Autor: Kristina Gadže

Jezik kao (ne)mjerljiva sastavnica identiteta

Nedavni HRT-ov prilog o jezikoslovki Tei Lončar porijeklom iz Kruševca u Srbiji, a koja trenutno živi u selu Gornji Karin u blizini Obrovca izazvao je veliku buru reakcija na društvenim mrežama, većinom s velikim podsmijehom. Naime, razlog je u tome što prilog koji je prikazan iz perspektive 17-godišnje Tee, govori o njezinim uspješnim natjecanjima iz hrvatskog jezika kojeg tretira kao strani jezik kao i o samim razlikama u riječima oba spomenuta jezika. Malo je reći da bh. javnost izazvana ratnom prošlošću nije zaobišla komentiranje ove djevojčice. No, je li možemo kriviti novinara Edu Škovrlja i preispitivati njegovu stručnost znajući da je u prošlom sistemu u kojem je živio postojao srpskohrvatski jezik ili je teret u praksi uvijek prebačen na mlađu žrtvu sistema koja je rođena poslije ratnih događaja?

Da, teret je najčešće prebačen na sljedeću generaciju i masovno te sistematski se truje razlikama. Od početka obrazovanja svako dijete je učeno materinjem jeziku u kojem je bitno uočiti različitost u odnosu na druge narode, međutim, to se najviše želi pretočiti kada se uči o razlikama u odnosu na regiju. Kada se zna da nema puno stvari koje mogu razlikovati ljude unutar BiH i regije, fokus različitosti stavlja se na jeziku i religiji koje se koriste kao čvrsti dokazi različitih identiteta. Države koje su nekoć bile jedno, sada se uče raščlaniti tu jednakost i ustrojiti ljude u mržnji, podvojenom sistemu i različitim vrijednostima. Jezik je samo upakiran naziv za isticanje da se treba nekome pripasti i da je životno iskustvo sporedna stvar u odnosu na papir rođenja. Riječ strani može se definirati kao tuđi ili nešto što nije svojstveno nekom geografskom području, tj. suprotno od svega što čini jednog čovjeka državljanom/kom neke države. No, uvijek postoji neka paradoksalna iznimka, a to je BiH. Imajući u vidu Bosnu i Hercegovinu koja Ustavom broji tri konstitutivna naroda, a time i tri priznata i različita jezika i gledajući svakodnevne primjere šovinizma u javnom prostoru, jasno je da i dalje postoje ljudi koji vide strance u državljanima svoje države.

U svezi s tim, nije teško shvatiti da je isticanje “našeg jezika” kao prisilna monogamnost kojom se godinama generacije uče izdvajanju od drugih. Primjerice, u pojedinim školama u BiH s hrvatskom većinom, djecu se uči da ne smiju koristiti tzv. ”dakavicu”, tj. spajanje čestice da s određenim glagolom jer to nije dio hrvatskog jezika, nego srpskog. I onda to djeca usvajaju kao pravilo, normu ili pak kao zabranu koju treba uvažiti. A što ako životno iskustvo donese tu dakavicu na vrh jezika, je li to već odraslo dijete postaje izdajnik svojeg naroda? Ne, odgovor na to pitanje se ne uči u školi. Ali se svakako s tim susretne. Nema ni u udžbenicima pola onoga što kažu profesori/ce, kao primjerice činjenice da svaki jezik vuče podrijetlo iz nekog drugog. Međutim, rečene riječi su većinom usvojene kada dolaze od autoriteta.

Percepcija mladih o jeziku obojena je nacionalizmom i obično je takvom učenju jedini cilj izdizanje vlastitog jezika u odnosu na drugi. Naglasak je na velikim razlikama i kompleksnosti riječi drugog jezika. Čemu se onda čuditi ovakvom TV prilogu znajući današnju ulogu poslijeratnog obrazovnog sistema? Međutim, velika odgovornost je na kreatorima medijskog sadržaja, no cilj je postignut, a to je senzacija. Opet, ta senzacija je zasnovana na nečemu što je trenutna realnost, je li to onda opravdano? Preneseno je ono u čemu današnje balkansko društvo živi, a to je apsurd. Prekogranični apsurd je možda malo drugačiji od onog u BiH, ali srž je ista. Ma koliko se ismijavali i smatrali da neke stvari ne bi trebale postojati, one još uvijek postoje i to u učionicama brojnih škola. Primjer dviju škola pod jednim krovom nije drugačiji primjer od ovoga. Naglasak na separaciji u odnosu na drugi narod je ono što je zajedničko svakom obrazovnom krugu. No, to je iole održivo ukoliko se ne uči kroz kritički kontekst, a to je za sada uveliko do profesora/ice kojima se to naravno ne isplati jer ih sistem uzdržava.

Tako se iz dana u dan smijemo bh. realnosti koja nije po mnogočemu drugačija od one preko granice, sudeći kako se tretiraju povratnici u selima i gradovima diljem BiH. Dakle, sistem vrijednosti je na plećima mladih koji se danas baziraju na razlikama u jeziku, povijesti i ideologiji, a to počinje kroz gledanje sporta i povezivanje njega s veličanjem svoje etničke opredijeljenosti pa sve do kasnijeg učenja o tzv. “čistoći jezika”. Očistiti ne znači izgubiti smisao jer se unutarnji koncept čovječnosti koji je satkan od humanosti nikada ne može izgubiti. A humanost je zajednički jezik svih ljudi nemjerljiv bilo kojom točnom ili netočnom gramatičnošću.

 

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Studiju novinarstva i informatike/informatologije. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.

FILTER

PROČITAJTE I OVO

O Kolumni

DwP Kolumna je novi medijski proizvod regionalne online platforme o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org. DwP Kolumna je regionalna online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću u svrhu jačanja konstruktivnih i otvorenih pristupa na regionalnom nivou. Upotrebom ovog alata želimo promovisati konstruktivni online diskurs vezan za aktuelne teme iz oblasti suočavanja sa prošlošću.

Disclaimer

Dealing with the Past Kolumna je sastavni dio regionalne web stranice o suočavanju sa prošlošću www.dwp-balkan.org, te služi kao online platforma za konstrutivno promišljanje o temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Stajališta izražena u Blogu predstavljaju stajališta saradnika/kolumnista i ne odražavaju nužno stajalište uredničkog tima, odnosno organizacije forumZFD (Forum Civilna Mirovna Služba). Kopiranje i daljna distribucija teksta je poželjna pod uslovom da se tekst ne mijenja i da se na odgovarajući način navodi izvor web stranice i ime autora kolumne. Preuzimanje materijala je besplatno.