Autor: Erwan Fouéré

Suočavanje sa prošlošću na Zapadnom Balkanu

''Danas primamo izvještaj čija je izrada bila dio onoga što nas je dovelo tu gdje jesmo. To predstavlja napor na kultiviranju nježnih polja mira i pomirenja i napornom radu na otvaranju utrobe zemlje kako bismo otkrili njene sirovine koje mogu graditi i uništavati''.

Riječi predsjednika Nelsona Mandele nakon što je primio završni izvještaj Komisije za istinu i pomirenje, Južnoafrička Republika, 1997. godine.

Najveći izazov sa kojim se suočavaju sva društva koja izlaze iz konflikta je suočavanje sa prošlošću na način koji će donijeti pomirenje i trajnu stabilnost. Suočavanje sa prošlošću može biti dug i bolan proces. Međutim, kao što je pokazao južnoafrički primjer, to je jedini način za postkonfliktno društvo da iz prošlosti podjela krene ka zajedničkoj budućnosti.

Južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje koja je osnovana nakon izbora predsjednika Mandele 1994., je dijelom inspirirana Nacionalnom komisijom za istinu i pomirenje koja je osnovana u Čileu nakon pada režima Pinocheta 1990. godine. To je bio jedan od prvih sveobuhvatnih postkonfliktnih pokušaja suočavanja sa prošlošću u modernom dobu tako što su identificirani počinioci najgorih kršenja ljudskih prava izvođeni pred lice pravde, uz istovremenu podršku procesu pomirenja.

Zemlje Zapadnog Balkana tek treba da odgovore na ovaj izazov. Zapadni Balkan, koji je dugo nazivan regijom koja je proizvela više historije nego što može podnijeti, obuhvata zemlje koje su izašle iz konflikta i koje se nalaze u različitim fazama približavanja Evropskoj uniji. Međutim, sam taj put stoji u sjeni duboko podijeljenih društava koja žive od nacionalističke retorike i politike podjela. To sve pokušaje suočavanja sa učinjenom nepravdom čini još težim, ali također i povlači ključna pitanja o tome da li je moguće postići dugoročnu stabilnost i pomirenje na Zapadnom Balkanu bez suočavanja sa prošlošću. Bolno naslijeđe konflikta u regiji uključuje brojna krajnje osjetljiva područja, kao što je nedovršeni zadatak Međunarodne komisije za nestale osobe, eliminiranje pošasti mina i tekući rad na tranzicijskoj pravdi u zemljama u kojima je pravosuđe i dalje slabo i podložno političkim utjecajima.

Evropska unija je jedina u poziciji da pokaže vlastito iskustvo u prevazilaženju naslijeđa rata i izgradnje procesa integracije zasnovanog na vladavini prava. Pomirenje se nije desilo preko noći. Međutim, projekat evropskih integracija je ponovo otvorio vrata koja je zatvorio konflikt i osigurao okvir za prevazilaženje prošlosti i pomirenje. Povećani fokus Evropske unije na pomirenju u okviru njenog angažmana na Zapadnom Balkanu je stoga posebno dobrodošao.

Postkonfliktni ''nedovršeni posao''  

Postoje određeni ključni razlozi za suočavanje sa prošlošću u cilju podrške procesu trajnog pomirenja:  

- Kao prvo, to je važnost priznavanja dostojanstva onih koji su viktimizirani zloupotrebama iz prošlosti. Kako je istakao bivši direktor organizacije Human Rights Watch, Aryeh Neier, ''Ukoliko se ne suočimo s onim što im se desilo, tvrdimo da ti ljudi nisu bitni, da je važna jedino budućnost. Time nastavljamo, pa čak i usložnjavamo njihovu viktimizaciju'';

- Kao drugo, neophodno je prioritizirati vladavinu prava i proces tranzicijske pravde garantiranjem redovitog sudskog postupka za sve identificirane počinioce i osiguravanjem pravde za žrtve;

- Kao treće, stajanje u kraj nekažnjivosti i uspostavljanje nezavisnog pravosuđa i demokratskog upravljanja, čime se garantira odgovornost vlade, ima preventivni učinak kako bi se spriječilo ponavljanje takvih kršenja.

Nerješavanje izazova pomirenja lako može ugroziti dugoročnu stabilnost u postkonfliktnom društvu. Kao što to pokazuje iskustvo iz Čilea i Južnoafričke Republike, uspješan proces pomirenja zahtijeva slojevit i višedimenzionalan pristup. To u slučaju Zapadnog Balkana znači izgradnju društva zasnovanog na vladavini prava sa nezavisnim pravosuđem, promociju integriranog obrazovanja od primarnog do tercijarnog nivoa u multietničkom i multikulturnom okruženju, izgradnju povjerenja između nekadašnjih protivnika i etničkih zajednica na državnom i lokalnom nivou, promoviranje podučavanja historiji kojim se ne opravdava prošlost ili ponavljaju stereotipi, kao i podržavanje svih napora koji mogu doprinijeti razvoju 'zajednice vrijednosti' u društvu. Kako bi se osigurali najbolji izgledi za uspješno pomirenje, treba zadovoljiti niz važnih uslova:

- proces pomirenja treba uključivati sve sektore društva;

- treba nastati iz samog društva i treba ga podržavati, a ne nametati izvana; treba uključivati multidisciplinarni pristup, od podučavanja historiji do obrazovanja, sporta i kulture.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Kada se radi o sudskim postupcima, najvažnija promjena po pitanju ratnih zločina početkom i sredinom devedesetih godina na Zapadnom Balkanu je bez sumnje bio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Tokom svoje 24-godišnje historije, od 1993. do 2017., u okviru koje je pozivao na odgovornost osobe odgovorne za najveće strahote od Drugog svjetskog rata, postavio je neprevaziđen rekord u međunarodnom krivičnom i humanitarnom pravu. Donio je 161 osuđujućih presuda i prikupio ogromnu količinu dokaza i sudske prakse. Međunarodni rezidualni mehanizmi za krivične sudove koji su ga naslijedili će sačuvati ovo bogato naslijeđe i promovirati najbolje prakse u humanitarnom pravu.

Neki će reći da je Sud, iako je omogućio okončanje učinjene nepravde za mnoge osobe, također stvorio osjećaj viktimizacije u slučaju drugih osoba. U određenim slučajevima, osuđeni ratni zločinci su dočekivani kući kao heroji i čak su uključivani u izborne kandidatske liste vladajućih stranaka.

U tom kontekstu je važno prisjetiti se da je jedan od četiri stupca rada Međunarodnog suda bio ''doprinos ponovnom uspostavljanju mira promoviranjem pomirenja u bivšoj Jugoslaviji''. Da su odluke Suda pratili paralelni napori na pomirenju u skladu sa njegovim mandatom, mogao se ublažiti osjećaj viktimizacije. Već u svom izvještaju iz 2005. naslovljenom ''Budućnost Balkana u Evropi'', Međunarodna komisija za Balkan je navela da je ''izazov sa kojim se trenutno suočava međunarodna zajednica pitanje kako postratni mandat MKSJ, čiji je zadatak ispitivanje konkretnih zločina, pretvoriti u mandat koji se fokusira na jačanje evropskih vrijednosti širom zemalja Balkana''. Nedavno je Serge Brammertz, nekadašnji glavni tužilac MKSJ, priznao da Sud nije postigao pomirenje u bivšoj Jugoslaviji: ''Kao što smo vidjeli, zločini su ostavili rane koje još uvijek nisu zacijelile. Mnoge osobe i dalje osuđene ratne zločince smatraju herojima, dok se žrtve i preživjeli ignoriraju i odbacuju''.

Odbori za lustraciju

Kraj mandata MKSJ je dodatni fokus stavio na aktivnosti koje je sama regija pokrenula ili će ih pokrenuti u budućnosti kako bi se suočila sa prošlošću.

Postojali su određeni napori da se uspostave odbori za lustraciju u regiji. Međutim, kao što je to bio slučaj u Makedoniji, ovi napori su više bili vezani za osvetu i odmazdu prema političkim protivnicima nego sa potragom za pravdom i pomirenjem. Odbor za lustraciju koji je 2008. uspostavio nekadašnji premijer, Nikola Gruevski, je u tolikoj mjeri diskreditiran da je vlada morala okončati njegov rad nakon ponovljene kritike međunarodne zajednice. Venecijanska komisija je, na primjer, istakla potencijalnu ''zloupotrebu političkih, ideoloških ili stranačkih razloga kao osnove za mjere lustracije''. Pored toga, Evropski sud za ljudska prava je donio presude kojima se ukida niz odluka ovog odbora.

RECOM i uloga civilnog društva

Nedvojbeno najsveobuhvatniji napor za uspostavljanje mehanizma za promociju istine i pomirenja na Zapadnom Balkanu je takozvana ''RECOM inicijativa''. Ona je okupila impresivnu mrežu organizacija civilnog društva i pojedinaca koji zagovaraju uspostavljanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih u bivšoj Jugoslaviji između 1991. i 2001. Posebno se istakla nedavno i o njoj se raspravljalo na samitima u regiji. To samo po sebi je uspjeh za RECOM i direktan rezultat pritiska koji je proizvela na lidere regije. EU je također izdvojila finansijska sredstva za podršku njenih aktivnosti i pomenula je njenu ulogu u Strateškom dokumentu o angažmanu EU na Zapadnom Balkanu iz 2018. koji objavljuje Evropska komisija. Međutim, ova inicijativa tek treba da pridobije više od puke verbalne podrške svih lidera iz regije. Provođenje te verbalne podrške u konkretno djelovanje je i dalje ključno, ukoliko inicijativa treba da postigne svoj cilj za uspostavljanje međuvladine komisije bi uključivala predstavnike svih zemalja iz regije. Zaključci predsjedavajućeg iz diskusija tokom zadnjeg samita u okviru takozvanog ''Berlinskog procesa'' koji okuplja lidere EU i Zapadnog Balkana, koji su se sastali u Poznanu početkom jula ove godine, konkretno upućuje na ''Zajedničku deklaraciju o nestalim osobama u okviru Berlinskog procesa'' i ''Zajedničku deklaraciju o ratnim zločinima'' te pominje RECOM. Zaključci također upućuju na ''važnost priznavanja i poštivanja presuda u predmetima ratnih zločina međunarodnih i domaćih sudova, odbijanja govora mržnje i veličanja ratnih zločinaca, kao i podrške domaćim tužiteljima u privođenju počinilaca pravdi''.

Nažalost, kao što smo vidjeli, riječi nisu dovoljne kako bi se garantiralo konkretno djelovanje i kolektivni i odlučni napori lidera iz regije. Što je duže odbijanje političkih lidera da prihvate potrebu za uspostavljanjem mehanizma putem kojeg će se suočiti sa prošlošću i omogućiti pomirenje širom regije, to će biti manje šanse regije da postigne trajnu stabilnost.

Možda će najbolji način za dugoročno postizanje ovog cilja biti pojačani napori u svim oblastima usmjereni na pomirenje koje polazi sa lokalne razine i obuhvata lokalne zajednice iz cijele regije. Uloga civilnog društva u ovom smislu ostaje ključna. Obzirom na historijsko naslijeđe, slabe institucije i nedostatak ili odsustvo uobičajenog sistema provjera koji uzimamo zdravo za gotovo, doprinos aktera civilnog društva je u ovoj regiji više nego igdje drugdje bez premca za osiguravanje odgovornosti vlasti, kako na državnom nivou, tako i u lokalnim zajednicama. Ukoliko se proces pomirenja uključi u sve aktivnosti koje promoviraju ove organizacije i podržava međunarodna zajednica, to će pomoći da se stvori ova ''zajednica vrijednosti'', što će zbližiti sve dijelove društva. Ovaj pristup odozdo ka gore, ukoliko bude uspješan, će osigurati dodatni pritisak na političko vodstvo u svakoj zemlji.

U slučaju Južnoafričke Republike, djelovanje Komisije za istinu i pomirenje je pratio cijeli niz aktivnosti na lokalnom nivou, koje su često predvodile organizacije za žene i lideri lokalnih zajednica. To je dovelo do kolektivnih napora na poticanju kulture ljudskih prava i pomirenja širom zemlje.

Budimo fer, lideri sa Zapadnog Balkana su pokrenuli niz inicijativa, iako je to uslijedilo na zahtjev EU, što će, nadajmo se, doprinijeti sveukupnim naporima na izgradnji povjerenja i osiguravanja veće interakcije i povezanosti u regiji. Regionalni ured za saradnju mladih (RYCO) je već uspostavljen i funkcionalan te okuplja omladinske organizacije iz cijele regije.

Promoviranje kulturoloških veza će također pomoći da se uklone barijere i prevaziđu stereotipi. To je posebno važno u regiji u kojoj se roditelji današnjih mladih i članova starije generacije sjećaju dana kada su mogli slobodno putovati širom bivše Jugoslavije bez ikakvih ograničenja. Danas ne samo da postoje granice, već također i administrativna ograničenja, a da ne pominjemo psihološke barijere, što slobodno kretanje čini težim i komplikovanijim.

U obrazovnom sektoru postoje uspješni modeli integriranog obrazovanja u multietničkim zajednicama, kao što je Nansen dijalog centar, koji djeluje u nekoliko škola u Republici Sjevernoj Makedoniji. Predavanje historije i izrada zajedničkih udžbenika historije bi značajno doprinijela eliminiranju pokušaja prekrajanja historije i održavanja stereotipa između susjednih zemalja u regiji i etničkih zajednica. Vijeće Evrope je zajedno sa visokim komesarom za nacionalne manjine OSCE-a već podržalo brojne inicijative u tom kontekstu. To su oblasti u kojima bi EU trebala povećati svoju finansijsku podršku dok pojedinačne vlade u regiji ne budu uključile ovakve inicijative kao sastavni i stalni dio svojih upravljačkih politika.

Učenje na osnovu prethodnih slučajeva pomirenja

Ne postoji nijedan primjer dva identična postkonfliktna mirovna procesa ili tranzicije iz diktature u demokratsko društvo zasnovane na vladavini prava. Međutim, postoje određeni principi i elementi koji mogu potaći trenutne ili buduće napore za pomirenje u postkonfliktnim društvima. Na primjer, sve strane uključene u konflikt u Sjevernoj Irskoj su putovale u Južnoafričku Republiku 1997. godine kako bi se upoznale sa lekcijama južnoafričke tranzicije sa režima apartheida na demokratiju koje bi mogle biti korisne za mirovne napore u Sjevernoj Irskoj. Glavni pregovarači novog južnoafričkog ustava su također putovali u Sjevernu Irsku. Ova interakcija između oba procesa, iako nije bila od ključne važnosti, ipak jeste predstavljala značajan faktor koji je dao doprinos mirovnom procesu u Sjevernoj Irskoj i Sporazumu na Veliki petak 1998.

Jedan element koji je zajednički svima je vodstvo koje je nužno za postizanje pomirenja. Uspjeh koji se postiže u okviru postkonfliktnih napora na postizanju mira i pomirenja se uvijek velikim dijelom duguje ličnostima koje pokreću taj proces. U slučaju Južnoafričke Republike, to je bila hrabrost i vodstvo i arhiepiskopa Desmonda Tutua, koji je predsjedavao Komisijom za istinu i pomirenje, i Nelsona Mandele, koji je osigurao da proces bude u najvećoj mogućoj mjeri prihvaćen.

Što se tiče Evropske unije, francuski ministar vanjskih poslova, Robert Schuman, i drugi osnivači procesa evropskih integracija, su bili ti koji su predvodili na putu ka pomirenju u Evropi. Tokom historije procesa evropskih integracija koji je uslijedio smo vidjeli hrabre geste lidera koji su shvatili ključnu važnost predvođenja ličnim primjerom i pružanjem ruke nekadašnjim neprijateljima. To uključuje kancelara Willyja Brandta koji je kleknuo na koljena u nekadašnjem jevrejskom getu u Varšavi 1970., predsjednika Mitteranda i kancelara Kohla koji su si pružili ruke na komemoracijskim ceremonijama za Bitku za Verdun 1984., izbor Simone Veil, nekadašnjeg zatvorenika, koji je prvi direktno izabrani predsjednik Parlamenta EU 1989., posjetu kraljice Elizabete spomeniku liderima Dublinskog ustanka iz 1916. tokom njene prve zvanične posjete Irskoj 2011., kao i naknadno rukovanje sa nekadašnjim vođom IRA-e, Martinom McGuinnessom, tokom njene posjete Sjevernoj Irskoj 2012.

Sve su to moćni simboli koji ističu strpljenje i upornost neophodne za postizanje pomirenja. Oni pokazuju da pomirenje nije događaj, već proces, i to proces koji zahtijeva hrabrost i vodstvo.

To je izazov sa kojim se suočava Zapadni Balkan. Kako bi bio uspješan, bit će potrebna potpuna promjena načina razmišljanja, u okviru koje će predrasude zamijeniti tolerancija i poštovanje, a mentalitet 'pobjednik dobija sve' zamijeniti kompromisi i izgradnja konsenzusa. Samo u tom slučaju će društvo postići da 'zajednica vrijednosti' garantira trajan mir i stabilnost.

Ambasador Erwan Fouéré je redovni viši znanstveni saradnik Centra za evropske političke studije (CEPS). Prije nego se pridružio CEPS-u 2013. godine, bio je specijalni predstavnik za postizanje Transdnjestarskog dogovora tokom predsjedavanja Irske OSCE-om 2012. U okviru svoje 38-godišnje karijere u institucijama EU, bio je prva osoba koja je istovremeno vršila dužnost specijalnog predstavnika EU i šefa Delegacije u Evropskoj službi za vanjsko djelovanje kada je imenovan u ovom dvostrukom svojstvu u Sjevernoj Makedoniji (2005.-2011.), prvi šef Delegacije u Južnoafričkoj Republici (1994.-1998.), kao i prvi šef Delegacije u Meksiku i na Kubi (1989.-1992.). Predsjednik Nelson Mandela mu je 1998. dodijelio odličje dvorca Dobre nade i Višeg časnika.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.