Autor: Lejla Gačanica

Koliko prošlosti je dovoljno prošlosti?

Toplo augustovsko poslijepodne u jeku 25.Sarajevo Film Festivala, u poslovnoj sali bez dnevnog svjetla, stolice slične školskim i grupa mladih iz regiona koja je tu u okviru Dealing with the past programa[L1] . Pomislila sam da od planirane diskusije nema ništa jer – ljeto, SFF, druženje versus razgovor o tome je li prošlost (a naša je baš teška) važna. Ubrzo shvatam da je baš to sve veselo (ljeto, SFF, druženje) s nama u toj prostoriji i želi razgovarati o onome što ih muči – prošlosti.  Grubo je, i netačno, reći da ih muči prošlost – ove mlade ljude muči način na koji je prošlost prisutna u njihovim životima; muči ih buka o različitim 'istinama' i tišina o boli; muči ih i to što bi eto baš oni trebali biti svjesni prošlosti i nikada ne zaboraviti.

Zašto da se mi mirimo kada se mi nismo ni svađali? Eto ga tu, u svom sjaju pitanje koje ponekad čujem od posebno hrabrog pojedinca/ke iz grupe kad se počne razgovor o prošlosti. Jer prošlost znači devedesete, znači rat i znači neko pomirenje. Znači i traženje istine, biranje koja od interpretacija je tačna ili prosto primanje isporučenog narativa o prošlosti i go with the flow. U svoj svojoj iskrenosti, ovo pitanje je toliko duboko i promišljeno, iako može zvučati banalno i logično. Ovo pitanje je, budimo iskreni, više odgovor nego pitanje. Jer:

a) Mladima je dosta prošlosti, ne žele da se njome bave. A ipak, ako mislite da se ne bavite prošlošću – bavi se ona vama. Na svakom koraku, u školi, kod kuće, na tv-u i portalima. Mladi žele budućnost neopterećenu prošlošću. Generacije koje pamte sukobe iz '90tih odlaze, ostavljajući klice zazora, opreza i granica. Zato je bitno razgovarati o prošlosti i oslobađati se tih usađenih zidova ne čekajući da se tišine prekriju ono što ne želimo da vidimo. Zaborav je varljiv – posebno tamo gdje se institucionalno podjele održavaju na životu – u entitetima, u udžbenicima, u jednoetničkim zajednicama, u lažnoj sigurnosti da nam je bolje ovako. Je li prošlost zaista (gotova, završena) – prošlost?

b) Nikada nećemo postići kompromis o prošlosti, zašto da se onda uopšte zamaramo traženjem 'istine'. Zato što ta istina koju tražimo nije kompromis. Zato što je svugdje i nigdje. Zato što postoje istine koje su ovdje nepomirljive jer ih ne možete ugurati niti u jedan unaprijed izrezani kalup o tome šta se desilo. I baš zbog toga: kompromis je u slušanju i razumijevanju onoga drugog. Znate, boli na sve tri strane. Priča o prošlosti nije priča samo o broju niti o reciprocitetu; naša priča o prošlosti je priča o strahu i užasu koji je teško razumjeti, ali nije nemoguće. I naša priča o prošlosti nije isključivo teška i ružna. Slušajte; ima tu i onih istina koje ćete željeti znati i zapamtiti. Zajedno sa onim lošim, jer su to sve strane jedne iste stvari. Koju tek možda možemo nazvati 'istinom'.

c) Mi funkcionišemo dobro, bez tog nametnutog pomirenja. Istina: pomirenje je tako potrošena riječ ovdje! Toliko projekata, toliko budžeta, hotela, seminara, a mladi i dalje smatraju da im ne treba organizovano pomirenje. Nakon 25 godina rada civilnog sektora na pomirenju, prejednostavno bi bilo reći da su se projektni novci potrošili u ništa. Jednako kao što bi trebalo stati i zapitati se: ok, šta smo to dosada napravili i šta nam to sada treba. Treba oslušnuti – ne radi se više sa generacijama koje su rat preživjele i koje moraju naći način za živjeti u miru. Raditi sa generacijama koje rat pamte kroz sjećanja ovih prvih je izazov kojem treba odgovoriti. Zbog gornjih a i b. I zbog toga što im se riječ 'pomirenje' gadi upravo do one mjere do koje je postala isprofanisani projektni outcome. U njihovoj logičkoj matrici pomirenje znači žive susrete, prijateljstva i razgovore, sa outputom da nije bauk otići kod prijateljice u Novi Sad. I obrnuto.

Na projekciji filma Rođena u Evinu vidjela sam poznata lica sa naše diskusije. Eto tu, grupa mladih koje prošlost stvarno zanima. Film sam gledala širom otvorenih čula, pokušavajući uhvatiti uzdahe, meškoljenja, reakcije mojih mladih diskusanata i ostale publike. Činilo mi se da prateći tuđi život u preispitivanju prošlosti, djeluje lakše nego govoriiti o vlastitoj.  Na početku filma, glavna protagonistkinja se spušta sa padobranom u nekoj nedođiji koja liči na pustinju sa ponekim kržljavim drvetom, bez ičega u vidokrugu. Ipak, ona kreće negdje, hoda sa svom padobranskom opremom na leđima, pogureno i teškim korakom vukući ogromno padobransko platno za sobom. Film prati filmsku autoricu i glumicu Maryam Zaree u pokušaju da otkrije istinu o vlastitom rođenju u jednom od najozloglašenijih svjetskih zatvora za političke zatvorenike. U njenoj porodici se nikad nije razgovaralo o progonu i zatočeništvu, a Maryam želi da zna šta se desilo, tražeći odgovore na pitanja o okolnostima i mjestu vlastitog rođenja. Ni sama ne zna kako da objasni majci, psihijatrici, ljudima sa kojima se sreće zašto joj je toliko važno da zna. Uporno traži, ne odustaje i prolazi kroz vlastite strahove i rizike. Opisuje tu šutnju roditelja kao 'mračnu', na isti način na koji opisuje kako ona zamišlja prošlost o kojoj njeni roditelji ne žele da govore – mračna, teška, bolna.

Kada smo razgovarali na našoj sesiji, mladi ljudi iz regiona su bili vrlo iskreni. Ovo nisu jednostavne teme koje ćemo pripisati greškama 'starijih', jer, eto čija god da su zasluge reflektuju se na njih, mlade. Svjesna da razgovori vode otkrivanju samoga sebe, i otvaranju za druge i drugačije perspektive, ja mlade ljude zamišljam, kada odu nazad kućama, kao kamenčiće koje bacite u mirnu vodu. Znate kako njihovo 'buć' naruši površinu vode, praveći krugove koji se samo šire? Tako i ovi mladi ljudi, zamišljam, uzburkaju svoje lokalne, porodične, prijateljske površine i šire svoja razmišljanja, praveći obimom veće krugove nego će ijedna panel diskusija uspjeti obuhvatiti. Zato su naši razgovori dobri. Zato su njihova druženja važna. Njihova uloga, kada bolje razmislim, je slična ulozi filmova – otvara druge dimenzije, drugačije perspektive, empatije, provocirajući dijalog, emocije i uključujući mnoge pozvane, nepozvane, nepoznate ali važne ljude, svih generacija, etnija, polova i rodova. Samo je pitanje, i za filmove i za mlade, hoće li skočiti i narušiti naizgled mirnu vodenu površinu?

Nikada neću reći skočite i pravite krugove (iako se tome uvijek potajno nadam)! Jer znam da nije fer staviti na leđa mladih odgovornost za sve užase koji su napravljeni, sa obavezom da se suočavaju sa prošlošću. Ne zato što suočavanje nije bitno, već zato što znam koliko je teško. Neće se desiti preko noći niti postoje čarobne čizme koje prelaze sedam planina i rijeka do mira i sreće. Ovdje su, koliko god se činilo smiješno, veliki koraci poslijepodnevni razgovori zašto je jedan ljudski život jednako vrijedan bilo gdje. I zašto se roditelji boje kada ih trebaju pustiti u drugi entitet. I zašto žele otići ili ostati ovdje. Otpor suoučavanju sa prošlošću koja je nasljeđena je tu i shvatljiv je, pa ipak moguće ga je prevazići jedino ako se razumije zašto je potreban.

U posljednjoj sceni filma, Maryam je i dalje u nedođiji, i dalje sa mukom korača prema negdje. Otkopčava padobranske ručke, oslobađajući se tereta ogromnog padobrana sa kojim se spustila. Okreće se prema nama, klimne nam, i nastavlja svoj put lakim korakom ostavljajući padobran u nedođiji u koju je donio.

Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima. 

 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.