Autor: Kristina Gadže

NEOBILJEŽEN PROCES UČENJA O STRADANJIMA

Neobilježena povijest karakteristika je poslijeratnog diskursa u javnom prostoru. Udžbenici i predavanja profesora od najnižeg stupnja školovanja pa do onog višeg još uvijek su obojena vlastitim teorijama i okrenuta trima centralnim strujama. Nasuprot onome što je napisano, to se nekako može okarakterizirati netočnom subjektivnošću, no što je s onim vidljivim na ulicama, onime što oslikava prošli period strašnih događaja i ratnih zločina, što je sa žrtvama tih zločina? Kao što se prebojavaju zidovi da se ne bi vidjelo kako su napucali, tako se prerušavaju mjesta zločina u one prvobitne zgrade i nastavljaju s radom kao da se ništa u njima nije dogodilo, one zgrade koje bi zapravo trebale govoriti istinu o povijesti, biti garant za neponavljanje zločina i poticati kritičko razmišljanje.

Moja iskustva saznavanja o pojedinim sadašnjim institucijama i skupljalištima turista u kojima su tokom rata u BiH civili mučeni i ubijeni su došla sasvim slučajno, kroz razgovor s ljudima. Činjenica je da takva saznanja se doznaju tek kada se stupi na tlo nekog grada i kada se uz kavu počne govoriti o stradanjima i logorima kao da je to najobičnija stvar. Ali, mladi još uvijek nisu potkovani znanjem i činjenicama o svojoj zemlji i nedavnoj povijesti. Okovani entitetima i kantonima/županijama mladi su potaknuti gledati u smjeru svojeg sigurnog kruga dok vladajuće strukture učine svoje “za naše dobro”. Pasivnost ubija svako znanje, pa tako u ovom slučaju i sjećanje.

Jedan od primjera “gaženja preko spomena mrtvih” je i Srednja muzička škola u Zenici[1] koja i danas, bez ploče o neobilježenom mjestu stradanja hrvatskih i bošnjačkih civila (koja je doduše bila postavljena pa uklonjena) prima učenike koji ne znaju detalje onoga što se događalo devedesetih. Iako mladi ne smiju nositi traumu i teret nečega što nisu doživjeli, trebaju imati svjesnost težine takvih stvari i poticati na pomirenje. Drugi primjer je hotel Kardial u Banjoj Vrućici o čijoj sam priči saznala tek nakon što sam boravila u njemu jer se o njoj ne može doznati drugačije nego iz svjedočanstava drugih. Godinu dana kasnije u Srebrenici upoznajem osobu koja je bila u grupi ljudi zaduženih za pranje posteljine u spomenutom hotelu. Tada mi je rekla da su u tom hotelu dovedene, mučene i silovane žene nesrpske nacionalnosti, što građani Teslića ili ne znaju ili ignoriraju ili prikrivaju, a hotel danas normalno radi što sam imala prilike vidjeti. Osoba koja mi je rekla ove navode zatražila je da ostane anonimna zbog osjetljivosti same tematike. Ovo su samo dva primjera mojeg slučajnog saznanja o neobilježenim mjestima stradanja, a što je s onima koja su prekrivena betonom, kao što je to slučaj bio upravo u Tesliću. Je li im taj čin daje nevidljivost?

Malo je reći da je obnavljanje bilo kakvih zgrada koje imaju ikakav dodir sa dehumanizacijom nepotreban, ali taj postupak je realnost. Obnavljaju se tako brojni hoteli koji su ne tako davno svjedočili onom “čega se pametan stidi”. Sada su te prostorije namijenjene da dijele znanje mlađim generacijama putem seminara i edukacija. Poznati primjer je hotel Vilina vlas u Višegradu koji i dan danas nesmetano radi unatoč činjenici da je to mjesto zločina. Ni rušenje takvih zgrada nije rješenje, ali je potrebno označiti ono što se dogodilo za buduće generacije da ne bi naučili na moj način.

Mirovna inicijativa “Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja” koju sprovode Centar za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd (CNA) je već nekoliko godina pozitivan primjer obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. S njihovom pomoći obilježeno je 81 mjesto stradanja. Ipak, iz ove inicijative kažu da nisu upoznati sa zločinima iz hotela Kardial, dok autori pojedinih knjiga o zločinima u Tesliću tvrde suprotno. Svakako smatram da bi sve navode žrtava o potencijalnim mjestima zločina  obavezno trebalo istražiti i adekvatno procesuirati. Da su ovakve inicijative neophodne, mnogi stručnjaci mogu potvrditi, ali ono što je ključno je da se ne smije dopustiti da mladi uče o ovakvim mjestima usputno i izvan obrazovnih struktura.

Ovakve tematike trebaju biti dio primarne edukacije i brojnih javnih rasprava. Naravno, potrebno je ovo uključiti i u javni diskurs među mladim političarima/kama i tako potaknuti normalizaciju rješavanja ove problematike. Pomirenje nekima ne znači obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja “jer bi potaklo” raspravu koja je zapravo potrebna jer su ovo zločini koji nikada nisu dobili svoj sudski epilog, prvenstveno kada se govori o zločinima nad djecom i ženama što je česta praksa.

No, u čemu se onda vidi pomirenje? U tome da se nastavi podržavati turizam zasnovan na nečijim patnjama? Ili ignoriranju činjenica zbog straha od optužbe sistema i brisanja “nepoželjne” povijesti? Kao što se obilježavaju, a ponekad i nagrađuju oni koji su uzimali živote nedužnih civila, tako se trebaju obilježiti i do sada neobilježena mjesta stradanja, a pogotovo mjesta stradanja civila. To je najmanje što se može učiniti. No, na terenu, to je još uvijek samo uloga pojedinih nevladinih organizacija i aktivista/ica.

 

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Studiju novinarstva i informatike/informatologije. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.

Izvori:

https://detektor.ba/2018/07/12/za-zlocin-u-teslicu-ukupno-82-godine-zatvora/?fbclid=IwAR07wSYSIZbkU83wgyywtoI8N2Id0mQGYpUHqKeN7BUge7IUqubgT_SQ_So

https://www.dnevnik.ba/teme/zlocini-u-muzickoj-skoli-zenica-sad-i-nekad

Više možete pogledati na linku: https://onms.nenasilje.org/ i na linku: https://detektor.ba/2020/03/04/predstavljena-online-mapa-neobiljezenih-mjesta-stradanja-u-bih/

 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.