ISSUE 11

Graditi sjećanje

Poslijeratna memorijalna arhitektura na prostoru Balkana može se opisati kao materijalizirano selektivno sjećanje: ona najčešće odražava jednonacionalni pogled na događaj koji memorijalizira, te je aktivni agent produbljivanja podjela a protiv procesa pomirenja. Do 2016. godine u Bosni i Hercegovini registrirano je više od 2100 spomenika sagrađenih civilnim žrtvama ili vojnicima prethodnog rata, a koji su arhivirani u Centralnoj evidenciji spomenika.[1] Samo 2,85 posto njih posvećeno je stradanjima više etničkih ili religijskih skupina, što znači da nadmoćna većina spomenika krivo predstavlja historijske događaje jer su žrtve različitih ili nepoznatih etniciteta i vjeroispovijesti. Trivijaliziranje prošlosti s ciljem oblikovanja kolektivne memorije u skladu sa stremljenjima vladajućih političkih partija proces je koji posljednje dvadeset i četiri godine ograničava slobodu sjećanja i stvara lažne second-hand uspomene za poslijeratne generacije, a sve u duhu kulturnog modela koji je zasnovan na etnoreligijskom nacionalizmu i koji karakterizira opći pad kulturnih i vrijednosnih kriterija te intelektualnih i profesionalnih standarda.[2] Odnos između pada kriterija i etnonacionalizma vidljiv je u svim javnim sferama, a naročito je zanimljiv u umjetničkim ostvarenjima zbog neizbježnog prisustva u javnom prostoru i različitih oblika vizuelne masovne manipulacije koji su kroz vrijeme sasvim normalizirani.

Memorijalna arhitektura postoji kroz različita spomen-obilježja, muzeje, skulpture, fontane, česme, mostove, galerije – pri čemu ovi nositelji zajedničkih sjećanja mogu biti grandiozni kompleksi ali i sitne kamene ploče pored puta. Oni su način komunikacije zajednice sa svojom prošlošću, pri čemu zajednica povjerava arhitektima i likovnim umjetnicima uobličavanje te komunikacije, te od nje treba očekivati senzibiliziranje i odražavanje nade u informiranije čovječanstvo budućnosti. Memorijalna arhitektura može obilježavati, slaviti ili komemorirati različite događaje i njihove sudionike, a kao i svaki drugi spomenik civilizaciji zauvijek je – bez obzira na svoju namjeru – i spomenik barbarizmu[3] koji je prethodio tom historijskom trenutku u kojem je jedna strana pobijedila, izgubila, ili nešto doživjela. Iz tog razloga se estetika ovih objekata mora valorizirati i u svom odnosu s neminovnim simboličkim značajem. Najveći broj poslijeratnih spomenika u BiH vizuelne motive pronalazi u religiji i etnonacionalnim simbolima. Kolektivni identiteti religijskog, etničkog, nacionalnog i kulturnog pripadanja gotovo se sinonimno materijaliziraju u spomenicima, te se u većini slučajeva na objektima memorijalne arhitekture prepoznaje znakovlje triju velikih konfesija u BiH, pri čemu su nastojanja nekih od njih ogoljena u tolikoj mjeri da se mjerilo, proporcije i materijalizacija koriste isključivo kao oruđe za što bolju vidljivost poruke koju prenose, ne uzimajući u obzir prostorni kontekst, već samo društveni. Suptilnost izražaja, savremeni pristup oblikovanju ili odlika da potaknu na promišljanje i emancipaciju ne karakteriziraju ove spomenike – oni su izravni u pomaganju dominantnim etnokulturama. Taj pad (estetskih) kriterija omogućen je inertnošću akademske zajednice i nazadovanjem profesionalnih standarda, a istovremeno nepropitivan od mladih generacija obrazovanih u sistemu koji je impregniran istim etnoreligijskim nacionalizmom čije su utjelovljenje današnji spomenici. Kriterij gradnje ovih objekata je snaga njihove političke poruke, a nalogodavci su političke strukture koje tu poruku trebaju. Iz tog razloga je jasna i vremenska poveznica: konkursi, planovi i razgovori o novim spomenicima intenziviraju se neposredno pred izbore.

Mnogo je konkretnih primjera problema memorijalne arhitekture: od onog generalnog, koji podrazumijeva njihovu estetsku bezvrijednost i političku snagu iskorištenu za daljnju etničko-konfesionalnu homogenizaciju pa do pojedinačnih, u kojima direktnije i agresivnije nego što je uobičajeno pokazuju iskrenost svojih namjera društvu koje te namjere ustaljeno propušta problematizirati. Jedan od njih bio je i odobreni plan o gradnji spomenika posvećenog veteranima policijskog odreda Bosna, na lokaciji sarajevske općine Centar, u obliku poraženog srpskog tenka na kojem grupa specijalaca proslavlja pobjedu. Tačno mjesto predviđene gradnje spomenika bio je prometni i atraktivni park srednje škole. Čak i minimalnom valorizacijom bilo kojeg dijela ovog projekta bilo je moguće utvrditi gomilu nedostataka. Nakon reakcija javnosti izazvanih uglavnom zbog neposredne blizine škole, plan je obustavljen, iako motivi nisu evaluirani niti predstavljeni javnosti na adekvatan način. U ovoj općini je u isto vrijeme planirana i gradnja spomenika u obliku gigantskog ljiljana visokog 20 metara, čiji je autor firma za nadzor radova u cestogradnji, a tačna lokacija nepoznata, odnosno prostorni kontekst je potpuno zanemaren u procesu oblikovanja. Mnogo poznatiji primjer je Milenijski križ, kolosalni spomenik patnji i stradanjima stanovnika grada Mostara i ujedno najveći izgrađeni religijski simbol u BiH, pri čemu je njegova lokacija, za razliku od sarajevske, pomno promišljena – spomenik se, shodno svojoj veličini, vidi sa svih mjesta u gradu, a treba imati u vidu da je grad etnički najizraženije podijeljen u BiH, dok križ „štuje“ 47 posto njegovih stanovnika.[4] Memorijale nezavisno od arhitekture možemo analizirati i u kontekstu investitora, izbora izvođača radova, medijske promocije, te drugih praktičkih dijelova procesa njihovog nastajanja, a u potrazi za obrascima djelovanja političke agende. Ona je jasno vidljiva i u svojoj ekskluzivnosti: u Brčkom se, primjerice, unutar male gradske jezgre nalaze tri spomenika posvećena odvojenim etnoreligijskim skupinama – „Ostale“ ili ateiste ne komemorira niko. Potreba za inkluzivnošću i objektivnošću spomenika nije shvaćena ni implementirana. Iako se čini da naše društvo mora graditi svoju kulturu memorijalizacije počevši od nule, istina je da čvrsti temelji postoje mnogo duže nego što je to tranzicijski period bio u stanju zanemariti.

Veliki značaj spomeničke arhitekture u stvaranju kolektivne memorije jedne zajednice globalno je prepoznat nakon Drugog svjetskog rata, kada je došlo do dramatičnog napretka u generalnom poimanju kolektivne memorije i do gradnje senzibiliteta za etičnost sjećanja. Revidiravši kulturu na teritoriji zemalja bivše Jugoslavije u tom periodu, a naročito šezdesetih i sedamdesetih godina, uočavamo jedan jedinstven trenutak spomeničke arhitekture koji nije imao prethodnika, a nažalost je ostao i bez nasljednika. Formiranje i cvjetanje kulture u vrlo konkretnim društveno-političkim i ekonomskim uslovima koji su to omogućili rezultiralo je stvaranjem potpuno novih vrijednosti u toku sa internacionalnom umjetnošću, nadilazivši globalna ostvarenja u količini i teritorijalnoj rasprostranjenosti. Radi se o spomenicima Narodnooslobodilačkoj borbi, koji prema ocjenama struke imaju iznimnu umjetničku vrijednost te svjedoče prodoru modernizma i specifičnoj političkoj poziciji Jugoslavije. Njihova priroda je dualna – komemoriraju žrtve fašizma i slave Revoluciju. Današnji odnos zajednice prema njima u skladu je sa ostatkom djelovanja u području memorijalne arhitekture: mnogi od njih su porušeni, a drugi zanemareni i prepoznati kao neželjena baština od strane poslijeratnih krojača lokalne političke scene. U velikoj mjeri se radi o memorijalima lokalnog karaktera posvećenim žrtvama iz neposredne okoline, zbog čega su nebriga i oskvrnuće jasna poruka za porodice stradalih.

Vrativši se još više u prošlost, prepoznat ćemo stećke kao najznačajniji dio srednjovjekovne balkanske kulture sjećanja. Njihova rasprostranjenost i izražaj nemaju paralelu u tadašnjoj Evropi, a odnos javnosti prema njima obilježen je svojatanjem i politiziranjem naslijeđa (ponovo) u etnonacionalne svrhe. Srećom, interdisciplinarno djelovanje raznovrsnog tima stručnjaka s prostora bivše Jugoslavije se protiv političkih manipulacija borilo radom i naukom, što je rezultiralo uvrštavanjem nekropola stećaka na UNESCO-ovu listu svjetske baštine i osiguralo im status teško dohvatljiv dnevnopolitičkim manipulacijama.

U etičnom i profesionalnom pristupu je spas i savremenoj memorijalnoj arhitekturi: samo konstantnim propitivanjem historije i beskompromisnim neprihvatanjem zloupotrebe ovih objekata možemo raditi na njihovim drugim vrijednostima; Onaj ko želi da se približi svojoj zakopanoj prošlosti mora da se nosi kao čovjek koji kopa.[5]

 

[1] Spomenici u brojkama: BiH. http://www.memorijali.org/novosti.html

[2] Lovrenović, I., Jergović, M. Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, 2010.

[3] Benjamin, W. Theses on the Philosophy of History, 1942

[4] Popis stanovništva BiH, 2013 http://www.popis.gov.ba/popis2013/mapa/?lang=bos

[5] Benjamin, W. Berlin Childhood around 1900, 1950.

 

Autorka: Ena Kukić

Ena Kukić (rođena 1990. godine) je arhitektica i studentica druge godine doktorskih studija u oblasti memorijalne arhitekture u Institutu za dizajn i tipologiju zgrada u Gracu. Ona je formalno obrazovanje pohađala u svom rodnom gradu, Sarajevu, kao i u Barseloni i Gracu. Zajedno sa svojim partnerom Dinkom Jelečevićem, osvojila je državnu nagradu Collegium Artisticum za najbolje novajlije u 2018. godini, te je njihov rad u raznim takmičenjima nagrađen sa nekoliko međunarodnih i državnih nagrada. Enin magistarski rad u memorijalnoj arhitekturi je postigao Austrijsku GAD nagradu 2018, i stigao je do finala na Archiprix Biennale 2019. Njen rad je fokusiran na prostorne fragmente kolektivne memorije u teoriji i praksi u HoG Architektur studiju, i aktivno učestvuje u javnim diskursima na ovu teme gde piše za nekoliko NVO-a u BiH.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

Šta je Balkan.Perspectives?

Časopis Balkan.Perspectives je časopis koji se bavi suočavanjem sa prošlošću (DwP) na Zapadnom Balkanu. Izdaje ga forumZFD na četiri (4) jezika i on predstavlja saradnju između Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije. Ovaj časopis osigurava platformu za lokalne aktere u cilju podrške konfliktno osjetljivog diskursa o pitanjima vezanim za nedavnu prošlost. Nuđenjem različitih perspektiva o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću iz cijele regije, ovaj časopis se nastoji boriti protiv stereotipa i etnocentričnih narativa, potaći na kritičko razmišljanje i širu debatu, te ojačati konstruktivne pristupe suočavanju sa prošlošću.


Možete se pretplatiti na časopis elektronskim putem tako što ćete poslati e-mail na adresu balkan.perspectives@forumzfd.de.


Pozdravljamo i cijenimo vaša mišljenja i povratne informacije i nadamo se da ćete ovaj časopis smatrati vrijednim resursom.



  Newsletter

BALKAN.PERSPECTIVES