i mlađe od sedamdeset pet godina, stradat će u Šibeniku. I nijednu kuću ostavit' nećemo...“, rekao je tadašnji visoki oficir Jugoslavenske narodne armije, a današnji osuđenik za ratne zločine, Ratko Mladić. Bilo je to prije tačno trideset godina, u ranu jesen 1991. godine, nepunih pola desetljeća prije nego će njegovi vojnici, ovoga puta sa oznakama Vojske Republike Srpske na rukavima uniformi, počiniti genocid u Srebrenici. Tamo, u Podrinju, završio je put užasa kojim je Mladić krenuo iz okoline Šibenika, grada čija se odbrana pokazala ključnom za dalji razvoj ratnih događaja u Hrvatskoj i, nešto kasnije, Bosni i Hercegovini.

U predvečerje 16. septembra 1991. godine Šibenikom je odjekivala sirena koja označava opću opasnost, dok su se na prilazima gradu vodile bitke u kojima je bivša JNA imala sve, a branitelji nešto pješadijskog naoružanja i vrlo jednostavan izbor: onaj između slobode po svaku cijenu i, u najboljem slučaju, odlaska u izbjeglištvo. Ovo drugo, parafrazirajući Mladića, važi za mlađe od deset i starije od sedamdeset i pet godina.

Šestodnevnim borbama prethodili su, kao i drugdje u Hrvatskoj te davne godine, pregovori predstavnika policije i Zbora narodne garde sa armijskim oficirima kojima je dominirao čovjek kojem je, pokazao je kasnije u Prijedoru i Foči, Sarajevu i Brčkom, svaki zločin bio prihvatljiv ukoliko vodi do ostvarenja cilja. Mladićeva pozicija bila je jednostavna i isključiva: pregovore je doživljavao kao način da se druga strana složi sa svim što on traži i ne postavlja bilo kakva, a kamoli suvišna potpitanja.

Uvjeren u vatrenu moć JNA, osiguran velikim brojem vojnika i sa neupitnom podrškom ondašnjeg političkog i vojnog vrha Jugoslavije na umoru, on je ipak pred Šibenikom - bukvalno pred Šibenikom, na samom ulazu u taj grad - doživio ne samo prvi, već i jedan od najvećih vojnih poraza.

Zauzimanje Šibenika bilo je, naime, od strateške važnosti: onaj ko je kontrolirao taj grad kontrolirao je cijelu Srednju i Južnu Dalmaciju, dugo područje od ušća rijeke Krke u Jadran do Dubrovnika, regiju iza čijih je leđa Bosna i Hercegovina u kojoj 1991. još uvijek vlada mir i traje koncentracija snaga za ratove vođene isključivo zbog promjena granica AVNOJ-a.

Da je, kao što nije, Ratko Mladić prešao Šibenski most, granice Velike Srbije – one šešeljevske: Kralovac – Karlobag – Virovitica – Zadar – možda ne bi bile precizno ocrtane gusjenicama tenkova, ali bi teritorij raznih SAO oblasti sigurno bio daleko veći i daleko teži za vojno oslobađanje. Jednostavno rečeno: puno je lakše bilo izvesti vojnu akciju „Maslenica“ kojom je Hrvatska vojska nakon godinu i pol dana povezala sjeverni i južni dio zemlje, nego što bi bilo osloboditi Šibenik i sva eventualno okupirana područja od njega do Prevlake.

Šibenski branitelji već su tada, sredinom septembra 1991. godine, sveli takozvanu Republiku Srpsku Krajinu u gabarite koje će operacija „Bljesak“ umanjiti, a „Oluja“ poništiti i pokazati koliko je današnji srpski zastupnik u Saboru Republike Hrvatske, Milorad Pupovac, bio u pravu kada je oružanu pobunu planiranu u Beogradu i vođenu iz Knina opisao kao „hegemonistički, suicidalni projekat“ za srpsku zajednicu u Hrvatskoj – zajednicu koja se brojčano prepolovila i koja se od „Oluje“, kako je kazao mirovni aktivista sa iskustvom iz izbjegličke kolone, Slaven Rašković, nikada neće oporaviti.

U isto to, ratno doba, Šibenik je ostao grad sa procentualno najvećim brojem Srba u Hrvatskoj vojsci i bez uobičajenih oblika terora za to i kasnije vrijeme. Uostalom, današnji potpredsjednik Vlade Hrvatske i član Samostalne demokratske srpske stranke, Boris Milošević, je rođeni Šibenčanin, sin hrvatskog branitelja, ali i rođak dijela poratnih srpskih žrtava ubijenih nakon okončanja vojnih operacija HV-a u ljeto 1995. godine.

Priča o šibenskom ratu i miru zapravo je priča o tome šta bude kada se više drži do zavičajnog, nego do nacionalnog identiteta kao ideološkog konstrukta. Ujedno je to i priča o gradu za koji je i danas teško utvrditi je li davne jeseni trebao pasti ili kasnije, zajedno sa svojim tvornicama, samo propasti.

Puno prije nego će rat početi u svom eksplozivnom obliku, svjedocima pregovora između šefa šibenske policije Nikole Vukošića i Ratka Mladića bilo je jasno da je mir dalji od Marsa. No već se u obližnjem Splitu predigra za smrt  percipirala manje ozbiljno od kraće kafanske tuče. Tako se dešavalo da novinarki „Slobodne Dalmacije“, Davorki Blažević, uredništvo prigovora jer pretjeruje i paniči pišući o onome što će se pokazati neizbježnim. Ni kasnije, za sve ove godine, bitka za Šibenik nije predstavljana kao jedna od ključnih ne samo za njegove žitelje, već za dalji tok rata, a bila je i to i još nešto: prva pobjeda snaga što će kasnije postati Hrvatska vojska i koje su sve do 22. septembra 1991. uzmicale pred trupama Ratka Mladića i sličnih oficira JNA kojima je četnička kokarda pasala daleko više nego partizanska petokraka. Ona petokraka koju su na kapama nosili Šibenčani na Sutjesci, majci svih bitaka za spas Titovog pokreta otpora u kojoj su, inače, najbrojniji bili predci onih što će Mladiću pokazati da sloboda nije nešto što se daje, već ono što se nikako ne može oduzeti.

Nekadašnji industrijski i za rat prelomni grad promijenio se u posljednjih tri decenije u mnogo čemu. Uz sav simboličko-historijski značaj, sjajan položaj i prirodne ljepote oko njega, Šibenik je danas mjesto sa niti 35.000 stanovnika, starom gradskom jezgrom većom od dubrovačke, ali apartmanizacijom ispražnjenom od života, ulicama koje od početka zime pa do njena kraja izgledaju kao napuštena filmska kulisa i sve manjom perspektivom za onu djecu što se u Splitu, Zadru i Zagrebu školuju za zanimanja koja zimmer frei kulturi ne trebaju.

Tranziciju, taj neprekidni prelazak iz nečega u ništa ipak je preživjelo ono važno: neizlječivo šibenčanstvo jednako karakteristično za Hrvate i Srbe u njemu. Nije taj grad između dva aerodroma i sa više nacionalnih parkova u okolici nego hotela u centru multi svakakva Arkadija ali, takav kakav jeste, ima  -  prema istraživanju Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadrunajtolerantnije srednjoškolce u Hrvatskoj čime se, uz ostalo, potvrđuje tačnost teze da je antifašizam, prije svega, pitanje kućnog odgoja.

Nije, ne treba pretjerivati, Šibenik u ratu, kako onom što se službeno naziva Rujanskim, pa sve do jeseni 1995. i nešto kasnije, bio raj za Srbe koji nisu htjeli u Krajinu, a režim Franje Tuđmana nije htio njih, ali jeste bio daleko ugodnije mjesto od susjednih gradova. Zadar je, recimo, imao svoju „kristalnu noć“ u kojoj je uništavana srpska imovina, dok su u Splitu ugostiteljski objekti mijenjali vlasnike uz pomoć eksplozivnih naprava, a stanovi ostajali bez stanara ispraćanih dugim cijevima u nekadašnju kasarnu i ratni logor „Lora“.

U Šibeniku su, uz netaknute pravoslavne crkve i groblje u samom gradskom centru, nedirnutim ostale i nekretnine Jovana Raškovića, predratnog psihijatra u gradskoj bolnici i jednog od lidera oružane pobune protiv Hrvatske.

Rat se dobija oružjem, ali se mir dugoročno održava tamo gdje identitetskom konstrukcijom umjesto plemenske pripadnosti dominira lokal patriotizam, te povremeno razlikovanje – i prateće poštovanje razlika - na osnovu vjerskih običaja a ne etničkog porijekla. A upravo je ona, ta identitetska šibenska konstrukcija bila ključna prvo u ratu – u kojem svim šibenskim Srbima nije bilo ni lako ni dobro, ali ne i toliko loše da su ga bili spremni napustiti i zamijeniti bilo Kninom, bilo Surdulicom – pa zatim i u miru u kojem, recimo, pravoslavni sveštenici u mantijama ne hodaju gradom u pratnji policije i u kojem javno gledanje utakmica srbijanskih klubova ne završava intervencijom hitne medicinske pomoći.

Ko god misli da je to malo, taj ili ništa ne zna ili se rodio – jučer.  

Emir Imamović Pirke, rođen je 1973. godine u Tuzli. Dugogodišnji je novinar, urednik, kolumnist i saradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Trenutno objavljuje u tjedniku Express, na portalima Forum.tm, Bljesak.info i Deutsche Welle. Autor pet romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince; Tajna Doline piramida; Treće poluvrijeme; Vršenje dužnosti i Terorist. Piše za televiziju, pozorište i film. Jedan od pokretača i direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik. Član Programskog odbora Sajma knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Puli. Od 2010. godine živi u Šibeniku.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.