Autor: Mirza Skenderagić

Vrisak u prošlost

„Sanjala sam Nermina moga...“, kaže mi Srebrenička majka Saliha Osmanović, dok sjedimo u nedirnutoj sobi njene ubijene djece.

Selo Dobrak je od Srebrenice udaljeno nekih sat vremena vožnje i poprilično se odužio put do njega. Automobil se vukao po istrošenim cestama, probijajući se između zelenih brda i kroz miris tek osušenog sijena. Vozili smo sporo i priželjkivali da oblaci barem na trenutak prekriju sunce. Ali nisu. Naše putovanje je očigledno moralo biti mučno, uostalom kao i svako suočavanje sa prošlošću. Dio puta do Srebrenice je prošao nešto brže i podnošljivije i djelovalo je kao da je automobil već prešao te kilometre te da je, kao i mi sami, na njih bio znatno spremniji. U Srebrenicu smo stigli oko podne i na moje iznenađenje djelovala mi je poprilično živo i prometno, a sunce je biralo samo lijepe strane njene arhitekture i stabla koja su kao život smrti, prkosili dominantnom asfaltu. Zaustavili smo se i snimili zvučni zapis dječje igre u parku.

Nastavili smo vožnju i kako nismo znali put do Dobraka, skrenuli smo do jedne kuće u kojoj nas je dočekala majka Ajša, a čija su vrata uvijek otvorena, sa spremnom pitom i vrućom kafom, za sve gladne i umorne prolaznike. „Sigurno idete kod Salihe?“, upita nas Ajša, a nakon našeg potvrdnog odgovora, dodade kako će nam do povratka spremiti pitu tikvenjaču. Još jednom smo morali zaustaviti vozilo i raspitati se za put, a detaljne upute nam je dao misteriozni čovjek u odijelu i sa aktovkom. Ličio je na dobrodušnog nastavnika matematike. „Pravo, pa lijevo kod džamije.  Prepoznat ćete kuću sa bijelom fasadom i rozim ukrasima“, rekao je.

Odmah smo prepoznali lijepu kuću koju čovjek sa aktovkom opisao. Parkirali smo ispred i ušli u dvorište. Kako smo gotovo sat vremena kasnili, Saliha je odlučila prileći, ostavivši otvorena vrata kao znak dobrodošlice.

Odmah nas je dočekala kao da smo joj najrođeniji, a prvo pitanje koje vjerovatno postavlja svakom muškom prolazniku, postavila je i meni: „Koje si godište?“ „Osamdesetšesto“, odgovaram. „Moj Nermin je sedamdesetšesto“, nastavlja ona, dok uzbuđeno hoda po kuhinji i uporedo podgrijava punjene paprike, reže lubenicu, vadi kolače i priprema kafu.

„Šta je čovjek sve preživio, dobro je... živi se“, započinje svoju priču Saliha i nastavlja nakon kratkog telefonskog razgovora sa „konom“ Safijom: „Ja se nikad nisam plašila da pričam. Ja sam išla u Haag, u London, u Francusku, Beograd dva puta. Ja svugdje pričam otvoreno. To je tako bilo. Ja volim ovako kad meni neko dođe da ja to pričam. Pa i vas bi pobili, samo jel` musliman. Da se ja plašim ubiće me, ma kakvi, pa ubili su mi sve. Jeste oženjeni, imate djecu, volite ih, pa ja, znate šta je dijete. Uradiše, odradiše... Nama Mladić kaže u Potočarima, moremo ostati, more nas nestati. Ovako hoda i gleda... Bogami.“

Na trenutak, Saliha zaustavlja svoju ispovijest i odlazi do kuhinje kako bi sa šporeta skinula podgrijane paprike i na kolo stavila džezvu sa kafom da još malo „nadođe“. Dok to radi, priča nam kako je prije rata „lijepo živjela“, kako je njen Ramo radio u firmi Beogradu i kako su u ovome malom, sada pustom mjestu, stvorili svoj mali dženet, sa malom kućom, garažom, svojim automobilom, traktorom, nešto bašte i dvojicom lijepih i pametnih sinova.

Salihino sjećanje na prošli život, naglo prekida prijeteća grmljavina koja sa jakom boli u starim zglobovima, nagovještava dugo očekivanu kišu. Saliha nas poziva da pređemo u dvorište, gdje je ugodnije i odakle ćemo imati pogled na njenu baštu. Negdje na prelazu sa punjenih paprika na kafu, ona započinje monolog o svojoj bašti, o najboljem krompiru u cijelom Dobraku, o kukuruzu koji raste do dvadeset centimetara, detaljno opisujući i objašnjavajući gdje je šta posijano. Zatim nastavlja o kući koju je sama „podigla“ iz pepela, o ruševeni koju je zatekla nakon povratka, o komšiji Dušanu koji joj je pomogao zakopati septičku jamu, o novom životu koji je započela, sama.

O Salihi Osmanović sam znao jedino to da je supruga rahmetli Rame čiji spomenik sada stoji u Velikom parku u Sarajevo i koji i dalje doziva: „Nermine, dođi“. To je onaj iscrpljeni, umorni i uplašeni čovjek sa snimka na kojem svog sina Nermina doziva u smrt. Međutim, kada se sa nečim upoznajemo posredstvom medija, ono po pravilu ostaje samo na površini naše racionalne spoznaje i tek nakon živog susreta sa čovjekom čiju sudbinu upoznajemo, mi smo u stanju nju prepoznati kao stvarnu. Tako je i sa pojedinačnom pričom o Rami, tako je i sa genocidom. Slušajući Salihinu priču, prvi put sam shvatio da je nekada postojao čovjek koji je, primoran, svoga sina pozivao u smrt.

„Ramo nije dao Nerminu da ide u školu, taj dan. Ja mislim da je trebalo da završi prvi srednje za deset, pet dana, haj nebitno. Aj, samo predvečer kad je zapucalo. Iz Srbije, otuda. Ono kako je zapucalo... mi ne znamo ni đe ćemo ni šta ćemo. Ubi otude, oni meci zvižde... Mi smo preko šume... u onome šta smo imali na sebi... Stacioniramo se gore u nekim Skejićima. Onda smo prešli do Osata. Tu smo bili jedan mjesec. Poslije smo otišli u Srebrenicu... zaštićena zona... Ma kakvi, to je bila katastrofa... Moj sin mlađi, Edin, je od granate poginuo dolje na poligonu, znaš. On je po noći ukopat u Kazanima, tad nije bio osnovan Memorijalni centar. To je bilo 6. jula, a 11. je Srebrenica pala. Kod bezinske kod Kazana, tu smo se rastali. Moj Ramo i Nermin, nisu sišli u Memorijalni centar, oni su preko šume za narodom, kontali su proći će, znaš. Tu je bilo na hiljade naroda, pa na hiljade sine, to se nikome ne može opisati. Ti si nikakav, izgubljen, iscrpljen, ne znaš ni kud ćeš ni šta ćeš. Pa onda Mladić viče, ko ima šta kod sebe... Šta ćemo mi imati? Tu smo noćili, ti pogledaš ovako onaj narod plače, katastrofa. Ajjj, haj reko za narodom ću, šta ću. U jedan kamion mi smo sjele. Kroz onu ceradu sam čitala natpise, reko`, ako nas budu prema Bratuncu, gotovo je. Izišli smo u Tišću gore, onda smo morali pješke do Kladnja. Oni nas zaustavljaju... onaj šofer jedan izađe: pa šta dirate nevin narod, kako vas nije sramota... Ja sam bila poludila, jesam bogami. Kasnije sam se probudila u nekom obdaništu i samo sam vidjela ovako, infuzija mi stoji. Nemam pojma ni đe sam, ni kud sam, ni šta sam, samo mi neke boje, ovako... na onome plafonu... aj, boje, boje... Ništa ja ne znam. Ja sam bila smakla, bogami jesam.. trauma, stres. I eto, onda sam sine bila u Solini, bila sam u Jasenici, đevir mi jedan preživio, jedan poginuo, bila mi svekrva. Oni su imali svoju sobu, ja svoju... Kad ja jedno jutro... aj, gledam ja neke novine, aj... nemaš ni tanjira, nemaš ništa... Aj, kad sam ja uzela te novine, kad sam ja vidjela Ramu. Ja kontala živ. Pa kako živ..., aj nema ništa. Ništa, nema ga. Kad sam ja jednom tamo prešla, kad Ramo zove Nermina na televiziji. Ja sam opet nešto kontala živ je. Opet sam mislila, ma kakav živ. Kako mu onaj Srbin kaže: Nermine hajde dolamo, ma kakvi, on njega suje... Onda sam ja znala, ma dan po dan, pa nema. Čekaš, eto i sad mislim doći će, ali nema ih.“

Dok sam slušao Salihinu priču, pred mojim očima je nastajao čovjek sa Youtube snimka, a skulptura iz Velikog parka je postepeno dobijala svoj glas. Moj razgovor sa Salihom je zaustavio zvuk kiše sa čijim kapima se miješao jedva čujni ezan iz daljine. Saliha mi je rekla da će kasnije klanjati, ali je izašla na trenutak da pokupi oprani veš. Imao sam dovoljno vremena da razmislim o svemu. Uskoro nas je pozvala u stari dio kuće, kako bi nam detaljno pokazala, kako je sve sama opremila, a ja sam znao da nam želi pokazati nedirnute sobe svoje djece.

Kad smo ostali nasamo, ispričala mi je svoj san:

„Sanjala sam Nermina moga... Možda ko sutra ću čuti. Ja sam tamo u kući bila, nisam ovo bila uradila. U nas je tu bila garaža. Ja sam tamo na ploču ustala... Ja sanjala. Ja sam ustala, aj Bože dragi. Izađem na ploču ondena i sjednem, a ne znam koliko je bilo sati. Ja ga fino vidim. Ja ga fino vako vidim. I kaže meni, mama nemoj plakati. Vidjela sam farmerice na njemu. Ili sam ja to u mislima, šta li, ja ne znam. On je imao crnu kosu. I eto sutradan sam i čula. I baš sam skoro isto sanjala. Sanjam vako više puta... pogotovo sine kad hoću da legnem pa ono ja zamišljam, isto ko kad vjetar puše i nosi pšenicu ili kad Drina..., vako ja zamišljam... aj mili Bože sad bi imala unučad.“

Kiša se postepeno smanjivala, što je Saliha iskoristila da nam iskopa mladog krompira da ponesemo svojim kućama. Slikamo se, pozdravljamo, obećavamo ponovni susret, a u mojoj glavi se pojavljuje glas koji u krug nabraja: Srebrenica, Bratunac, Foča, Prijedor, Ključ, Sanski Most, Vlasenica, Zvornik... Srebrenica, Bratunac, Foča, Prijedor, Ključ, Sanski Most, Vlasenica, Zvornik... Srebrenica, Bratunac, Foča, Prijedor, Ključ, Sanski Most, Vlasenica, Zvornik... Kao nikada prije, postajem svjestan činjenice da je nad mojim narodom i u zemlji u kojoj planiram da živim i stvaram, počinjen genocid.

Tišina u kojoj ostaje ova hrabra žena nakon našeg izlaska iz njenog dvorišta, postaje i moja, a Ramin povik sa snimka se pretvara u moj vrisak u prošlost. 

Možete poslušati i radio dokument "Jedan dan u životu Salihe Osmanović": http://www.bhrt.ba/radio-dokument-jedan-dan-u-zivotu-salihe-osmanovic/

____________________________

Mirza Skenderagić (1986), objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH. 

Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu a za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.