Autor: Gresa Rrahmani

Kolektivna trauma: ponovno suočavanje sa traumom tokom pandemije

Tokom zadnjih nekoliko mjeseci ljudi su bili zatvoreni u privatnom prostoru, bilo da se radi o velikim porodičnim kućama, malim stanovima ili zajedničkom smještaju. Globalna pandemija je zaustavila 'redovni život' i stvorila ovo novo stanje koje mnogi od nas nisu mogli ni zamisliti i koje je strano za mnoge od nas. Škole su zatvorene, ljudi su ostali bez posla, kretanje je ograničeno, što je dovelo do toga da mnogi od nas preispituju svoje živote i kako ih živimo. Naš odnos sa prirodom, način na koji smo povezani jedni s drugima, ogromna nejednakost između pojedinaca – od pristupa zdravstvenoj zaštiti do privilegije fizičke distance – sve su to teme diskusija koje su se pojavile naglo i sa novom perspektivom. U ovoj zbrci misli i briga se pojavila i jedna potcijenjena tema: kako će se anksioznost i izolacija koja je rezultat globalne pandemije izazvane virusom COVID-19 odraziti na naše mentalno zdravlje? Posebno na Kosovu, gdje mentalno zdravlje rijetko predstavlja prioritet i o kojem se na Kosovu rijetko razmišlja, ova tema je postala jedan od glavnih predmeta razgovora. Svi, ipak, prolazimo kroz kolektivno traumatično iskustvo. Bez obzira što je individualna trauma u određenoj mjeri istražena, kolektivna trauma tek treba dobiti pažnju koju zaslužuje. Postoji nekoliko aspekata ove situacije koji su nama, Kosovarima, jezivo poznati, a nekoliko ličnih doživljaja su me naveli da ponovo pišem o ovoj temi.

Krajem marta su se širom zemlje pojavili 'protesti sa balkona', protesti protiv trenutne političke situacije. Ja lično sam to iskustvo ocijenila kao potpuno 'albansko', naše sposobnosti za proteste trebaju biti naš najveći zaštitni znak nakon macchiato kafe. Koji god razlog da vam padne na pamet, mi smo održali proteste u vezi s tim, ako biste naveli oblik protesta, mi smo ih imali. Za razliku od Italije ili Belgije, gdje su ljudi izlazili na balkone kako bi se zahvalili svom zdravstvenom osoblju ili podigli njihov moral kao alternativu druženju i održavanju motivacije, mi, Kosovari, radimo ono što najbolje znamo – učestvujemo u protestima. Moje roditelje je to prisililo da se suoče sa potisnutim sjećanjima iz 90-ih godina, kada su protestirali na balkonima protiv tadašnjeg režima. Ono što je za mene, dijete rođeno tokom 90-ih godina, bilo fascinirajuće iskustvo, za njih je bilo teško i složeno.

Nekoliko dana kasnije sam vodila žustru raspravu sa prijateljicom o novim ograničenjima naših ljudskih prava da izvodimo pse u susjedstvu. Posebno smo razgovarale o anksioznosti koju izaziva sveopće prisustvo policijskih vozila i strahu da će nas zaustaviti. Moja prijateljica, koja je 20 godina starija od mene, je samo slegnula ramenima. Nakon duže pauze je rekla da joj je svejedno i da je se to ne dotiče. Ona je morala naučiti kako razgovarati sa policijom tokom 90-ih godina kada su njen život i dobrostanje zavisili od toga. ''Čini se nadrealnim govoriti na albanskom'', rekla je, obzirom da se tokom 90-ih policiji morala obraćati na srpskom jeziku. U tom trenutku sam shvatila da prolazimo kroz kolektivno traumatsko iskustvo, a ne bilo kakvo, već traumatsko iskustvo globalnih razmjera. Rastala sam se od nje razmišljajući o tome na koji način će ova nova trauma izazvana virusom COVID-19 utjecati na društvo koje već pati od ratne traume.

 

Iako ne postoji općeprihvaćena i koncizna definicija kolektivne traume i iako se ovaj naziv koristi na razne načine, König i Reimann, dva ugledna medijatora koja se bave transformacijom konflikta i traumom, kolektivnu traumu definiraju kao ''još uvijek nedovršeni proces učenja o nošenju sa i prevazilaženju ekstremnog stresa koji utiče na društvene dinamike, procese, strukturu i funkcioniranje kolektiva''. [1] Traumatizirani pojedinci ispoljavaju brojne i različite simptome, kao što su tuga, anksioznost, depresija, krivica, ljutnja, bol, očaj, gubitak samopouzdanja i gubitak povjerenja. Ovakav vid traume utiče ne samo na naše kolektivno zdravlje, već i na naše kolektivne (dis)funkcionalne odbrambene mehanizme. Međutim, ne može svaka trauma koja utiče na veliku grupu pojedinaca biti kolektivna trauma. Kako bi određena trauma bila kolektivna trauma, obrasci simptoma traume koji nastaju unutar grupe i postaju dio zajedničke stvarnosti grupe moraju biti evidentirani i korišteni kao obilježje kolektivnog identiteta. [2] Obilježja kolektivnog identiteta se javljaju u vidu kolektivnih narativa, kolektivnih emocija i kolektivnih mentaliteta. Naziv 'kolektivna trauma' se rijetko čuje izvan malih prostora djelovanja aktivista koji se bave suočavanjem sa prošlošću, a to me ponekad navodi da se zapitam da li zaista možemo govoriti o kolektivnoj traumi na Kosovu. Bez obzira na to, ukoliko se detaljnije bavimo našim društvom, ova obilježja se počinju pojavljivati malo po malo. Na primjer, nije neuobičajeno za kolektivne narative da govore o stradanju, posebno u našem društvu u kojem se desio ogroman broj ratnih zločina i zvjerstava. Ono što je interesantno je činjenica da ovaj narativ ide ruku pod ruku sa poricanjem narativa stradanja 'drugih'. Čak i dan danas, više od 20 godina nakon rata, razgovor o zločinima koje su počinili kosovski Albanci ili žrtvama druge etničke pripadnosti dovodi do nacionalnih kontroverzi i, što (ni)je iznenađujuće, još više protesta. A da ne pominjemo kako se ovi narativi koriste u političke svrhe. König i Reimann citiraju 'politički ekskluzivni narativ' kao jednu od posljedica kolektivne traume. Pomno odabrani narativ osigurava 'određeni politički status quo i političku moć pregovaranja'.[3] Nadalje, među kolektivnim emocijama preovladava nedostatak povjerenja, nesigurnost i strah. Kolektivni mentalitet se odlikuje ekstremnim razmišljanjem prema kojem je sve ili crno ili bijelo, bez sposobnosti kritičkog prosuđivanja, kao i prisustvom predrasuda i stereotipa. Jedan primjer ovoga je naša tvrdoglavost istrajavanja na predstavljanju djelimičnih i jednostranih prikaza historije u udžbenicima.[4] Kolektivne emocije, narativi i obrasci ponašanja dodatno pojačavaju tu traumu. Iako su ovi primjeri samo mali uvid u ovo kompleksno pitanje koje zaslužuje detaljniju analizu, oni itekako pokazuju prisustvo obilježja kolektivnog identiteta u kosovskom društvu. A to me dovodi do pitanja kako se nositi s tim.

 

Kao prvo, moramo shvatiti našu traumu u širem sociopolitičkom kontekstu, jer ona ne postoji u vakuumu. Shvatanje suštinskog uzroka bilo koje traume je također važno kako bismo se uspješno nosili sa istom. Kao drugo, ne postoji jedinstven pristup koji odgovara svakoj situaciji. Moramo ga prilagoditi našim konkretnim okolnostima. Istraživanja pokazuju da se posljedice traume mogu ublažiti kombinacijom priznavanja, sjećanja, solidarnosti, terapije i saradnje. [5] Naše individualno iskustvo je neporecivo povezano sa kolektivnom dimenzijom. Stoga je oslanjanje na naše zajednice i društvenu otpornost jedan od efektivnih načina borbe protiv negativnog utjecaja gore navedenih obilježja i provođenja transformacije konflikta. Svijest o ovome predstavlja prvi korak, ali sama svijest nije dovoljna. Ona nam može dati veći uvid u nas same kao društvo i pojedince, ali ona neće zapravo izliječiti našu kolektivnu traumu. Kako bi se to desilo, moramo raditi na stvaranju pravog okruženja za ozdravljenje. Iskustvo života u 'stabilnoj' zemlji, a zatim doživljavanje individualne traume je bez sumnje drastično drugačije od života u traumatiziranom društvu. Ovaj blog daje osnovni uvid u jednu složenu temu, a samo vrijeme će pokazati na koji način će se razvijati situacija nakon pandemije izazvane virusom COVID-19. Ipak, mislim da nas je ovo iskustvo potreslo i dovelo do toga da ponovo procjenjujemo svoje pozicije, posebno u vezi sa mentalnim zdravljem. Kada ovaj period prođe, bit će korisno ponovo analizirati i preispitati interakciju ratne traume i traume izazvane pandemijom COVID-19, kao i implikacije ove interakcije na naše društveno tkivo.

 

Gresa Rrahmani  je feministica i aktivistica iz Prištine i fokusira se na višedimenzionalnu diskriminaciju, rodnu pravdu i mentalno zdravlje.  

 

Prevod: Bjanka Pratellesi

 


[1] König & Reimann, Closing a gap in conflict transformation: Understanding collective and transgenerational trauma (Prevazilaženje jaza u transformaciji konflikta: razumijevanje kolektivne i transgeneracijske traume), 2018., s.5.

[2] Ibid., s.8.

[3] Ibid.

[4] Youth Initiative for Human Rights, Discriminatory language in school textbooks (Diskriminatorni jezik u školskim udžbenicima), 2018.: https://advocacy-center.org/wp-content/uploads/2018/09/Gjuha-diskriminuese-ne-tekstet-shkollore.pdf.

[5] Za više informacija, vidi Healing Collective Trauma http://www.healingcollectivetrauma.com/.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.