Autor: Nerzuk Ćurak

Kako priznati genocid?

Foto: Privatna arhiva

Eventualni zakon o zabrani negiranja genocida i drugih ratnih zločina a koji neće biti rezultat nacionalne katarze, neznatno će pomoći ozdravljenju involviranih zajednica, mada sa stanovišta dugog putovanja u budućnost to neće biti dovoljno za izgradnju dobrog i pravednog društva koje se stidi negiranja masovnih ubistava naroda. Uloga UN-a, zanemarena u ovom procesu, od iznimne je važnosti.

U julu 2015., na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, Velika Britanija, podržana Sjedinjenim Američkim Državama i zemljama Evropske Unije, ponudila je Vijeću sigurnosti Ujedinjenih Nacija na usvajanje rezoluciju o osudi genocida izvršenog nad nedužnim stanovništvom UN-ove zaštićene zone.

Iako je rezolucija pretrpjela silne izmjene kako bi se udovoljilo Moskvi, ni sedma redaktura ovog dokumenta velike političke i simboličke važnosti nije zadovoljila Kremlj, pa je Rusija, ulažući veto, spriječila Ujedinjene Nacije da izglasaju jedan od svojih povijesno najvažnijih dokumenata koji bi naznačio trijumf globalne pravde i pobjedu etičkog imperativa ljudske zajednice nad surovim zakonima političkog pragmatizma.

Nažalost, tog jula 2015. zvanična Moskva, braneći svoje istureno komandno mjesto, poznatije kao zvanični Beograd, potonula je u mulj humanističke regresije i svojim užasavajućim „njet“ snažno je utjecala na ovo što imamo danas, na proizvodnju uvjeta koji su nas doveli pred zid plača: sramotna, frustrirajuća, primitivna, a uz to i institucionalna kultura poricanja postala je temeljna odrednica ruskosrpskog svijeta koji se prema ubistvu velikog broja ljudi jednog malog balkanskog naroda odnosi s vulgarnošću i cinizmom, baš kao da je u pitanju pomor pijeska, a ne masovno ubistvo naroda, još jedna orgija smrti na vertikali genocida koji je pomeo Indijance, Rome, Jevreje, Jermene, Srbe, Bošnjake i druge nesrećne zajednice izložene opresiji i mržnji.

Vraćam se na ovo dramatično doba od prije šest godina kada su, zahvaljujući radu globalnog dobra, mogli biti uspostavljeni relativno obavezujući kriteriji za države članice UN-a, a kojima se potiče izgradnja svjetskog etosa u čijem je središtu nulta tolerancija za veličanje i afirmiranje ratnih zločina, zločina genocida i zločina holokausta.

Nažalost, britanska rezolucija, na kojoj je London vrijedno radio i u dobroj mjeri tom gestom i drugim gestama u budućnosti, sprao ljagu sa antiljudske i antibosanske politike Downing Streeta 10 tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, našla se zgažena pod stopalima ruskog ambasadora u UN-u, Vitalija Čurkina, kome će, u znak zahvalnosti, srpski nacionalistički stroj podići spomenik u Istočnom Sarajevu kao još jednu memorijalnu antigestu u stravičnoj kulturi poricanja genocida.

Kada bi mogao da se vrati sa onoga svijeta, pomazan barem minimalnim dividendama raja, možda bi njegova ekselencija bila zgranuta činjenicom da je u svjetsku historiju upisan kao poricatelj genocida.

No, šta ćemo, jedan od aksioma historije je da narod nepogrešivo bira pogrešno i da tek s velikim vremenskim odmakom proradi neka naročita svijest u kulturi zajednice u čije ime su (kažite, ne u moje ime!) počinjeni neporecivi zločini, pa da se kao glavno javno pitanje nametne i pitanje genocida iz perspektive odgovornosti a ne negiranja.

Kafanska strategija ‘ko nas bre zavadi’

Čekajući postavljanje tog pitanja, zapitajmo se šta bi bilo sa zemljama Zapadnog Balkana da Srbija preko Rusije te 2015-e, na dvadesetu godišnjicu eksterminacije jedne naivne zajednice, nije spriječila usvajanje rezolucije, već da je bila u prvim redovima zagovaranja i prihvatanja britanskog političkog dokumenta, koji je, ustvari, bio adresiran čovječanstvu i našem antropološkom skretanju u zločinačke barbarizme, a ne bilo kojoj nacionalnoj zajednici.

Da je na čelu Srbije te 2015. bila ona struktura moći koja nije generirana iz ambijenta dominantne etnonacionalističke elite i da je punog srca i otvorenih očiju neko ko je skroz drugačiji od patetičnog notornog nacionaliste Vučića, bio premijer tadašnje Srbije (ima li ga uopće na dokučivom horizontu), mogla je započeti era pomirenja kojega nema bez odgovornog suočavanja sa zločinačkom prošlošću.

Ipak, doba istinske odgovornosti nije moglo započeti niti će započeti sve dok se na tragu strateškog obaranja pomenute britanske rezolucije, razvija višegodišnji narativ koji hoće da šifru ludila proglasi kriterijem bolje budućnosti.

Koja je to šifra ludila?

Radi se o dubinskom uvjerenju srpskog nacionalizma da je moguće preokrenuti historiju i one koji zagovaraju autentično i iskreno institucionalno priznanje genocida od Vučićeve Srbije, koji zahtijevaju dubinsko suočavanje sa svim zločinima na svim stranama na način koji ništa ne relativizira i koji potire laž, koji smatraju da budućnost kao izvjesna mogućnost zahtijeva povijesni prekid sa narativima koji pozitivno murališu Mladića, Karadžića i druge osuđene ratne zločince, da je, dakle, moguće upravo te ljude i institucije koji tragaju za istinom proglasiti ratnim huškacima, negatorima budućnosti, taocima prošlosti i slične trice i kučine.

Nisu krivi akteri zla već oni koji zahtijevaju da se društvo supstancijalno ogradi od aktera zla; nisu krivi oni koji poriču genocid, već oni koji insistiraju na priznanju genocida. Cilj je da opće mjesto bivstvovanja postane kafanska strategija – ko nas bre zavadi, bez ikakvog faktografskog referisanja na to ko nas bre zavadi, ako se eventualno ne složimo da su to uradili Britanci i Amerikanci.

Kada je bila rasprava o pomenutoj britanskoj rezoluciji, tadašnja američka ambasadorica u UN-u Samantha Power (aktualna šefica USAID-a i dobitnica Pulicera za knjigu Problemi iz pakla o kršenju ljudskih prava u Bosni, Ruandi i drugdje) kazala je da stav prema  kojem „poricanje genocida unapređuje pomirenje“, predstavlja  „ludilo“. I dodala: “Zašto stalno moramo prepričavati ove užasne ispovijesti žrtava? Pokušavamo da naučimo nešto od svoje kolektivne greške, greške vlada – uključujući i moju Vladu – koje su imale moć da spriječe zločin, a nisu to učinile… Milorad Dodik je prošle sedmice nazvao genocid najvećom prevarom 20. vijeka. Mi smo čuli ovakve izjave i od onih koji negiraju holokaust i genocid u Ruandi. Pojedinci koriste takve izjave, ponižavaju sebe i vode na pogrešan trag one koje predstavljaju. U Srebrenici se desio genocid. To je zaključak do kojeg su došli i ICTY i ICJ, a na osnovu velikog broja dokaza. Negiranje genocida ne vrijeđa samo žrtve, nego i predstavlja prepreku za pomirenje”.

Mi smo, odnosno društva postkonfliktne regije, upravo suočeni sa tom dugotrajnom matricom – sjašite više s genocida pa da živimo k'o ljudi! Rekao bih da je ovo suštinska životna vodilja i destilirana misao Aleksandra Vučića i njegovih šovenskih epigona ala Aleksandar Vulin. I nažalost, suštinska misao nacionalističke Srbije i one Srbije koja i ne zna ili ne prihvata da je nacionalistička.

Donošenje zakona o zabrani negiranja genocida

Zbog kontinuirane kulture poricanja genocida i zločina zasnovanih na induciranoj etničkoj mržnji a koja i dalje raste, kojoj srebrenička, prijedorska i druga polja smrti ne predstavljaju nikakvu normu da stanu sa frustrirajućom negacijom činjenica, podsjećanje na ovu zgaženu rezoluciju koja nije ušla u povijest je iznimno bitna.

Važno je da je se sjetimo u tužnim danima jula, s uvjerenjem da se ne smije odustati od trajnog javnog propitivanja poricanja i negacije genocida kao konstituenta jedne opasne regionalne nacionalističke politike, s ubjeđenjem da će bez kontinuiranog javnog govorenja, debatiranja, objavljivanja knjiga, tekstova, multimedijalnih sadržaja, muzejskih postavki, aktivističkog pritiska na političke strukture, sudskih procesa optuženima za ratne zločine i zločine genocida…, mrak naprosto trijumfirati i proglasiti se svjetlošću.

Kroz kontinuirano suočavanje onih koji se ne žele suočiti s genocidom i njegovim transgeneracijskim posljedicama, stvaraju se inicijalni uvjeti da se u postgenocidnim društvima uspostavi drugi smjer – suočavanje negacionističkih elemenata društva sa onim što se desilo, zašto se desilo i kako se desilo, bez fikcionalnih kriterija kojima su sklone kulture nepriznavanja i negacije svega što im ne odgovara.

Da je Srbija otvorenih ruku prihvatila rezoluciju o genocidu, ta bi država, vrlo moguće, danas bila elementarno pristojno društvo prema kojoj bi druge zemlje i kulture gajile respekt sličan onom koji je zadobila Njemačka kada se suočila sa sopstvenim nacističkim demonima. Avaj, u historiji je važno samo ono što se desilo i što se dešava, pa je i smisao ovog teksta historijski. Šta to znači?

Znači stvarati socijalne uvjete da i Bosna i Hercegovina i Srbija kao i sva druga postgenocidna društva suoče se sa samima sobom i odgoje generacije političarki i političara, aktivistkinja i aktivista, profesorica i profesora, intelektualki i intelektualaca, pravnica i pravnika… spremnih za promjenu zločinačke paradigme.

A to znači spremnih da svojim radom i djelovanjem proizvode društvene kriterije za drugačiju političku akciju: donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i to na takav način da zakon zbilja bude izraz promijenjene društvene stvarnosti i narasle svijesti o tome da se desio genocid i da je dalje poricanje ne samo ponižavanje žrtava, već i samoubistvo iz zasjede.

Sam od sebe, zakon koji nije rezultat nacionalne katarze neznatno će pomoći ozdravljenju zajednica ali sa stanovišta dugog putovanja u budućnost to neće biti dovoljno za izgradnju dobrog i pravednog društva. Tako dolazim do otkrivalačke poente: zašto pisati o rezoluciji koja nije uspjela?

Pa, baš zato što moramo biti zgroženi što nije uspjela i što moramo kao zajednica ljudi ponovo dati šansu Rusiji da napusti mrak u koji je zagazila toliko duboko da negira počinjeni genocid u Srebrenici trivijalnom i besmislenom argumentacijom pragmatizma i tzv. realizma.

A fenomen genocida je iznad pragmatizma i tzv. realizma i ne zaslužuje da se interpretira kriterijima trgovine i ljudske zlobe. (Zato su od negatora genocida još gori oni koji papagajski ponavljaju da se u Srebrenici desio zločin ali da to nije bio genocid. Gori su, jer oni koji tako govore imaju odlučivačku moć i zbiljska su infrastruktura zla. Pa recite onda da nije ni bilo zločina! Vratite se u autentično radikalsko okrilje – budite gedže do kraja.)

Odbaciti pravo veta

Prije šest godina Vijeće sigurnosti UN-a imalo je jedinstvenu priliku da priznajući grijehe međunarodne zajednice u srebreničkom genocidu, jednom pomirljivom i vrijednom rezolucijom inkluzivne, nediskriminirajuće naravi, uvede „bolje anđele ljudske prirode“ u zonu visoke politike i donese rezoluciju nade za čovječanstvo.

Podsjećanje na 2015. i na sjednicu Vijeća sigurnosti na kojoj je Rusija izgubila ljudski kompas, motivirano je uvjerenjem da se mora započeti novo zagovaranje nove univerzalne rezolucije UN-a o genocidu i to kroz dva komplentarna procesa: jedan u BiH i regiji ( kao i u drugim zemljama i regijama s traumom genocida) a drugi na globalnom nivou, kako bi postepeno stvorili uvjete za usvajanje sveobuhvatne rezolucije o genocidu na tridesetu godišnjicu masovnog ubistva bošnjačkog naroda u Srebrenici. Rezolucije, koja bi bila svojevrsno pismo zajednice ljudi samima sebi.

I da tada neće biti razloga da budemo zgroženi ponašanjem Rusije ili bilo koje druge zemlje čija će vlada biti sposobna izdići se iznad uskih, sebičnih interesa podijeljenog svijeta kada su u pitanju takve transgeneracijske traume i tako važna vrijednosna pitanja za ljudsku zajednicu kao što su masovna ubistva narodȃ.

Ujedinjene Nacije imaju šansu i obavezu, da preko svih dostupnih političkih i zagovaračkih instrumenata, uključujući specijalne savjetnike generalnog sekretara za sprječavanje genocida i zaštitu civila, razviju globalne i međudržavne uvjete koji će voditi ka onome što je u vrijeme rasprave o britanskoj rezoluciji o genocidu, tadašnji francuski ambasador pri UN-u Francois Delattre formulisao kao  zahtjev da stalne članice Vijeća sigurnosti odbace pravo veta kada se raspravlja o pitanjima ratnog zločina i genocida.

I zamislimo, kako baš na tridesetu godišnjicu genocida u Bosni i Hercegovini, Vijeće sigurnosti UN-a, 11. jula 2025. ujedinjuje čovječanstvo obavezujućom rezolucijom koja će označiti konačno i definitivno „Nikada više“.

Kolumna je napisana za forumZFD i TRIAL International.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.