Denis Džidić: Nesuočavanje s prošlošću kreiralo je prazan prostor u kojem čuči manipulacija

U BiH nemate završetak rata, nemate pobjednika, nemate gubitnike, imate jedan zamrznuti sukob. Cijenio bih zakonsku regulaciju kao pokušaj civilizacijskih napora da se ne negiraju genocid u Srebrenici, ubistva u Kravici, u Kazanima, i u krajnjem slučaju da ne vidite da Vlada Kantona Sarajevo izdvaja  novac za optužene i njihovu obranu. Mislim da bi to bio neki prvi korak.

Denis Džidić je izvršni direktor i urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN) za Bosnu i Hercegovinu. Pridružio se BIRN-u u augustu 2008. godine, nakon što je radio kao novinar, zamjenik urednika i glavnog urednika na veb-stranici Detektor.ba. Prije BIRN-a Denis je radio kao novinar dnevnog lista Oslobođenje i Instituta za izvještavanje o ratu i miru, kako u Sarajevu tako i u Hagu, gdje je izvještavao o pitanjima tranzicijske pravde i ratnim zločinima. Tema donošenja zakonske regulative o zabrani negiranja, minimiziranja, umanjivanja, osporavanja ili javnog odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina protiv civilnog stanovništva neraskidivo je vezana za kontekst u kojem se ovakva regulativa traži, ali i načine njenog donošenja. Uz sve specifičnosti bosanskohercegovačkih ratnih i poslijeratnih okolnosti, s Denisom smo razgovarali o posljedicama tih specifičnosti na procese tranzicijske pravde, kao i konsekventno tome o posljedicama (ne)suočavanja s prošlošću, ulozi međunarodne zajednice te slobodi govora. Ono što prožima ovaj intervju jeste propitivanje mogućnosti ustanovljavanja stabilnije budućnosti ali i odgovornosti za (ne)urađeno i ono što tek treba uraditi.

 

L. G.: Kako izgleda medijski prostor u pogledu negiranja ratnih zločina? U kakvom kontekstu se uopšte razvija ovaj diskurs?

D. Dž.: Mislim da su suštinski dvije stvari, ratni narativi i prijetnja od terorizma, nešto što preuzima medijski prostor u ovo vrijeme, i tu mislim na onaj dio u kojem političke nacionalističke stranke inzistiraju na tome jer je to jedan fantastičan način da se ne bavite korupcijom, odlaskom mladih i nezaposlenošću, nego da se bavite nekim imaginarnim prijetnjama u slučaju terorizma ili nekim emotivnim pitanjima rata, neprocesuiranih zločina, viktimizacije i poticanja na strah i mržnju. Ovo je samo još jedan način da se dobiju izbori. Populizam i nacionalizam su efektni kod manje informiranih ljudi, manje obrazovanih, traumatiziranih u mnogim situacijama, tako da mislim da ćemo još jako dugo na ovom području imati dominantne nacionalističke narative i iste stranke, i samim tim će interesi biti identični.

Bosna i Hercegovina je plodno tlo za negiranja, minimiziranja, glorificiranja, opravdavanja ratnih zločina i zločinaca, i to iz više razloga. Rekao bih da je primarni razlog, ako se razmatra teoretski proces tranzicijske pravde, to što je pored procesuiranja odgovornih za ratne zločine minimalno trebalo da uključuje još neke mehanizme koji bi mogli biti utvrđivanje pravde i istine uz različite komisije za utvrđivanje činjenica, usvajanje zakona koji će omogućiti materijalne i nematerijalne reparacije žrtvama. Rekao bih da se BiH suštinski bavila samo procesuiranjem odgovornih za ratne zločine, i to na jedan vrlo često nekvalitetan način (zbog različitih razloga: političkih pritisaka i loših izbora glavnih tužilaca). BiH je plodno tlo zato što se nije sistemski bavila suočavanjem s prošlošću i tranzicijskom pravdom, i samim time postoji vakuum, prazan prostor u kojem stvarno čuči manipulacija. 

 

L. G.: Koje su posljedice tog vakuuma?

D. Dž.: Najveće posljedice na nas će ostaviti to da ni na koji način nismo radili na utvrđivanju minimuma historijskih činjenica koje bi se mogle implementirati unutar edukativnog obrazovnog sistema za djecu u školama u BiH. Kao što znamo to je nemoguća misija. To onemogućava djeci da uče o ratu u školama, ona su ostavljena da informacije o ratu dobivaju od medija i svojih roditelja, koji su dva loša i nepouzdana izvora. Tako da svjedočimo danas, kada se rade različite studije ili emisije za djecu, da naša djeca imaju nevjerovatno nepoznavanje onoga što se desilo i da, za razliku od svojih roditelja koji su živjeli u relativno miješanim sredinama, sada zbog etničkog čišćenja žive u izoliranim prostorima i da se ne susreću s drugima (etnički drugima, op. u.). Tako da taj narativ koji su čuli od svojih roditelja i žrtava ostaje neispitan i imaju potrebu da se dijele od tih drugih, neprijatelja. I naravno, zbog nepoznavanja i straha. Sve ono što znamo i ne znamo – posljedice su toga.

Pored ovoga, najstrašnije u procesu tranzicijske pravde je da nismo omogućili ni minimum dostojanstva za žrtve, poput usvajanja i implementacije zakona o žrtvama torture,  zakona o nestalim osobama. Žrtve  seksualnog nasilja prolaze kroz težak i degradirajući proces da bi ostvarile prava iz reparacija, što je neadekvatno riješeno, posebno u Republici Srpskoj.

 

L. G.: Nastavno na takvo stanje, koliko je bitno imati zakon o zabrani negiranja, minimiziranja, umanjivanja, osporavanja ili javnog odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina protiv civilnog stanovništva za zemlju poput BiH?

D. Dž.: Kao prvo, rekao bih da je važno za bilo koju zemlju, da je to elementarno civilizacijsko pitanje. Nijedno društvo ne bi trebalo pod krinkom slobode govora dozvoljavati jezik mržnje i negiranja utvrđenih zločina. U BiH, rekao bih, to je još puno važnije upravo zato što smo uradili tako malo  u drugim sferama tranzicijske pravde. Za mnoge, od kojih je za neke sada već kasno, tu prvenstveno mislim na žrtve kojih je veliki broj već u poznim godinama, manje možemo govoriti o značaju nekih reparacija, tu smo zakasnili. Međutim, kada se govori o dijelu negiranja ratnih zločina, rekao bih da je u tom smislu puno važnije da imate takav zakon zato što cijele generacije djece će biti obrazovane na interpretacijama prošlosti ili s manjkom informacija. Mislim da se, s obzirom na  naše političke elite, koje su skoro pa potpuno nacionalističke, potpuno zloupotrebljava ova materija.

 

L. G.: Dosadašnje inicijative za usvajanje ovakve zakonske regulacije, na državnom i federalnom nivou, bile su neuspješne. Zbog čega mislite da se to desilo – je li vezano za vrijeme kada su predlagane, njihov kvalitet, ili je to generalni stav prema regulaciji ove oblasti?

D. Dž.: Mislim da nije riječ ni o vremenu ni o kvalitetu. Mislim da u bilo koje vrijeme da se predloži takav zakon on neće dobiti podršku političkih stranaka Republike Srpske. Eventualno bismo mogli dobiti neko kvazirješenje – poput ograničenja šta se zabranjuje ili koja vrsta utvrđenih činjenica, ali to nije poboljšanje nego pogoršanje. Odličan primjer je Krivični zakon u Srbiji koji predviđa zabranu negiranja genocida, ali koji ne uključuje presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nego uključuje samo zločine koje su utvrdili srbijanski sudovi i Međunarodni krivični sud. U tom smislu, mislim  da mi možemo usvojiti neku vrstu zakona kojim bismo zabranili negiranje genocida u Ruandi, ali ne i ovdje. Nisam siguran da će ikada biti saglasnosti političkih elita oko usvajanja zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, umanjivanja, osporavanja ili javnog odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina protiv civilnog stanovništva.

 

L. G.: Koja je tu uloga Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR)? Treba li usvajanje ovog zakona tamo adresirati ako ne postoji politička volja s jedne i hitna potreba za zakonskom regulativom s druge strane?

D. Dž.: Teško je dati procjenu šta je međunarodna zajednica spremna uraditi. Moglo bi se jako puno uraditi. Primjera radi: ako posmatrate generalno najveće uspjehe u BiH, period u kojem je BiH zaista koračala ozbiljno naprijed u smislu stabilizacije i uspostavljanja vladavine zakona i slično, to su bili periodi aktivnih visokih predstavnika u BiH. Ured visokog predstavnika koji je nametao određena rješenja, prvenstveno govorimo o procesuiranju ratnih zločina, izuzetno je doprinio napretku ovdje. Procesuiranja kakva smo imali zahvaljujući tome ne bi se desila nikada da nije osnovan Sud i Tužilaštvo BiH za ratne zločine. Tako da mislim da OHR može i treba raditi aktivno, osnovani su da to rade. Da li će u nekom trenutku situacija postati  toliko loša, da li ćemo ponovno imati aktivniju zajednicu, da li ćemo opet imati OHR koji će nametnuti zakonsko rješenje – o tome sada možemo samo diskutirati. 

 

L. G.: Prema Vašem mišljenju, zbog čega nema pomaka od OHR-a dosada, jer mogli smo čuti najave o nametanju ovog zakona do 25. godišnjice genocida u Srebrenici, što se na kraju nije desilo?

D. Dž.: Mislim da je međunarodna zajednica – OHR, zauzela specifičan stav u jednom trenutku u vezi s BiH.  U određenom momentu napravljena je procjena da je BiH pasivna u tom procesu i da ono što se dešava je da OHR diktira tempo, diktira promjene, vrši pritisak, nameće zakone. Prema procjeni, pretpostavljam da su mislili da smo dovoljno stabilni, da neće bit rata i sukoba, i da je vrijeme da se sami malo naučimo kako da se izborimo s demokratskim procesima.  Vjerovatno je to bio način razmišljanja, s kojim se ja ne slažem. Mislim da bi to sve čak bilo uredu da je visoki predstavnik prije toga donio odluku o ustavnoj reformi koja bi olakšala donošenje odluka.

 

L. G.: Ako bismo hipotetički posmatrali, da se ovo pitanje zakonske zabrane negiranja, minimiziranja, umanjivanja, osporavanja ili javnog odobravanja riješilo onda kad smo imali inicijativu, 2011. godine, da li bi to zaista moglo spriječiti neke stvari koje su se do danas desile – imenovanje doma u Istočnom Sarajevu po Radovanu Karadžiću ili murali Ratku Mladiću, ili još uvijek nemogućnost obilježavanja Kazana?

D. Dž.: Ne potencijalno, već sigurno – mislim da bi bile spriječene. Mislim da smo u tom nekom periodu od 2008. godine imali suštinski drugačije narative. Vi niste imali tako dominantan ovaj nacionalistički naboj. Tada je ljevica bila dosta jača. Niste imali Milorada Dodika, tada je bio neki lijevi centar, dok je sad radikalna desnica. Mislim da je suštinski bilo mogućnosti da se to desi. Ali to bi u svakom slučaju, pa i u tom periodu, zahtijevalo međunarodnu intervenciju. Sad, kojeg stepena? Možda dosta blaža, možda se tad moglo čak riješiti bez nametanja zakona.

 

L. G.: Da li zakonsko reguliranje ove oblasti može da se stavi u vezu s ograničavanjem ili ugrožavanjem slobode izražavanja?

D. Dž.: Ne, to nema veze jedno s drugim. Mislim da suštinski prava i slobode idu do one mjere dok ne ograničavaju prava i slobode drugih. Dakle, ne možete reći da ja vama ograničavam pravo na kretanje zato što postoje ograničenja koliko brzo možete voziti. To je to. Mislim da je to pogrešna logika. Mislim da ljudi koji to govore znaju to, nego to zvuči tako fino i može se tako vršiti otpor ovoj regulaciji.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom. Publikacija se nalazi na  linku .

FILTER

READ THIS ALSO