Autor: Edo Kanlić

Rat kao početak nove ere

Radnja se odvija dvije sedmice po dolasku COVID-19 u Bosnu i Hercegovinu.

„Ima li brašna u prodavnicama?“

„Nema. Nestalo u Bingu, nema ni u Konzumu.“

„Jesam li ja još prije deset dana rekla da treba napraviti zalihe hrane?“ (ljutito othukuje)

„Ali mama... Zaista nema potrebe. Lijepo su rekli da će dostava osnovnih životnih namirnica teći nesmetano.“

„Tako su rekli i pred rat, a ja budala povjerovala, pa nespremna dočekala ljeto 1992.!“

 

              Ovakav razgovor se vjerovatno odvijao u većini bosanskohercegovačkih domaćinstava, uz veće ili manje varijacije. Generacije mojih roditelja – većina njih nesvjesno – odmah su po proglašenju restriktivnih mjera za suzbijanje pandemije u razgovor prizvale zlokobnu 1992. godinu. To je godina za koju mislimo da pripada prošlosti, ali nam se konstantno vraća. Sve u ovoj zemlji, pa i Kinezov nesretni šišmiš, završi u obračunu sa „našim“ ratom. Sve se mjeri prema tome je li nešto lakše ili teže za podnijeti od rata. S druge strane, većina tih prizivača prošlosti često (a meni razumljivo) biva neshvaćena od onih koji te strašne godine oružanih sukoba nisu zapamtili ili proživjeli.

              Ne mislim da treba osuđivati jedne ili druge. Svi reaguju kako reaguju iz razloga koji su njima razumljivi i logični. Ali je nemoguće u ovom kriznom periodu ne primijetiti generacijski rascjep, koji vrlo često unosi nemir i nerazumijevanje u porodice. U tim porodicama žive roditelji kojima je rat – bez njihovog pristanka – postao dio njihovog identiteta, i djeca koju je isti taj sukob značajno obilježio, iako ga znaju samo iz priča. K tomu još živimo u društvu (ili društvima) čije rane nisu zacijelile, koje se nije sistemski suočilo sa prošlošću koju neprestano priziva, a na vlasti imamo one koji narative sukoba prilagođavaju svojim političkim agendama i stranačkim interesima. U navedenim uslovima bi bilo čudno da se 1992. u našim glavama ne računa kao početak nove ere.

              Zbog nestrukturalnog i, barem naizgled, besciljnog odnosa sa prošlošću mi ne dozvoljavamo vlastitoj sadašnjosti da zavlada našom ljestvicom prioriteta. U prilog ovoj tvrdnji ide činjenica da smo pandemiju dočekali puni rupa, kroz koje cure problemi, a sa njima i mi sami. Respiratora i medicinskih pomagala smo se sjetili tek kada je došlo vrijeme da prve pacijente priključimo na iste. Tek smo sada postali svjesni koliko je ljekara i medicinskog osoblja otišlo iz Bosne i Hercrgovine u posljednjih deset godina. Koliko je naših zemljaka otišlo trbuhom za kruhom na sve četiri strane svijeta, a sada kada se unesrećeni vraćaju kući iz područja pogođenih virusom, smatramo ih problemom. Tek sada, provodeći dane sa vlastitom djecom, imamo najslikovitiji prikaz koliko je obezvrijeđen rad prosvjetnih radnika. Nažalost, sada vidimo i koliko su truhle naše institucije, u danima kada naši najstariji zavise od dobrovoljnog rada volontera.

Za sve navedeno, dragi moji, nije kriva 1992. Većina problema možda vuče korijenje iz te krizne godine, ali pozamašan dio odgovornosti snosimo i mi sami. To je ona odgovornost od koje vješto bježimo, odbijajući da prihvatimo svoju postojanost u dvadeset i prvom vijeku. Zato što biramo živjeti u prošlosti, nesvjesni da tako tonemo sve dublje.

Nisam od onih koji prošlost smatraju nevažnom i koji kontakt sa njom gledaju kao besmislenu rabotu. Štaviše, ubijeđen sam da je jako bitno misliti o prošlosti, izvlačiti iz nje životne lekcije i ne dozvoliti bilo kome da se poigrava sa našim traumama, bolima i tugama. Unatoč tome, sadašnjost mora imati primat nad prošlosti. Prizivanjem negdašnjih gladnih dana i trauma nećemo medicinskoj sestri nabaviti prijeko potrebnu opremu, a oboljelom od korone priuštiti respirator, pa da, i ako treba mrijeti, mremo kao ljudi. Dostojno. Zato za kraj ove žalopojke tvrdim da korijen svakog problema leži u političkom sistemu. Samo je pitanje vremena kada ćemo sebi priznati da smo i sami dio istog tog sistema. Uz to priznanje ćemo biti korak bliže ukroćivanju prošlosti i suverenom oblikovanju sadašnjosti i budućnosti.

 

Edo Kanlić, rođen u Goraždu 1994. godine. Magistar ljudskih prava i demokratije. Aktivista i antifašista.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.