Autor: Edin Omerčić

Završetak biciklističke staze – osmijeh na licu uljepšava ulicu

Historija je zlatni rudnik za skorojeviće i nitkove. Tko god potegne okidač s namjerom da ispravi neku povijesnu grešku, taj je veliki lažac. Povijest ne griješi, jer ona nema smisla. Okidače ljudi potežu radi vlastitih interesa, a povijest citiraju kako bi izbjegli odgovornost i tjeskobu vlastite savjesti.[1] (Josif Brodski)

Promjene u nazivima gradskih ulica je počeo istraživati profesor kulturne geografije Maoz Azaryahu, tokom osamdesetih godina 20. stoljeća. U žiži njegova istraživanja su znakovni sustavi urbanog ali i semiotika okoliša, te historijska geografija spomeničkih obilježja. Na našim prostorima pionirski se ovom temom od početka 90-ih bavila Dunja Rihtman-Auguštin koja je istraživala promjene imena ulica na primjeru Zagreba, dok je prof. Dubravka Stojanović svoja istraživanja vezala za Beograd i ulogu koju imenovanje javnih prostora igra u procesu izgradnje nacije od kraja 19. stoljeća pa nadalje. Zdravka Jelaska Marijan jednu je studiju posvetila sustavnom imenovanju i primenovanju splitskih ulica. Imenima naselja, ulica i trgova Sarajeva je obimnu studiju posvetio Alija Bejtić, ali još uvijek čekamo sveobuhvatno istraživanje koje će biti posvećeno preimenovanjima urbane onomastike Grada.[2]

Srđan Radović u studiji koja je posvećena „čitanju Grada“ nalazi kako u sadašnje vrijeme nazivi ulica identitetu grada i njegovim stanovnicima pružaju političke i etničke vrijednosti koje su formulirane na nacionalnom nivou. Radović tako nalazi da se promjene naziva ulica odvijaju sukladno s odvijanjem procesa dekolonijalizacije, potom u slučaju etničkih sukoba i kao posljedica istih, te kroz promjene društveno-političkih sistema. U jugoslavenskim zemljama se tako uz lom društvenog sistema, kroz raspad države odvijalo sužavanje nacionalnog horizonta.

O identitetu grada je riječ. Kolektivnom identitetu. O metamorfozi političko-ideološke simbolike koja se reprezentira kroz nazive ulica Sarajeva, glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Nazivi ulica nisu samo puki orijentir urbanog prostora, već su, kada je riječ o pokušajima korjenitih ideoloških promjena - a to se upravo ovih nekoliko godina, u različitim vremenskim intervalima, bilo predizbornim periodima, (pred)šestoaprilskim danima i sl. odvija u Sarajevu – svojevrsni rat simbolima. Revizija i rehabilitacija simbola ima zadaću da, ulaskom u sfere svakodnevnog života stanovnika, pripremi teren za promjene u kulturnom, društvenom i političkom polju. Dakle, ovdje je slučaj da političke klase i društveno-kulturna elita koja ih opslužuje, na ovaj način, predlažući izmjene naziva ulica propituje javno mnijenje. Politička klasa kroz proces predlaganja promjene naziva ulica, za svoje ideje i stavove traži mišljenje, potvrdu autoriteta nauke, prije svega historičara, koji se ovog druma ili klone – svojom šutnjom, a to je najpametnije, naravno - ili se izražavajući svoje mišljenje potkrijepljeno činjenicama i argumentima, protive, odnosno sklonjeni iza institucija iskazuju afirmativne stavove prema ovakvoj vrsti revizionizma, često svodeći naučne institutcije u kojima rade na puki servis politike.

Početkom rata i postavljanjem opsade oko Sarajeva otpočinje i promjena naziva ulica u ovome gradu, baš kao i u glavnim gradovima republika koje su sačinjavale zajedničku državu. Tokom ljeta 1993. godine se mijenjaju nazivi ulica koje se nalaze u samom starom jezgru i centru grada (npr. ulica Nurije Pozderca, od 1919. ulica Nikole Pašića, od 1941. Slavka Kvaternika, dobija ime Franjevačka, potom se i ulici koja je od 1928. nosila ime prema prijestolonasljedniku Petru, od 1941. nazvana Ferhadija po džamiji koju je dao sagraditi sandžak-beg Vuković Desisalić, a od 1945. godine nazvana Vase Miskina, vraća naziv koji je imala tokom Drugog svjetskog rata) ali i imena trgova i saobraćajnica koje su na linijama razgraničenja između Armije Republike Bosne i Hercegovine i tzv. vojske republike srpske (npr. Put Mladih muslimana, ili Trg Pere Kosorića kod stadiona Grbavica u naselju Hrasno dobija ime Trg heroja).

Nakon okončanja opsade Sarajeva 1996. godine, reintegracijom teritorija koje su bile pod kontrolom VRS,  sastavljena je kantonalna komisija u čijem sastavu su bili umjetnici, pisci i historičari, uglavnom iz Sarajeva, a koja je preimenovala oko 400 naziva od ukupnog broja nešto većeg od hiljadu sarajevskih ulica (Radović, 2013.). Preimenovane su ulice koje su nosile nazive po geografskim toponimima nekada zajedničkog jugoslavenskog prostora, vojnih jedinica, datuma i pojedinih ličnosti koje vežemo za Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i NOBu i tsl. Svoje ulice su izgubili i mitološki likovi kosovskog ciklusa, mladobosanci, srednjovjekovni vladari i veliki muževi Hrvatske i Srbije. Za nove nazive su tražena ili/i pronađena adekvatna zamjenska rješenja bosanskohercgovačkim toponimima, ličnostima i datumima koji se vežu za događaje iz prve polovine devedesetih godina i razdoblja agresije na Bosnu i Hercegovinu, te ličnostima iz nacionalne bosanskohercegovačke historije od srednjeg vijeka pa nadalje. No, ono što je bilo karakteristično za ovaj proces mijenjanja urbane onomastike jeste – njegova površnost i nepotpunost pri odabiru kriterija po kojima će se preimenovanje vršiti, ali je cilj – traženje nulte tačke (kojeg?) identiteta (bosanskohercegovačkog ili bošnjačkog?) bio očit i jasan.

Sarajevska javnost je ovu poslijeratnu promjenu smatrala legitimnim odgovorom na opsadu grada i početak javnog osvješćivanja ukupnog bosanskohercegovačkog identiteta,  nauštrb do rata njegovanog - jugoslavenskog. Dakle, u Sarajevu je postojao konsenzus prema ovom pitanju, koji sada, u slučaju kada se „u paketu“ predlažu nove izmjene naziva ulica, koje bi se imale nazvati prema mladomuslimanima, njihovim simpatizerima i istoomišljenicima – izostaje. Konsenzus ne postoji, a uporno se, javno i argumentirano ističu No passaran! poruke protivljenja uspostavljanju i izražavanju ovakvog nacionalnog, političkog i ideološkog identiteta Grada

Gradske političke elite, u čijoj je zapravo domeni „posao“ imenovanja ulica, pokretanjem ovakvih rasprava u javnosti skreću pažnju s mnogo važnijih društvenih pitanja. Pogotovo je to bitno jer se danas ne radi o inicijativama koje idu za promjenama naziva nosećih, „kičmenih“ saobraćajnica i ulica. Primjetno je da su to uglavnom ulice (i škole!) u manjim, perifernim naseljima, koja nemaju riješena osnovna infrastrukturna i komunalna pitanja, od kojih je namanje bitno gdje počinje, kuda ide i gdje završava „izgrađena“ biciklistička staza. Bitno je odakle dolazi, kuda ide i gdje završava novac budžetskih obveznika. Sve ostalo je kozmetički paket kojemu je istekao rok trajanja.

Ostaje da se vidi hoće li političke elite za rad svojih uskih interesa i glasova biračkog tijela odustati od pokušaja stvaranja nekih novih mitova i davati pozornost ličnostima koje to ne zaslužuju u tolikoj mjeri. No, ako je „narodna volja“ takva, onda ostaje pitanje zašto se prema „najvećim bošnjačkim intelektualcima“ ne preimenuju npr. i velike - stare i nove sarajevske škole i gimnazije na koje smo toliko ponosni?

Edin Omerčić je rođen u Puli 1981. godine, osnovnu i srednju školu je završio u Rovinju, a studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i magistrirao na temu Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996. godine. Zaposlen je kao saradnik za modernu historiju na Institutu za historiju UNSA. Član je Udruženja za modernu historiju UMHIS iz Sarajeva. Doktorske studije je upisao 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i trenutno radi na izradi doktorske disertacije na temu vezanu za djelatnost Srpske pravoslavne crkve tokom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Čita umjerenom brzinom.


[1] prema: Ivo Žanić, Simboli, rituali i krupne riječi. Rasprave i eseji iz devedesetih, Srednja Europa, Zagreb, 2020., 219.

[2] Bibliografiju radova koji analitički pristupaju temi promjene naziva ulica vidi u: Srđan Radović, Grad kao tekst, Biblioteka XX vek, Beograd, 2013., 20-22.

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.