Autor: Arber Selmani

Film je vremenska kapsula

Da li u ljudsku svijest dopire da kada se desi veliki rat, nakon njega uvijek slijede manji ratovi? Da li Albanci ikada zastanu i razmišljaju o tome da su se, nakon što su vidjeli kako teče krv alejom horora tokom Reçak masakra, nakon što su bili ratna meta druge države, nakon brojnih drugih, sličnih scenarija, nakon što su prošli kroz ratovanje, kroz kolektivnu traumu, pritisak, suočili sa onim što je druga strana ostavila iza sebe tek nakon što je otišla nakon svog tog klanja?

Bauman kaže da modernizam i savršenstvo znače dopuštanje ratova. (Ludi) um žrtava teži traumi suočavanja sa ratom, kao što teže miru u istoj mjeri u kojoj teže da se poznaju nakon jakog šoka.

****

U prethodnnom blogu sam kratko pomenuo kulturu, filmove i kinematografiju. U ratu se vrši nasilje protiv ljudi. To se dešava zbog nekoliko razloga. Kao prvo, nasiljem se slama moral osobe protiv koje se ono čini. Nije li to glavni cilj počinioca nasilja? Kao drugo, nasilje uzrokuje bol; ne samo neposrednu fizičku bol. Kasnije, ne radi se samo o tome da jedan pojedinac vrši nasilje nad drugim, već se radi o ideologiji koja vrši nasilje nad drugom, režimu koji vrši nasilje nad drugim ili krvi osobe koja je predmet nasilja druge osobe. Radi se o vršenju nasilja i apsolutne moći nad drugim. Kada se sazna da su neke od žena u selu silovane, muškarci polude i onda nastoje biti prvi koji će sakriti istinu o tome šta se desilo. Lusha je nastavnica i otkriva svoju tajnu. Njoj se zatim zabranjuje da predaje, da ispunjava svoju svetu misiju kao nastavnica. Zatim dolazi do problema sa njenim mužem i sa njenom porodicom. Ne dopušta joj se da ide na proslave i sprovode. Lusha je svaka žena koju su silovali Srbi tokom zadnjeg rata na Kosovu.

To je uspjeh ''drugih''. ''Drugi'' su željeli da vidimo silovane žene kao one koje su krive. Rijetko smo se suočavali sa ovim ženama koje su povrijeđene protiv njihove volje. Režim je želio da se to desi tokom rata. Danas još uvijek ne govorimo puno o ovim ženama. Samo govorimo kada neko otvori debatu, a ona ionako traje samo par sekundi. Ne protestvujemo zbog njih onoliko koliko to činimo za naše velike muškarce. Još uvijek ih nismo pogledali u oči. Zapravo, one bi trebale pogledati nas – jer im nismo dopustili da kažu istinu koja bi ih oslobodila od onoga što se desilo, što ko zna koliko često oživljava u njihovim noćnim morama. Ne, one nisu krive za ono što im se desilo. I da, često se ponašamo kao da u miru ne bismo zaustavili silovanje.

Filmski režiser Isa Qosja se bavi ovom temom u svom filmu ''Tri dritare dhe një varje'' (Tri prozora i jedno vješanje). Muškarci na Kosovu ne priznaju da su njihove žene silovali muškarci iz druge zemlje. Zamislite to. Ovim muškarcima nedostaju osnovne ljudske emocije: empatija, ljubav, pa čak i solidarnost sa ženama. Kod njih nema bola, nema osjećaja tuge.

*****

Kino je dobro sredstvo da se svijetu ispriča priča, dovoljno da bi se podigla svijest ljudi u zemlji u kojoj se desio rat. U zemlji u kojoj se desio rat mora postojati najmanje jedan film koji govori istinu. Ne znam da li imamo odličan film o ratu, ali naši režiseri, kao i oni strani, su pokušali da prikažu šta se desilo iz različitih uglova.

Nakon što dokumentiramo historiju, to može biti pljusak u lice, možemo pokušati da je prihvatimo i suočimo se s njom. Film ''Shok'' (Prijatelj) koji govori o dva dječaka koja su održala prijateljstvo tokom rata je imenovan za Oskara prije par godina. Potreba da vjeruju u nešto ta dva prijatelja drži na okupu u takvom periodu. Nije lako gledati zadnje sekunde ovog filma.

Međutim, suočavanje sa prošlošću zahtijeva istinu kao osnovu. U suprotnom, kako možemo omogućiti budućim generacijama da razumiju ovaj mračni period za kosovske Albance od 1998. do 1999., koji je skriven godinama ranije? Suočavanje znači nezaboravljanje. Sa zaboravom se također nismo suočili, odnosno ne u potpunosti, nisu to učinile sve strane.

Film ''Shok'' je jednako potreban i bolan. Kada je Angelina Jolie odlučila da režira film o ratu u Bosni i Hercegovini, ona nije izbacila scenu u kojoj se beba izbacuje sa balkona usred ledene zime. U filmu ''Shok'' jednog od dječaka – Okija, ubija vojnik pucnjem. Za nas je lakše suočiti se s nekim stvarima kada znamo da se ono što se desilo nama desilo i drugima, jer je za svakog od nas rat imao svoju kulminaciju, vrhunac okrutnosti. Glumci Lum Veseli i Andi Bajgora, pored glume koja ne zahtijeva puno elaboracije, su pomogli današnjoj i tadašnjoj djeci, koja su sada odrasli ljudi, da bolje razumiju njihovu patnju, osjećaj užasa i činjenicu da rat nije poznavao granice. Sve je bilo dozvoljeno, svi su bili žrtve nasilja i mučenja. Rat nije bio iskren, ali filmovi i režiseri mogu i trebaju biti iskreni.

****

Filmovi i glumci nam ne dopuštaju da zaboravimo. Sjećanje je skup događaja koji su se desili. Neko je doživio te događaje, a neko ne. Filmski festival u Sarajevu je uveo poseban program za filmove koji se bave temom suočavanja sa prošlošću. Obzirom da je Balkan zemlja krvi – najmodernija u ovom dijelu Evrope, sve ima veći značaj. Film ''Kthimi'' (Povratak) Blerte Zeqiri govori o histeriji muškarca koji se vraća i suočava sa činjenicom da se kod kuće nalazi još jedno dijete, dijete koje je rezultat silovanja. Nekoliko godina ranije, film ''Kukumi'', također režisera Ise Qosja, je govorio o ludilu rata i njegovim posljedicama koje, ukoliko se o njima ne razgovara ili se ne analiziraju, imaju veću težinu po žrtve i narod koji je žrtva – Kosovare.

Film je vremenska kapsula. Film može reći istinu bez ikakvog političkog uplitanja. Lične priče, ljudski narativi trebaju nam pomoći da se nosimo sa našim poslijeratnim psihološkim stanjem. John Updike je u svom dnevniku zabilježio da ''se svaki dan budimo donekle drugačiji, a osoba koja smo bili juče je mrtva''. Možda smo svi mi umrli tokom zadnjeg rata na Kosovu, a danas, kad smo budni, bi bilo dobro suočiti se sa jednom od najtužnijih rana i priča o kosovskom narodu.

 

Arbër Selmani je freelance novinar i pisac koji se bavi kulturom iz Prištine. Diplomirao je marketing, a njegovi interesi i oblasti u kojima se angažira uključuju kulturološke studije, multikulturalnost, suočavanje sa prošlošću i pitanja vezana za LGBT teme. Godine 2013. UNWomen i UNDP su ga izabrali za novinara godine.

Twitter: @arberiani

 

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.