Autor: Azra Berbić

Zločinci ne mogu i ne smiju biti heroji

Sve što znam o genocidu u Srebrenici naučila sam sama, svojim izborom, istrazivajući, čitajući, kroz aktivizam. Osnovnu školu i gimnaziju društvenog smjera završila sam u Kaknju, Pravni fakultet na Univerzitet u Zenici ipak za sve te godine koje sam provela u formalnom obrazovanju ni dana nisam učila o Srebrenici. Nisam o Srebrenici učila ni od svojih roditelja jer i oni sami nisu dovoljno znali, samo se sjećam da smo oduvijek svi bili tužni i potišteni na taj 11. Juli.

S druge strane, postoje škole, porodice, poslaničke klupe, skupovi na kojima se o Srebrenici razgovara i uči u svakom drugom kontekstu samo ne u kontekstu genocida. To se događa u Bosni i Hercegovini, u zemljama okruženja ali i širom ostalog “civilizovanog” svijeta.

O temi genocida nema saglasnosti ni među nama običnim građanima ali ni među političkim elitama, dovodi se u pitanje da li se uopšte dogodio ili ne, raspravlja se o broju žrtava, razmjeru zločina, dovode se u pitanje presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Dozvoljavamo da se istinom trguje od izbora do izbora, da se o njoj raspravlja, da se na osnovu nje grade strahovi i skupljaju najjeftiniji politički poeni.

Dugogodišnje prepucavanje političkih elita o ovoj temi oko koje ne bi smjelo biti rasprave kreiralo je narativ u okviru kojeg postaje društveno prihvatljivo da u Beogradu Šešeljevi radikali napadaju Natašu Kandić, da se u Srebrenici i Višegradu kroz grad pjevaju četničke pjesme, da se u prijedorskom Pozorištu prikazuje film o Draži Mihajloviću, postaje prihvatljivo da državne institucije financiraju knjige u okviru kojih se manipulira činjenicama i poriču zločini koji su se dogodili na teritoriji bivše Jugoslavije, poriče se da je ikada postojao logor u Jasenovcu, “za dom spremni” je potpuno prihvatljiv pozdrav za domoljube, institucionaliziran.

Od školskih do skupštinskih klupa minimiziraju se, opravdavaju, odobravaju i poriču ratni zločini i genocid. Nažalost u jeku nikad većeg negiranja genocida, delegati Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine odbili su usvojiti izmjene Izbornog zakona i tako onemogućiti da na izborima budu birane osobe osuđene za ratne zločine. Odbili su i donijeti izmjene i dopune Krivičnog zakona, kojim bi se kažnjavalo negiranje genocida i ratnih zločina. 

Iako postoje mnogi dokazi dostupnih javnosti koji dokazuju da su snage bosanskih Srba i druge snage, za sedam dana, jula 1995. godine pogubile između sedam i osam hiljada zarobljenih bosanskih Muslimana iz Srebrenice, u Srbiji, BiH, Crnoj Gori ali i širom svijeta ima još mnogo ljudi koju poriču strahotu ovog zločina. Tvrdi se da je stvarni broj mrtvih preuveličan, te da je SAMO oko dvije hiljade ljudi stradalo. Učila sam od svjetskih stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava, da je genocid tehnički moguće počiniti i ako se ubije SAMO jedna osoba, ako je ubijanje plansko i ciljano i ako iza ubijanja stoji namjera istrebljenja nekog naroda.

Pitam se koji je to broj žrtava gdje iz ovo “samo” prelazi u mnogo? Onima koji su planski ubijali civile težina i vrijednost ljudskih života, bio on jedan ili ih bilo na hiljade ne znaci ništa, nažalost. Postoje i tvrdnje da je veći dio žrtava iz Srebrenice zapravo vojni, to su navodno oni koji su ubijeni u borbi, tvrdi se i da je to bio 'zločin iz besa', odnosno osveta za sve one Srbe koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Sve ove tvrdnje imaju isti cilj, da “ukažu” na to da ono što se desilo u Srebrenici nije bio genocid. Ipak Međunarodni sud pravde dokazao je, van razumne sumnje, da je svaka od tih tvrdnji netačna.

Prva osuđujuća presuda za genocid u Europi poslije suđenja nacistima donesena je u predmetu protiv Radislava Krstića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske 2004. godine, kada je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi put utvrdio da je u Srebrenici bio genocid.

Za genocid u Srebrenici, između ostalih, osuđeni su bivši general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić - prvostepenom presudom, bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić - pravosnažnom presudom. Međunarodni sud pravde 2007. godine je donio presudu kojom masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida.

Bosni i Hercegovini je odavno potreban zakon o zabrani negiranja genocida i svih drugih ratnih zločina, nažalost sve do danas, nakon skoro 25 godina od genocida u Srebrenici, razornog rata, nakon otkirvenih brojnih masovnih grobnica, saznanja o mučenjima, silovanjima, zlostavljanjima, progonima koja su se dešavala širom Bosne i Hercegovine, vlasti u BiH to očigledno nisu u stanju učiniti. Donošenje ovog zakona je obaveza Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, iste skupštine kojoj je potpuno prihvatljivo da u njoj i mnogim drugim zastupničkim klupama sjede osuđeni ratni zločinci. Za to nam nije kriva međunarodna zajednica, nisu nam krive strane obavještajne službe niti teoretičari zavjere. Krivi su oni koje mi posredno i neposredno biramo, krivi smo i mi koji o ovome ne učimo, ne razgovaramo već baš naprotiv dozvoljavamo onima koji negiraju zločine da pravdaju i sebe i zločince, dajemo im prostor u eteru, skupštinske klupe, naslove u novinama.

Oni koji se predstavljaju zaštitnicima žrtava i preživjelih nisu se posebno potrudili da stvore realne uslove za njihov život, niti su im omogućili održiv povratak, a mnogo je humanitarne pomoći sa svih strana svijeta usmjereno za te zajednice. Sva ta humanitarna pomoć završila je nažalost u džepovima ratnih, poslijeratnih profitera, te političara koji se 11. jula slikaju u Potočarima, kite Cvijetom Srebrenice i zaboravljaju na istu tu Srebrenicu do naredne predizborne kampanje, nove prilike nekog narednog 11. jula ili bilo kojeg drugog dana, za prikupljanje novih političkih poena na tuzi i tragediji preživjelih.

Zabrana negiranja zločina sprječava revitalizaciju zločina i zločinaca. Zločinci ne mogu i ne smiju biti heroji, žrtve ne smiju biti samo dio statistike. Neophodno je zabraniti negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje zločina jer je to temelj za izgradnju povjerenja i solidarnosti sa žrtvama ma kojoj “strani” one pripadale, to je također temelj pomirenja. Poricanje zločina za žrtve i svjedoke predstavlja ponovnu traumu, ono je u neku ruku posljednja faza izvršenja. Historijski i sudski utvrđene činjenice ne smiju biti osporavane jer to umanjuje šanse za oporavak postkonfliktnog društva.

Azra Berbic je diplomirana pravnica, dugogodisnja volonterka i aktivistkinja u nevladinim organizacijama Ostra Nula i Narko Ne . Kao freelance novinarka pise za brojne medije, u svome radu i pisanju bavi se pravima mladih, žena i djevojčica, razbijanju rodnih stereotipa i socijalnim pravima, kulturom sjecanja i suocavanjem sa prosloscu. Zaljubljenica je u prirodne ljepote Bosne i Hercegovine pa u slobodno vrijeme planinari.
 
Izvor infografike: Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove

 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.