Autor: Edvin Kanka Ćudić

KAZANI KAO SARAJEVSKA MRLJA U OPSADI

„Žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: 'Zašto si to uradio, sine Caco? Zašto si to uradio čovjeku koji te je volio? Zašto onome ko ti nije ni htio ni mogao nauditi'“, rekao je Momčilo Šalipur, otac ubijenog Predraga.

 

Piše: Edvin Kanka Ćudić

„Kazani su najveća mrlja grada u opsadi“, saopšteno je u nekoliko navrata, očekujući od javnog mnjenja u Sarajevu ili pak u Bosni i Hercegovini reagovanje na ovakvu informaciju, a kao rezultat dobijeno je samo ignorisanje javnosti prema ovom ratnom zločinu.

Kazani predstavljaju ratni zločin(e) nad civilnim stanovništvom Sarajeva tokom opsade, koji je prema nedužnim građanima počinila jedinica Armije RBiH. Prema pojedinim tvrdnjama, o zločinima je bio obavješten i Alija Izetbegović, ali nije ništa o tom pitanju preduzeo.

***

Kazani su naziv za jamu na planini Trebević koja se tokom rata protiv Bosne i Hercegovine nalazila pod kontrolom 10. brdske brigade Armije RBiH. Jamu Kazani je komadant iste brigade, Mušan Topalović Caco, sa pripadnicima svoje jedinice koristio kao mjesto za ubijanje, te kao masovnu grobnicu za svoje žrtve. Ubijanja civila na Kazanima nisu trajala tokom cjelokupne opsade Sarajeva, nego tokom 1992. i 1993. i nije se radilo samo o žrtvama srpske nacionalnosti.  Međutim, Srbi ili da budemo direktniji pravoslavci su bili dominantne žrtve pripadnika Desete brdske brigade Armije RBiH. To je možda bio jedini kriterij zbog kojeg su ove žrtve stradale.

***

Broj ubijenih na Kazanima nikada nije utvrđen i dvadeset šest godina poslije predmet je čestih rasprava. U javnosti postoji mišljenje da Kazani nikada nisu do kraja pretraženi, jer su ubijene žrtve bacane u jamu, posipane krečom, te da postoji nekoliko slojeva koji nikada nisu do kraja iskopani. Nije poznato ni koliko je tijela na tom mjestu i spaljeno.

„Žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: 'Zašto si to uradio, sine Caco? Zašto si to uradio čovjeku koji te je volio? Zašto onome ko ti nije ni htio ni mogao nauditi'“, rekao je 2016. u razgovoru za Slobodnu Bosnu Momčilo Šalipur, otac ubijenog Predraga, vojnika Desete brdske brigade Armije RBiH, kojeg je u oktobru 1993. predratni prijatelj i Predragov ratni komandant Mušan Topalović Caco ubio i bacio u ambis Kazana.

Najpoznatiji zločin na Kazanima je onaj o bračnom paru Komljenac, koji su u vrijeme smrti bili stari 67, odnosno 72 godine. Bili su gotovo pa nepokretni. Iz njihove porodične kuće oteli su ih vojnici Mušana Topalovića Cace i ubili ih na Kazanima. Ubili su i Anu i Vasilja Lavrova, Ukrajince, koji su bili starci i nisu imali veze sa politikom. Braću Vučurević iz Ulice Skenderija, Cacini zločinci su uhapsili jer im je prezime ličilo na trebinjskog nacionalistu Vučurovića. Razlika je bila samo u jednom slovu, ali ih to nije spasilo, pa su obojica ubijena. Dok se zločin za zločinom nizao, ljudi i mediji su počeli pričati, pa je vlast zbog sopstvenog kredibiliteta na kraju odlučila nešto poduzeti.

Ključni datum o pitanju ovog ratnog zločina predstavlja 26. oktobar 1993. godine, kada su Predsjedništvo RBiH, MUP RBiH i Armija RBiH organizirali akciju „Trebević II“, s ciljem obračuna sa „kriminalom u vlastitim redovima i vraćanje odmetnutih vojnih grupa u sistem“, i to protiv komandanta Desete brdske brigade Armije RBiH Mušana Topalovića Cace i komandanta Devete motorizovane brigade Armije RBiH Ramiza Delalića Ćele.

Mušan Topalović Caco i njegovi ljudi prilikom hapšenja ubili su devet pripadnika MUP-a RBiH, a sam Mušan Topalović Caco je nekoliko sati nakon hapšenja bio mrtav. Službena verzija kaže: „ubijen prilikom pokušaja bjekstva“.

Da ratni zločin može biti nagrađen, upravo pokazuje slučaj ubijenog Topalovića. Ovaj zločinac je ležao u humki sa oznakama N.N. sve do 26. novembra 1997. godine, kada je organizovana dženaza na kojoj se okupilo oko 10.000 ljudi. Toj dženazi nije prisustovao Alija Izetbegović (što bi bilo strašno!), ali je zato poslao svog sina Bakira. Mušan Topalović Caco je tom prilikom prenesen na Šehidsko mezarje Kovači u Sarajevu. Danas njegovo tijelo leži u prvom redu, u blizini turbeta Alije Izetbegovića.

Kao dug prema njemu, ime Mušana Topalovića Cace danas stoji u zlatnoj plaketi, na osnovnoj školi Edhem Mulabdić u naselju Bistrik, uz imena poginulih pripadnika Armije RBiH iz općine Stari Grad Sarajevo.

***

Žrtve ubijene na Kazanima, 1993. godine su ekshumirane na lokalitetima Kazani, Gaj i Grm Maline. Svi lokaliteti se nalaze na području općine Stari Grad Sarajevo. Nakon što su ekshumirane, žrtve su ukopane u pojedinačne grobnice sa obilježenim drvenim nadgrobnim N.N. oznakama na Pomoćnom stadionu Koševo u Sarajevu.

Na istom mjestu u novembru 1998. godine reekshumirani su posmrtni ostaci u 28 vreća i tom prilikom prevezeni u Spomen kosturnicu u Lukavici (Istočno Sarajevo). Forenzičkom analizom je utvrđeno da je riječ o najmanje 23 žrtve s tim da su se u jednoj vreći nalazile i životinjske kosti.

Do sada je identifikovano 15 žrtava. Riječ je o pet žrtava ženskog i deset žrtava muškog spola, starosti od 27 do 66 godina. Pri tome je utvrđeno da su dvije žrtve ukrajinske, dvije žrtve hrvatske, jedna žrtva bošnjačke i deset žrtava srpske nacionalnosti. Još uvijek se kao nestale vode tri žrtve srpske nacionalnosti.

Bitno je istaći, da još uvijek postoji određen broj ekshumiranih a neidentifikovanih žrtava. Tako postoji sedam izolovanih DNK profila ali nema podudaranja sa uzorcima krvi.

***

Za ubistva na Kazanima do danas nijedna osoba nije osuđena za ratni zločin, nego zbog ubistva ili pomaganja u ubistvu. Četiri osobe su osuđene na po šest godina zatvora (Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak, Mevludin Selak), dok je zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinioca, na po deset mjeseci, osuđeno osam osoba (Senad Hasić, Sabahudin Žiga, Samir Seferović, Omer Tendžo, Esad Raonić, Samir Ljubović, Senad Haračić, Armin Hodžić).

Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Asifa Alibašića na četiri godine i tri mjeseca zatvora. Suad Omanović je osuđen prvo na tri godine, potom na godinu dana, a u drugostepenom postupku na deset godina zatvora. Sead Kadić je 2006. godine zbog nedostatka dokaza oslobođen.

***

Kazani nisu jedini zločin koji se dogodio u ratu protiv  Bosne i Hercegovine. Nije to ni jedini ratni zločin koji se dogodio nad Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima, ali jeste zločin koji se dogodio u Sarajevu, i zbog toga mu se ono mora iskupiti. Možda jedini način da se grad iskupi, kao opomena za buduće generacije, jeste podizanje spomenika. Bez toga, zločini na Kazanima kao da se nisu ni dogodili.Podizanjem takvog zdanja, dat će se mogućnost budućim generacijama za bolje sutra. Ako to Sarajevo uradi (a do danas oklijeva), bit će prvi grad u regionu koji će se odužiti žrtvama, koje su ubijene od vojske koja je branila taj isti grad. Ko zna, možda taj spomenik bude stimulans da u nekim ljudima proradi savjest, pa da u Beogradu bude podignut spomenik žrtvama genocida u Srebrenici ili pak u Zagrebu za žrtve ubijene u Ahmićima. Dok se to ne dogodi, nećemo znati. Neko mora učiniti prvi korak, a mi predlažemo da to bude multietničko Sarajevo.

Historija iznosi neospornu činjenicu, da se u Sarajevu u najvećem jeku opsade dogodio zločin prema ljudima samo zbog toga što su nosili drugačija imena. Kazani, zločin koji nas sve imenuje, neće se promijeniti dok se Sarajevo ne postavi drugačije prema ovom zločinu. Iz tog razloga, a zbog Sarajeva, žrtava opsade i ovog ratnog zločina, nije dovoljna licemjerna izjava jedinog sina Alije Izetbegovića: „Nosio sam osjećaj duga, trebao sam doći i ranije“. Bakir Izetbegović je ovo izjavio 2016. godine prilikom prve i jedine posjete Kazanima. Ne ulazimo ni u povod ni u namjere za dolazak Izetbegovića mlađeg na mjesto ovog ratnog zločina, ali mu za kraj postavljamo pitanje kao osjećaj našeg duga prema ovim nevinim žrtvama: Zašto se od tada pa do danas u svijesti Sarajeva i politike prema Kazanima ništa nije promijenilo?

________________________________________

Edvin Kanka Ćudić (1988) je bosanski borac za ljudska prava koji je najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.