Autor: Slavica Jevđenić

I poslije rata, rat

Izgubljeno djetinjstvo ne može se vratiti, ali ono što možemo je popraviti sadašnjost i boriti se za bolju budućnost.

Kada otputujem negdje u inostranstvo i upoznam nove ljude, prvo me pitaju:

-Kako je sada u Bosni i Hercegovini?

Posljednji put nisam znala sta da odgovorim.

Logičan bi bilo da kažem dobro.

Ali nije dobro, nije ratno stanje, ali svima nama je i dalje u glavama rat. Nismo se suočili sa svim tim dešavanjima, zato nas i dalje stranci poistovjećuju sa ratom.

Od ranog djetinjstva, sve što pamtim je rat.

Čak i poslije 20 godina, svaki dan, sve sto čujem je rat.

Svaki dan, na svim tv kanalima, minimalno jedna emisija o ratu. Svaki dan!  Niko se ne suočava, svi traže neko priznanje. Ni jedna strana od učesnika tog nesretnog rata nije se suočila sa prošlošću. Kako tražiti od drugog suočavanje, ako se i sami ne suočimo sa onim što smo učinili.

Nažalost, vraćanje u prošlost u Bosni nema nikakve veze sa suočavanjem sa istom. To konstantno bitisanje u prošlosti je samo zato da bi se i dalje raspravljalo o tome ko je kriv, ko je započeo, ko je manje kriv...

Stalno spominjanje rata, ne u smislu pomirenja već zbog još većih podjela, dovelo je do toga da poslijeratne generacije, koje bi trebale da budu most za ljepšu budućnost, postanu nacionalistički nastrojene i pune predrasuda. Bude mi ih žao kad čujem kako sa mržnjom pričaju o prošlim vremenima.

Oni ne znaju koliko su sretni što se nisu rodili i odrastali u ratu. Što nisu kao moja prijateljica Lela, koja je sa dva mlađa brata, izgubivši roditelje u ratu, izbjegla u Banjaluku i živjela u školskoj sali za fizičko vaspitanje. Koja je sa svojih 10 -11  godina odlazila u centre za nestala lica, tražila roditelje koji su sigurno negdje već bili mrtvi. Koja je odgajala dva mlađa brata sama, išla u školu i nije imala nikog da preuzme odgovornost, a ona bude to što i jeste, dijete. 

Što nisu kao moj komšija Marko kojem su jedan dan javili da nema više oca, poginuo je u ratu. Što nisu kao Ana, koja je morala bježati, napustiti svoju dječju sobicu, ostaviti svoje igračke i uspomene i doći u neki nepoznat grad.

Mi, koji smo smo odrastali u takvom neprirodnom okruženju ipak smo uvidjeli svu besmislenost rata. Izgubljeno djetinjstvo ne može se vratiti, ali ono što možemo je popraviti sadašnjost i boriti se za bolju budućnost.

I tako, svaki put kada me stranci pitaju kako je u Bosni, ja se dobro zamislim i ne znam šta da odgovorim.

 

Slavica Jevđenić, urednica Impuls portala.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.